Može li se privatizirati kolumna? Mislim, kolumna jest autorov stav i mišljenje, pa se onda privatizacija podrazumijeva, zar ne? Kako bilo, ono što želim reći je da me kao bivšeg pripadnika PZO (protuzračna obrana) prati loša sreća s gađanjem meta. Uvijek ciljam visoko, meta mi je bombarder ili lovac, a svaki put kad ispalim svoj verbalni Stinger, ja pogodim goluba. Na mene i moje neprecizne komentare se onda obruši preletač, gušan, pismonoša ili prevrtač, želeći mi iskljucati oči jer mu, po njegovom mišljenju, imam namjeru uzeti one mrvice hrane koje padaju sa stola. Nemam. Moj raketni sustav puca, kolateralne žrtve nađu same sebe, iako ih nitko ne cilja, a bombarderi, na žalost ,imaju tvrd oklop. Mogao bi ovo dodatno ilustrirati primjerom lutkara i marioneta, ali onda će opet biti neželjenih reakcija. Ne ispričavam se nikome, a ako vidite da pucam – makni se brate u rupu, stavi kacigu na glavu i čekaj da prođe. Radni vijek.
No, dobro. Vratimo se iz nebeskih prostranstava u katastarske gabarite. Povežimo zgrade i rupe oko njih, iz kojih rastu nove male zgrade, u sjajni
đerdan provincije. Nisku bisera koju gordi Adrion ponosno nosi oko vrata, dok ga pod svojom betonskom težinom ne povuče u more. Vratimo se u provinciju. Znam da sam iz edukativnih razloga zvao ovu lijepu našu provinciju pripizdom, ali bojim se da sam ostavio krivi dojam. Naime, ja volim provinciju. Kad je to prava provincija sa svim svojim provincijskim obilježjima. Za razliku od centra, u provinciji je sve duplo manje (da mi ne zamjeri muški rod), i većina stvari je amaterska. Ali funkcionalna. Dakle, postoji nogometni klub ali u njemu nakon radnog vremena igraju vatrogasci, vodoinstalateri i svi koji nemaju dvije lijeve noge. Financira ga provincijsko središte (oksimoron) poradi zdravlja svojih
građana.
Postoji kazalište, ali je duplo manje od onoga u centru, kao što je to i sportska dvorana, postoji kazališna trupa koja je amaterska, postoji klub vezilja, mažoretkinje, gradska glazba, knjižnica i folklor, sve kao umanjene i amaterske verzije profesionalnih ansambala iz centra. Sve je provincijsko ali sve funkcionira. Šajni, hepi pipl. U sretnoj provinciji postoje gradonačelnici koji ne žele biti saborski zastupnici, pa potom predsjednici republike i svemira, nego žele ostati u svom gradu i dati mu sav svoj potencijal, radni i intelektualni. U mojoj viziji sretne provincije tu žive ljudi, životinje, biljke i političari koji žele živjeti baš tu.
Nesretna provincija je puna ljudi koji neprestano žele otići. Kad bi bar ostali samo oni koji to žele, a ne oni koji moraju. Jer život ovdje, u našoj provinciji, mogao bi biti kao iz bajke. Il već je bajka? Možda i u našoj priči, nakon stoljeća sna, Snjeguljica ispljune otrovanu jabuku, patuljci dobiju bolji posao, a Princ odjebe na svom bijelom konju. Pričekajmo kraj, možda konačno dobro pobijedi zlo.
Piše: Davor Šegota / ilustracija Pixabay
