Kada nakon promocije knjige osjećate potrebu što prije čitati predstavljeno štivo, znači da je predstavljanje bilo uvjerljivo i snažno. Za sinoćnju promociju treće po redu knjige Marina Srzića pod nazivom “Čiji si ti mali” upravo se to može reći; svi oni fragmenti iz knjige, fine minijature, žive sličice, ali i detalji o procesu istraživanja koje je autor otkrio u prepunoj Dvorani Arte, vuku vas da otvorite knjigu i uplovite u svijet neke stare Makarske na koju bi po svoj prilici pala prašina da nije bilo “šaptača požutjelih papira” i “forenzičara štorija i koštane srži predaka” kako je Srzića nazvala moderatorica prof.dr.sc.Valentina Lasić.
Dvorana Arte bila je pretijesna za oko 150 posjetitelja sinoćnjeg događaja, što je brojka koja gotovo nikad, osim kad se radi o Marinu, ne prati promocije knjiga.
Nakon projekcije filma u kojoj je autor predstavio sadržaj knjige i uopće temu publici su se obratile Ana Duvnjak, ravnateljica Gradske knjižnice, te Valentina Lasić koja je jako dobro moderirala razgovor.
– Jednom davno kad smo postojali bez Instagrama, fejsa i TikToka, živjelo se velike potrebe da svoje živote dokumentiramo, sadržaj je bio važniji od ambalaže. Dobra priča je uvijek dolazila do nekoga koga je zanimala, a taj je netko sve to vrijedno pamtio i zapisivao u obliku knjiga. Taj netko je Marino Srzić, započela je Duvnjak dodajući kako autor nije samo pronalazio šture podatke s datumima, nego da je između redaka uspijevao pročitati prave priče.
Na pitanje što ga pokreće Srzić je kazao kako je počeo raditi iz hobija, a da je bavljenje rodoslovljima postalo na koncu nekakvim stilom života.
– Moguće i opsesija, jer ponekad se u 3 poslije ponoći sjetim nečega i onda to isto krenem zapisati, otkrio je Marino dodajući kako mu službeni podaci nikad nisu bili dovoljni.
– Zato sam tražio uvjetno rečeno one prave, koje daju šušta i gušta priči, a slušao sam ih tamo gdje sam se uvijek nalazio jer nisam igrao na franje ili fuzbal – sjedeći i slušajući što govori starčad iz kale, istaknuo je autor.
Lasić je istaknula kako se radi o enciklopedijskom prikazu obitelji Makarske u prepoznatljivom Marinovom stilu, nudeći intrigantnu genealošku mrežu s nizom panoramskih sličica, i vodeći čitatelja kroz šumu obiteljskih stabala, putujući kroz prošlost još od turskih vremena, i preispitujući vrijednosti i lokalno i globalno.
Zanimalo ju je koliko je prezimena uopće predmet istraživanja.
Srzić je otkrio kako je obrađeno 55 obitelji, no da je u kontekstu oko 70 do 80 prezimena.
Svoj pristup u kojemu se ne bazira samo na generalijama Marino je najbolje prikazao na primjeru familije Antunović Finko. Nadimak Finko nastalo je, kako je doznao iz priča dviju starica te dokumentirao to u priči, iz imena Serafin odnosno Serafinko. Priča kaže da je dijete doneseno na krštenje bilo toliko lijepo da je svećenik komentirao kako je kao serafin. Vjerovalo se tada da takve opaske mogu najaviti skoru smrt djeteta pa je majka ljutito odnijela dijete s krštenja.
Dijete je umrlo, i majka je često plakala i zazivala govoreći “Serafinko, finko moj”, i tako je nastalo prezime koje prati ovu obitelj.
U nastavku je moderatorica istaknula kako autor oblikuje 47 poglavlja o pojedinim zanimanjima, no da nudi i uvid u socijalni status, donosi priče o nadimcima, individualnom i društvenom moralu, oriđinalima, nepravedno zaboravljenim sugrađanima…
U svemu tome bilo je i smiješnih detalja. – Naslušao sam se svega i svakojakih izmišljotina, da bi rekli da je atroke iz kuće Tudora u Makarskoj, ali tako je to u Makarskoj, komentirao je autor kroz šalu.
