9Dragi moji suputnici i supatnici u ovoj najnovijoj recesiji, represiji i regresiji…
Izgleda da smo, globalno govoreći, izvukli najkraću slamku jer svaku dosadašnju depresiju je obilježio nekakav procvat umjetnosti i zabave. Najveći filmski hitovi su pratili svjetske ratove, a novi valovi glazbe išli ruku uz ruku s benzinskim nestašicama. Cinici bi rekli “po dizajnu”, daj raji kruva i igara, ali zašto je onda danas umjetnost i zabava bez okusa i
mirisa? Jesu li krivi antikristi i masoni ili umjetna inteligencija koju “po svom liku” rade jako glupi ljudi? Zapravo nije ni važno jer, iako smo tehnički stanovnici Zemlje, mi nismo s ovoga planeta, mi smo građani Makarske!
Dok svijet grca u kulturno-umjetničkoj neimaštini, mi imamo privilegij živit u doslovnom procvatu moderne i nadasve naivne umjetnosti. Primjerice, prid početak ovog lita, taman kad je pripeka dala do znanja da je kiša otkazala svoj booking za naše krajeve, osvanila je jedno jutro prekrasna tabla na onome zelenom trokutiću poviše bolnice. Na njoj, u više jezika, ponosno pisaše “Mjesec bez košnje – mi hranimo pčele.” I slatka pčelica se smiješila s table. Ono šta je posebno uokvirilo ovu instalaciju je svježe pokošena trava ispod nje.
Cinici bi rekli “vidi seljačina kose travu da se bolje vidi tabla”, a oni dosadni “zeleni” bi rekli “ajme, pokosili sve u cvatu usrid žege i jadne pčele ostale gladne”… Ja, ko akademski umjetnik, kažen “GENIJALNO!” – ovo je bio umjetnički potez godine. Ova
instalacija ne samo da je pogodila definiciju pojma ironije; ona je najoštrija kritika transhumanim miljarderima koji Thanosevski žele riješiti nestašicu resursa masovnim pokoljem dronova (prikladan izraz za pčele radilice ilivam NAS). Ako je naopaki pisoar
vrhunac umjetnosti dvadesetog, onda je gladna pčela na pokošenom trokutiću zasigurno kandidat za vrh ovoga stoljeća.
Još jedan primjer, na malo većem travnatom kvadratiću prikoputa ceste, pas mi se posra i neki čiča koji je prolazio vikne “Mladiću, to bi tribalo pokupit.” Ja, naravno, pokupin i okrećen se prema mistu di je uvik bila kanta, a tamo stoji mladi komunalac koji kaže “Barba, nema više kante, morali smo je maknit jer su turisti bacali smeće.”
E, sad… zaboravimo na sekund da san u istoj minuti nazvan “barba” i “mladiću” (šta može izazvat bipolarni poremećaj) i fokusirajmo se na ljepotu naivne umjetnosti kojoj sam svjedočio. Već čujem one cinike koji vrište “ajmeee… i kantu maknu ako obavi svoj posal”, ali kao prvo moramo prihvatit da mi obični smrtnici ne razumimo višu umjetnost i još višu logiku elite. Nama nešto poput kante ili klupe ima svrhu, pa tako kanta služi da se u nju baca smeće, a klupa da se na njoj sidi…
E pa ne ide to tako u višim sferama. Ove nama trivijalne infrastrukturalne sitnice s jednostavnom svrhom obitavaju u sferi javne nabave i kao takve imaju samo jednu funkciju, pogađate, opravdavanje trošenja naših para. Ako se u masno plaćenu kantu baci nešto masno… zašporkat će se i neće više izgledat ko da košta ko vaše auto. To šta imamo nekulturne strance koji ne kontaju da su kante ukrasi, a ne mista za bacat smeće, NIJE problem komunalnog kolapsa i društvenog diletantizma
NEGO je problem one globalne veresije il’ depresije s početka priče.
Nisu svi privilegirani da žive u našemu gradu. Čast iznimkama, poput nekoliko ukrajinskih obiteljskih kazališnih trupa, koji su više puta ovog lita pokušali doprinijeti našoj nadrealnoj umjetnosti apsurda s instalacijama “Kako blokirati i hitnu i vatrogasce ilegalnim parkingom” (naravno, kraj JEDINE preostale kante u komšiluku). Ne znan koliko su lokalci shvatili poantu, ali performans se održavao barem jednom tjedno i osobno jako cijenim trud umjetnika.
Pustimo velike cinike i male zelene, antikriste i masone, ako znamo gledat između redaka shvatimo da je ovo kulturno ljeto bilo bogatije nego ikad. Zato, lipi moji, ne slušajte zločeste glasove, ostanimo naivni i uživajmo u umjetnosti.
Piše Josip Vujčić
