Makarska bi po svoj prilici prilično skoro mogla dobiti nešto drugačiji raspored svoje kulturne infrastrukture. Naime, prema informacijama kojima raspolažemo, Grad je odlučio krenuti putem bitno drukčijim od onoga koji je zacrtan Strateškim planom razvoja održivog kulturnog turizma, predstavljenim 2022. godine kao ključni dokument.
Najslabija karika Kulturne strategije rađene pod palicom tvrtke Muze d.o.o. bila je činjenica da je problem nedostatka kulturnih prostora uglavnom pokušavala riješiti velikom selidbom postojećih ustanova i sadržaja. Prema tadašnjem planu, podsjetimo, Gradski muzej trebao je preseliti u objekt na adresi Kalalarga 3, dok je Galerija Antuna Gojaka, zamišljena kao budući Centar za vizualne umjetnosti, trebala dobiti prostor Merkur 5. Nakon preseljenja Galerije trebalo je urediti prizemlje Stare škole i dati mu novu, multifunkcionalnu namjenu, dok su se u palači Tonoli, točnije, prostoru Gradskog muzeja, planirali prostori za umjetničke rezidencije.
Od tog svojevrsnog prostornog domino-efekta, međutim, zasad nije ostvareno gotovo ništa. Bez uređenja Merkura 5 nije bilo preseljenja Galerije, bez preseljenja Galerije nije bilo prenamjene njezina sadašnjeg prostora, a bez novog muzeja u Kalalargi nije se mogao osloboditi ni prostor palače Tonoli. Uostalom, inventura provedbe Strategije koju smo objavili u lipnju pokazala je da je ostvaren tek manji dio najavljenih projekata.
Sada se pak, prema našim informacijama, priprema – znatno jednostavnije rješenje.
Centar za posjetitelje Turističke zajednice na Obali kralja Tomislava trebao bi se ugasiti u toj formi, a njegovo prizemlje preuzeo bi Gradski muzej. Tu bi bio galerijski prostor, dok bi se na katu (prostoru Muzeja, op.a.) trebali urediti muzejski depo, odnosno čuvaonica građe, kao i uredski prostori. Na istom katu u budućnosti bi trebao biti postavljen stalni postav Antuna Gojaka. Naglasak je ipak na budućnosti jer, prema informacijama kojima raspolažemo, realizacija stalnog postava nije baš neposredno pred vratima.
Takvim bi se rješenjem na jednoj adresi objedinili čuvanje muzejske građe, radni prostori ustanove i reprezentativni izložbeni sadržaj posvećen Antunu Gojaku. Bi li se pak s time odustalo od preseljenja Muzeja u Kalalargu 3, nije poznato, jer iz Grada Makarske do zaključenja pisanja člana nismo dobili odgovor.
Nadalje, Turistička zajednica trebala bi napustiti sadašnji Centar za posjetitelje i zakupiti drugi poslovni prostor. Kao najizglednija lokacija spominje se prostor bivšeg Mlinara na rivi, pokraj Atlasa, no tu informaciju zasad treba uzeti s rezervom jer službena odluka nije ni objavljena ni potvrđena. Neizvjesna ostaje i sudbina Merkura 5. Poznato je tek da Grad ondje još mora riješiti imovinskopravne odnose, pa zasad nema odgovora hoće li taj prostor ikada postati Centar za vizualne umjetnosti kako je bilo zamišljeno Strategijom.
Novo rješenje samo po sebi ne djeluje loše. Dapače, u usporedbi s kompliciranim sustavom preseljenja iz Strategije, izgleda racionalnije, ostvarivije i, što nije nevažno, znatno jeftinije. Posebno kada se zna da Centar za posjetitelje nikada nije u punoj mjeri zaživio kao novi turistički sadržaj grada.
Centar je, podsjetimo, otvoren u svibnju 2020. godine, u vrijeme kada je makarsku Turističku zajednicu vodila Hloverka Novak Srzić. U rekonstrukciju i opremanje 130 četvornih metara prostora uloženo je 1,6 milijuna kuna. Ministarstvo turizma osiguralo je 700 tisuća kuna (ekvivalent 213 tisuća eura, op.a.), a ostatak su financirali Grad Makarska i Turistička zajednica.
Najavljivan je kao reprezentativni, sofisticirano opremljen prostor u kojem će posjetitelji putem informacijskih stolova i multimedijalnih sadržaja upoznavati makarsku prirodnu i kulturnu baštinu. Jedna od glavnih atrakcija bila je simulacija makarske bure.
Planiran je i prodajni pult za autohtone suvenire i slastice, ali se od prodaje odustalo jer je izmjenama zakona turističkim zajednicama onemogućeno bavljenje takvom komercijalnom djelatnošću. Slastice poput torte Makarane su se zato mogle samo izložiti i promovirati. Centar koji je zamišljen kao jedna od novih turističkih atrakcija u praksi je najvećim dijelom ostao tek skupo uređeni turističko-informativni prostor.
Jednako se pitanje opravdanosti ulaganja proračunskog novca postavlja i u vezi sa Strategijom razvoja kulturnog turizma.
Valja međutim istaknuti da nije problem u tome što Grad mijenja plan ako se postojeći pokazao preskupim, prekompliciranim ili neprovedivim. Upravo suprotno – inzistiranje na lošem ili nerealnom rješenju samo zato što je jednom zapisano u strateškom dokumentu bilo bi još skuplje. Predložena prenamjena sadašnjeg Centra za posjetitelje u galeriju, te adaptacvija Muzeja u depo, čuvaonicu i urede, uz budući stalni postav Antuna Gojaka na katu, na prvi pogled čak ima više praktičnog smisla od niza međusobno uvjetovanih selidbi po gradu.
Problem je, međutim, u tome što se tek četiri godine nakon predstavljanja Strategije kreće gotovo potpuno drugim putem. Novac je najprije potrošen na dokument koji je kulturnu infrastrukturu slagao prema jednom modelu, a zatim i na pojedine muzejske koncepcije proizašle iz tog modela. Muze su svoje ideje naplatile preko 60 tisuća eura, a iako smo u lipnju tražili izvješće o učinjenom iz akcijskog plana Stratgije, nikad ga nismo dobili. Sad je prilično jasno i zašto.
Ivona Ćirak/ foto O. Franić