Petak, 23 veljače, 2024
NaslovnicaMAKARSKAGASTRO RIVIJERA Ana Skender, slastičarka: Sretna sam kako mi ide. BMW peticu...

GASTRO RIVIJERA Ana Skender, slastičarka: Sretna sam kako mi ide. BMW peticu ionako nisam planirala kupiti od obrta

Da ne živimo u Hrvatskoj u kojoj su obrtnici sretni kada rade ono što vole, od toga mogu pristojno živjeti i podmirivati svoje obveze, priča Ane Skender, vlasnice obrta Zrno cukra, mogla bi biti nekakva nepretenciozna verzija american dreama. Jer Ana, Splićanka i makarska nevjesta, vjerojatno bi još uvijek radila u supermarketu da nije imala operaciju ramena. Operacija je bila gadna i valjalo je ozbiljno razmisliti o promjeni posla.

Ana je razmislila i odlučila se za pokretanje obrta za slastičarstvo i pekarstvo. Dok se prekvalificirala i završila školu u Omišu, te obavila cijeli postupak otvaranja obrta, dogodila se korona, pa je svoj obrt u Sv.Nikoli otvorila u najgore moguće vrijeme za pokretanje novih poduzetničkih priča – u pandemiji.

Od tada ova slastičarka radi torte, kolače, kekse, igra se s fondantom koji joj je posebna strast, raduje se malim kupcima koji svrate po keksiće dok čekaju termin u logopeda, obraduju ju umirovljenici koji jednom tjedno svrate po kutiju domaćih kolača “za uz kavu”, posebno se priprema za Božić i Uskrs kada poraste interes, veseli se kad čuje da su klinci smazali cijelu tortu za rođendan i rado odgovara na pitanja kupcima koji se interesiraju za njene starinske recepture. Veli kako joj ne treba više od toga i kako ionako nije namjeravala od obrta kupiti BMW peticu.

– Zadovoljna sam jer sam uspjela ostvariti nešto što sam voljela odmalena. Bila sam 5-godišnjakinja kad bi se uvlačila mami u kužinu i brljala oko kolača, naprosto sam to oduvijek voljela. Tako da me slastičarstvo zanima praktički otkad znam za sebe.

Malo sam ozbiljnije ušla u to kad mi je kolegica, prije 10-ak godina, rekla da zašto se ne bih počela baviti ukrašavanjem torti s fondantom. Najprije, nisam znala što je to, a drugo, uvijek sam bila antitalent za likovni. Ali počela sam, i malo pomalo, išlo mi je sve bolje i “ušemila” sam se, zapravo, zaljubila sam se.

Da mi je netko prije toga rekao da ću imati slastičarski obrt, rekla bih nema šanse. Ali evo, sada kad na Facebooku pogledam uspomene od prije 10 godina i buljooke anđele spljoštenih glava, i usporedim s ovima koji su daleko ljepši, s uvojcima i detaljima, vidim koliko znači ta praksa, pripovijeda nam Ana.

Koliko su važni rad i iskustvo, ova je slastičarka prošli tjedan objašnjavala učenicama Srednje strukovne škole u sklopu radionica Gastro rivijere pod palicom Udruženja obrtnika Makarske rivijere.

– Drago mi je da se slastičarsvo ipak vraća na velika vrata, a osobito mi je drago da su se učenice zaista zainteresirale za izradu školjkica s kremom. Dala sam im da sa mnom rade, nije poanta u tome da svaki kolač bude savršen nego da one uzmu u ruku…To nikakav youtube video ne može nadomjestiti. I super mi je što ih je sve zanimalo, postavile su 150 pitanja, a ja sam došla doma puna dojmova i bila sam baš “happy”.

Dogovorila sam s nastavnicom da dođem jedno popodne i održim radionicu za niže razrede, kazuje nam Ana dodajući kako je bit svega: sve se može kad se hoće.

Kako veli, to nije nikakva floskula nego život.

Ipak, osim ljubavi prema slastičarstvu važna je i dosljednost.

– Ja se zezam da sam luda Bračanka koja totalno pati od tih starinskih receptura. Ja vam recimo rado pravim kolače s masti. I da nije tako, da se ne držim kvalitete, ne vjerujem da bih opstala, objašnjava.

Iako gušta u izradi kolača, njezina najveća ljubav i dalje je, kako kaže, fondant.

– To je jestivi plastelin koji daje toliko mogućnosti, samo traži volju, strpljenje i vrijeme. Kažem vam, ja sam prava luđakinja koja priča s figuricama od fondanta, kazat će kroz smijeh za kraj energična i poduzetna slastičarka.

I da se ovdje vratimo na motiv iz početka teksta za one koji su do kraja pročitali Aninu poslovnu priču. Ako prihvatimo činjenice gdje živimo, koliko je “malima” teško uspjeti, koliko je teško sačuvati dušu i strast prema onome što volite pored egzistencijalnih dvojbi (koje nameću pragmatične odluke i posao koji možda i ne volite), onda je svaka realizacija poduzetničke priče i opstanak vlastite priče na tržištu ipak ohrabrujuća hrvatska verzija američkog sna.

Ivona Ćirak/foto OMR

- Oglas -