Veliki glumac Zijah Sokolović reče kako je ‘ka Kultura’ mjesto na koje bježimo da se kroz umjetnost vratimo životu. Upravo takav, životni i ‘kkutz’ šarmantni, bijaše u petak prizor na teraci nesebičnog domaćina Rade Šimića u zaselku Šimići, gdje je održana posljednja večer ovogodišnjeg izdanja manifestacije ‘ka Kultura u Tučepskin zaselcima’.
Što čovjek može reći a da ne bude pretjerano? Koliki li je zanos i privilegija slušati velikog slikara Stipu Nobila i onoga koji je o njegovom bogatom stvaralačkom opusu svjedočio, Vatroslava Kuliša, a sve to promatrajući impresivne Nobilove slike obješene na kamenom pročelju Šimićeve kuće? Najbolje je samo dugo pljeskati i čuvati dojam skriven čvrstim sjećanjem.
A nakon slikarske, uslijedila je nova, glazbeno-poetska bajka koju su, svak sa svojom Bogom danom vještinom, ispovijedali Ana Rucner na violončelu, Matej Meštrović na glasoviru, Borna Šercar na udaraljkama te glumac Vedran Mlikota. Slušati antologijsku ‘Ne daj se, Ines’ dok Ana Rucner prebire po žicama violončela koji pobuđuje nestvarnu sjetu, e to treba doživjeti. I to ne u Parizu, što je duhovitim skečem, u „figurativnom“ razgovoru s urednikom Daily Mirorrora gospodinom Brownom, gledateljima dočarao umjetnički voditelj Ivica Mijačika, već u Šimićima, tučepskom zaselku nestvarne ljepote, u kojem je u petak živjela iskonska umjetnost.
Poslije programa opet slast u Tučepskon bronzinu gastrotima Bluesun hotela, opet radost uz pjev „kKuTz“ klape.
Vratile su se brojne duše u Šimićima životu kroz umjetnost, pobjegavši na mjesto na kojem je to uvijek i bez iznimke moguće i neminovno. Pobjegavši na ‘ka Kulturu’, u iščekivanju njenog novog lita.
M.D./foto: MD
