Ponedjeljak, 15 travnja, 2024
NaslovnicaAKTUALNOGODINA DANA KORONE IZ PERSPEKTIVE MLADIH Gledamo vrijeme kako bježi od nas...

GODINA DANA KORONE IZ PERSPEKTIVE MLADIH Gledamo vrijeme kako bježi od nas i imamo potpuno pravo biti frustrirani

Škola nam je kao učenicima uvijek bila nešto naporno. Sjediti u klupi satima, trpjeti dosadu, čupati kosu od stresa zbog ispitivanja iz geografije i profesori koji zadaju previše zadaće, samo su neki od razloga zašto. Jedino što je odražavalo našu volju i motivaciju za onih posebno teških dana je zajedništvo i osjećaj pripadanja. Na kraju krajeva, svaki učenik dobro poznaje taj stres i te probleme, to je univerzalna tema o kojoj se može pričati s bilo kojim učenikom.

Čak i ako se ne družiš s nekim često, ako ih samo pozdravljaš na hodniku ili ih viđaš samo na kavi, uvijek im se možeš požaliti na školu i oni će razumjeti. Sada, nakon gotovo godine dana korone i svega što ona donosi, mogu bez problema zaključiti da sam to zajedništvo i ležerne razgovore uzimala zdravo za gotovo.

Naravno, škola je puno više od samog učenja i stresa oko istog. Moja generacija propušta velike trenutke poput izleta, ekskurzija, nova prijateljstva i prve ljubavi, mnogo malih šala i avantura. A nemamo na krivca za to, kriviti virus ne pomaže nikome. Moramo ostati inertni i izolirani, i razumijemo da su u pitanju životi i da svijet ima većih problema, ali smatram da imamo pravo biti frustrirani. Kao i svi osjećamo se kao da su nam ruke vezane, kao da gledamo vrijeme dok bježi od nas. Ostajemo kući i imamo taj privilegij da ne moramo raditi i ugrožavati svoje zdravlje i zdravlje drugih ljudi.

Zato imamo drugih briga, nosimo se s gubitkom svega što je moglo biti. S gubitkom izlazaka, ležernih kava, zagrljaja, smijeha, internih šala, osmjeha i kratkog pozdrava na hodniku, sa gubitkom bezbrižnosti i jednostavnosti tih malih interakcija. Te sitnice nismo cijenili u potpunosti dok smo ih imali, sada sam svjesna da su one začin koji čini svakodnevnicu prijatnom.

A sad… Ako škola nije uživo, gdje imamo neke ostatke tih sitnica, koliko god one više nisu ležerne i bezbrižne, škola se preselila u naše sobe. Upala je u udobnost naših domova i dok to ima svoje prednosti, postoje i brojne nelagode koje dolaze s tim. Možemo u pidžami slušati o pasivu u njemačkom i škicnuti u udžbenik dok rješavamo zadatke i to su neke male pogodnosti, nažalost gubimo puno više nego što dobivamo.

Kvaliteta i količina našeg znanja ovisi gotovo isključivo o profesorima , kojim naravno nije puno lakše nego nama, i našoj volji i motivaciji. No čak i najbolji profesori ne mogu postići iste rezultate ovako i uživo, a naša odlučnost i motivacija opada tjedan po tjedan online nastave. Koliko god ja videa pogledala, pdf-ova pročitala ili zadataka riješila, ne mogu sama sebe naučiti matematiku, koju teško pratim i u klupi, ne mogu se motivirati da se trudim kad se posljedice ne čine stvarnima, a trud uzaludnim. Tu je još i vrijeme, potpuno sam izgubila pojam o vremenu, iluzija odvojenosti škole i doma ne postoji, naše znanje je puno rupa ili je zaboravljeno, u istom trenutku se bavimo sa sedam različitih projekata, lekcija i zadataka…

Dok su očekivanja ostala ista, od nas se očekuje da odjednom počnemo učiti za sebe iako smo do sad stizali učiti većinu predmeta samo za ocjene, od nas se očekuje da jednako kvalitetno naučimo sami kao što bi nas to naučili profesori, od nas se očekuje da sve ovo ne utječe na nas.
Sve što želim je da imamo razumijevanja i suosjećanja jedni za druge. Nečija situacija je blaža, nečija teža, ali mislim da nitko ne skače od sreće u zadnje vrijeme. Ako se potrudimo vidjeti ovu situaciju iz tuđe perspektive, shvaćamo da nismo sami koliko god se mi samima osjećali. Postaje nam sve lakše izdržati mjere koje nisu ugodne jer shvaćamo da ako ih se pridržavamo, direktno olakšavamo nečiji život. Izdržimo li zajedno ovaj naporan, dug i neugodan period, nadam se da ćemo svi više cijeniti sitnice koje čine svakodnevicu ugodnom.

Luna Divić, Srednja škola fra A.K.Miošića

- Oglas -