Srzić otkriva slučaj bogate gospođe koja se vratila iz svijeta i naručila obiteljsko stablo, no postavila uvjete: da nema predaka iz Vlaškog, da preci budu samo katolici, da ima kap strane krvi, te je molila i grb.
Iako je Srzić kazao kako je svatko u nekom trenutku došao iza brda, za vlašku krv ipak nije bio problem jer su spomenuti već bili treća generacija. Iako titula kneza ne implicira naslijeđe po krvi nego se radilo o izabranim glavarima sela, rečena je gospođa sebe već prozvala kneginjom, a našla si je i – grčku krv. Naime, prabaka je bila pravoslavne vjeroispovijesti, a od riječi “greci” gospođa je već zaključila da, eto, ima i stranjsku, grčku krv, iako to nikako nije odgovaralo istinu. Naposljetku, uspjela je iskopati i grb…
Koliko je pak njemu samome bio izazov naći korijene van poteza Brela – Igrane, pokazuje potraga za Tamburovićima iz Zavojana. Budući su tamošnje matice zapalili Talijani, autor se morao dovijati drugačije pa je pokušao preko jedne gospođe. Ona mu je rekla: Ne budi blekast, ja ću te priključit na neke Splićane.
– To je strašno i primitivno, ali takvih je situacija bilo krcato. Ljudi imaju potrebu da se smatraju autohtonim, a to nije nitko u ovom gradu. Osim toga, u himni Makarske se pjeva “daruj došljaca kano starenika, nek ti je dika”, dakle onaj koji je došao, treba ga jednako darivati. Osim toga, važno je držati do običaja grada i onda možeš biti i iz Konga ako ideš na Sv.Klementa, ti si iz Makarske, kazao je Srzić.
Bilo je i tužnih priča. Jedna se sluškinja bacila s litice Osejave jer je bila ostala trudna s gazdom. Gospodar se kasnije, srećom, ponašao ljudski prema djetetu, naposljetku ga vrativši rodbini u Brela i kupivši mu tri bika. Kuriozno pristupajućoi materiji, Marino se poslužio aplikacijom koja na neki način stavlja ovu valutu u današnji kontekst. U prijevodu, tri bika su kao jedan BMW!
Trebalo se nositi i s delikatnim podacima. Primjerice, jedan je stariji gospodin želio istražiti obiteljsko stablo, a naš je autor u traganju naišao na činjenicu da je njegov otac, zapravo, češki vojnik. Majka ga je začela s ovim vojnikom dok je otac bio na frontu. Marino je nakon unutarnjih dvojbi odlučio da taj dio ipak – ne treba iznositi naručitelju.
Obitelj Vusio pokazala se pak kao najzanimljivija za istraživanje. Osim što su nedvojbeno bili u plemićkom vijeću Brača, naišao je i na druge tragove plemićke krvi – štajerske, grčko-venecijanske, židovske…
Poseban dio knjige odnosi se na kućne ljubimce koje su bolje tretirali na selu negoli u gradu gdje su ih nerijetko zlostavljali. Kao izvore je autor nalazio štošta, pa i pismene sastavke djece. Tužno je kako su neka djeca iz siromašnih kuća navodili kao ljubimce tarantele, gušterice, brekuje, pa čak i pantagane. Bilo je slučajeva da su neka djeca zbog odvratnih pantagana čak ostajala bez ušne resice ili dijela šake ili ruke.
No bilo je i onih imućnijih koji su imali plemenite lovačke pse ili pak papagaje, a Srzić je, u svojem stilu, našao materijal i za takve priče.
Sve u svemu, promocija je zaškakljala maštu svih onih koji žele znati nešto više o Makarskoj, a to se najbolje pokazalo ne samo po brojnoj publici nego interesu za knjigu “Čiji si ti mali” koja je nastala kao plod znatiželje autora da napokon može temeljito odgovoriti na istovjetno pitanje staraca iz kale.
Ivona Ćirak /foto O.Franić
