Ima li ijedan tvoj nastup u kojem nisi osvojio prvu nagradu, naprosto smo morali upitati Tonča Jakira, desetogodišnjeg darotivog i pasioniranog pijanista, koji je na pitanje o osvojenim nagradama neko vrijeme nabrajao natjecanja i uz gotovo svako vezivao – prvo mjesto.
Nakon što je naveo Međunarodno natjecanje u Križevcima, Međunarodno natjecanje u Beogradu (kao solist i u duetu s Karlom Vlahom), regionalno natjecanje HDGPP, Natjecanje komornih sastava, festivale i slično, došao je i do drugih nagrada, državnog natjecanja HDGPP u Zagrebu, državnog natjecanja u Jastrebarskom…
Skromni Tonči strpljivo odgovara na sva pitanja o natjecanjima i uspjesima, ali oči se izdajnički zažare tek kad se prestanemo baviti priznanjima i počnemo razgovarati o samoj glazbi. Očigledno je da naprosto obožava klavir, a rado nam je otkrio i kako ga je počeo svirati.
– Moja profesorica Hana Vlaho živi u mojem kvartu, a ja sam dobar prijatelj s njenim sinom Karlom. Kada sam jednom došao u njihovu kuću i vidio klavir, odmah sam se zaljubio u taj instrument. Od tada sam govorio roditeljima da želim svirati klavir, a kako sam onda bio prvi razred, tata mi je rekao da ću krenuti u Glazbenu školu kad upišem drugi razred. I tako sam počeo svirati klavir, ispripovijedao nam je Tonči.
S početkom ljeta se malo odmorio od rada, ali sad će dobiti novi program. Nasmiješeni dječak kao da to već sada čeka, iako, kao svako zdravo društveno mlado stvorenje, očito gušta u ljetu, slobodi i nesputanosti ovog godišnjeg doba te druženju s prijateljima.
Pitamo ga bude li mu nekad naporno.
– Nekad bude, ali uvijek su u tome nađe sreće. Kad to volim, kaže Tonči.
Bi li jednom volio biti pijanist?
– Da, da!!! Volio bih biti pijanist. Volio bih svoj život posvetiti glazbi, a cilj mi je kad narastem upisati Muzičku akademiju, kao iz topa će Tonči.
Spremno odgovara na pitanje što misli o tome kad ljudi kažu kako je klasična glazba dosadna.
– U klasičnoj glazbi se uvijek može naći nešto da ne bude klasična, jest da je klasični instrument, ali uvijek se može odsvirati drugačije i naći nešto drugo, oavraća Tonči koji je nedavno bio na koncertu Maksima Mrvice.
On mu je uzor, a od ostalih glazbenika voli talijanski Maneskin.
Voli Tonči i glazbu koju stvara i pušta otac Luka, inače DJ, kao i stric Ante, koji je također dugi niz godina poznat kao DJ. Spomenuli smo se i djeda Tonča koji je u klapskom điru, ali nismo prokomentirali unukov interes za klapskim pjevanjem.
Nema se tu što puno za reći, osim da je Tonču muzika, očito, u krvi.
No nije samo glazba. Naš mladi sugovornik obožava crtati. To mu je, veli, jedan od najdražih hobija. Slika neke svoje likove i junake iz mašte, ali i one iz igrica.
Ispast će da ga neumjereno hvalimo, ali da, Tonči je i super odlikaš. Doduše, jedva smo to izvukli iz njega. Na pitanje kakav je učenik odgovorio je tek s – dobar.
Dobar kao tri, dobar kao četiri, dobar kao pet, pitamo ga, i tek onda doznajemo što za Tonča znači dobar. Sad će krenuti u peti razred, pa će se, kako kaže, morati više posvetiti učenju.
Uz unutarnju motivaciju i ljubav prema glazbi i učenju, te skromnost i pristojnost, danas kod djece prilično rijetke osobine, ne sumnjamo da će naš talentirani mladi muzičar i dalje biti jednako uspješan.
Ivona Ćirak /foto privatni album
