Davorka Urlić najmlađa je zaposlena u programu “Zaželi Sunce” koji pruža socijalne usluge starijim osobama i osobama s invaliditetom, a trenutno brine o osam ljudi s područja Makarskog primorja. To su Podgora, Živogošće i Igrane. Davorka ima 29 godina i jedna je od devet potpisnica ugovora zaposlenima u programu “Zaželi Sunce” čiji su partneri, uz Udrugu Sunce kao nositelja, općine Podgora i Tučepi.
Mlada Drašničanka kazat će kako je najveći problem s područjem koje ona pokriva prilična izolacija od većine usluga. U kombinaciji sa slabijom pokretnošću ili gotovo pa nikakvom pokretnošću njezinih korisnika ona stvara velike poteškoće.
– Na tom teritoriju nemate ni dom zdravlja, ni poštu, ni dućan; nema skoro ničega…Za svaku stvar ti ljudi moraju sjesti u auto i uputiti se u Makarsku. No kako je većini teško izaći i ispred kuće prošetati i kako dobar dio njih nema nikog svoga u blizini, taj problem postaje skoro nepremostiv. Dobro je to da nam sve institucije u Makarskoj izađu u susret, pa ja obavim te stvari za njih, kazuje Davorka.
Dio tih starijih ljudi je ovdje došao poslije rata budući su tu imali vikendice, no djeca su odselila, a oni ostali.
– Njima je stvarno najvažnija stavka razgovor. Ima nekih gospođa koje žive ovdje, a nema baš nikog osim njih i njima je pothvat čak i otići po kruh. Budući su u malim mjestima trgovine skuplje, one mi daju popis pa sve to obavimo u Makarskoj kroz veliku kupnju, kaže nam Davorka koja ih obilazi dvaput tjedno.
Najstarija njezina korisnica ima 95 godina i kreće se uz pomoć hodalice. – Jako je draga i dobra, a i inače svi su oni dobri i zahvalni. Zaista ne traže ništa puno niti posebno, i lako je s njima komunicirati. Doduše, ja sam tako navikla. Dolazim iz manjeg mjesta i oko mene u susjedstvu je dosta starijih žena. Jedna moja susjeda ima 100 godina, a druga ima 90-ak. Mi smo kao djeca naučeni da se ne smije dogoditi da prođeš pored nekoga i ne kažeš “dobar dan”, a i inače mi je uvijek drago razgovarati sa starijim ljudima. Volim taj moj posao i stvarno mi ništa nije teško, pogotovo kad vidiš koliko malo njima treba, objašnjava nam simpatična Drašničanka koja je godinama prije radila na recepciji obiteljskog kampa, dok sad zimi bira rad s ljudima.
Veli kako sustav, uza sve manjkavosti, funkcionira najviše zahvaljujući ljudima. U ustanovama su ljudi, kaže, susretljivi, a patronažne sestre su također dobre i pouzdane. – Jedino što ne mogu shvatiti su pojedini doktori koji olako izgovaraju tim ljudima kako se moraju pomiriti s time da imaju tolike godine koje nose sve to što nose. Jer svatko ima pravo boriti se do kraja i po meni ih uvijek treba ohrabriti, istaknula je Davorka.
Ivona Ćirak/ foto O.Franić
