Nemala glava mi je puna prispodoba. Neke ću podijeliti s tobom rijetki čitatelju, a neke ću ostaviti za sebe jer sam se već u prvoj kolumni zavjetovao da neću kršiti zakone Boga i čovjeka. Naravno, intenzivno ću griješiti mišlju, no u nedostatku (zlo)djela, tj. pisanog traga – bit će mi oprošteno.
A i onako se više bojim ljudi nego Boga. On sigurno ima uvid u cjelokupno moje bivstvovanje, pa možda u prosjeku ispadnem ok. S druge strane, nebrojeno puta kroz povijest je dokazano da će vas ljudi eliminirati (jedan na jedan, organizirano, fizički, društveno itd.) samo zato što ne mislite kao oni, ili ako ste nedajbože drugačiji. Zato neka autocenzura bude na autopilotu, a slomljeni prsti će slovo po slovo tipkati benigne maštarije.
Tako mi se dvadesetogodišnji rad u udruzi iz kulture koju vodim, prispodobio kao putovanje Hrvatskim Željeznicama. Sjedim kraj prozora, vlak kasni u polasku dva sata, kupe je prazan, grijanje ne radi, a sjedala imaju domaćinski sjaj masti. U mojoj mašti to je čuveni Marjan ekspres koji je truckajući se ritmično preko hrvatskih nedođija, povezivao Zagreb i Split. Vlak nesretno izabranog imena koji nikad nije bio brz, a kamoli ekspres. Putujem kružno horizontom događanja one crne rupe u središtu provincije, a cilj putovanja je otrgnuti se i skrenuti na neki od odvojaka. Na tom putu postoje skretnice, povremene šanse da se skrene na neki drugi kolosijek, na tračnice koje bi nas odvele u neku bolju društvenu stvarnost, da se bar prijeđe put od pripizde do provincije. Uz trzaj i škripu krećemo.
Dva zadnja vagona naše trošne kompozicije već vise i samo što se nisu strovalila u ambis, kondukter je pijan, a strojovođa je dobio posao preko stranačke veze. Kad se hukne u prozor može se obrisati para, pa se kroz mušičja govna na staklu, vide parovi s kolicima i trojke zadovoljnih šetača na Rivi. Niko ne vidi naš u 5 do 12 za Yumu kako klopoće kraj njih, žureći polako u ništavilo. Baš svaku skretnicu smo promašili jer nije bilo nikoga da je uključi, baš svaku šansu da promijenimo putanju su skretničari zasrali. Tzv. HŽ djelatnici, navedeni kondukter, strojovođa i
skretničari su oni koji su plaćeni da usmjere ovaj vlak, s kojeg ispadaju vijci, kotači i cijeli vagoni, na mirniji kolosijek u neku idiličnu ravnicu. Ali ne… Ekipa na čelu sa šefom stanice i dva mu zamjenika stisla se oko peći, noge su na stolu, doda se koja bija u vatru i nazdravlja se rakijom. Neko iza registratora s naslovom Dokumentacija nađe pancetu, onako dobar komad, a kao čudom iz ladice s e-obrascima poviri i jedna kapula.
U čas vrijedne ruke iskrižaju blagodati na podlozi od putnih naloga. Za to vrijeme u vlaku kondukter spava u muškom wc-u, a strojovođa šalje sms. Razočarani putnici tzv. kulturnjaci, sportaši i ostala nepotrebna opterećenja gradskog proračuna stoje za šankom vagon restorana. Neko puši kraj otvorenog prozora, neko gleda u pod, a neko se sprema iskočiti iz vlaka jer nije u stanju podnijeti još jedan besmisleni krug tračnicama. Šef stanice, s vrata tople kancelarije maše crvenim fenjerom dok ovaj ukleti ekspres nestaje u noći. Kraj prispodobe.
Kad sad pročitam napisano, čini mi se da sam s ukletim vlakom koji ne putuje nigdje prispodobio općehrvatsko stanje u kulturi i sportu, a namjera mi je bila biti lokalan. Procijenite sami.
Ovo sjetno raspoloženje, i pripadajući mu niz asocijacija ima svoj uzrok. Naime, ptičice mi pjevaju da će se već ovog ljeta Ljetna pozornica dati na korištenje ili trajno investitoru u prostor bivšeg kina. Investitora znate, a hoće li Ljetna pozornica biti parking ili skladišni prostor manje je bitno. Bitno je da više neće biti Ljetna pozornica. U gradu koji oskudijeva u svemu, a ponajviše u
javnim prostorima Ljetna pozornica je bila zadnje takvo mjesto i zadnji ma kako god jadan i trošan – bastion kulture. Ne krivim nikoga ako odluči skočiti iz ovog vlaka.
Piše: Davor Šegota
