Jučer je, u punoj dvorani Arte, održana promocija kratkih dokumentarnih filmova nastalih na filmskoj radionici “Mala škola dokumentarnog filma” u suradnji Osnovne škole oca Petra Perice, točnije, voditeljice Marine Srhoj i Lauryn Čović. U gotovo pa obiteljskom, intimnom i ugodnom ozračju, prikazana su četiri izvrsna filma, četiri portreta naših sugrađanki i sugrađana kroz koje je šest učenica, uz stručno i mentorsko vodstvo, na platnu ispričalo životne priče. Šest učenica približilo je publici emocije, karaktere, pa usudili bismo se reći i esenciju osobnosti četvoro portretiranih u kratkim dokumentarnim filmovima, što nipošto nije jednostavan posao.
Tako je publika doznala kako život oko sebe percipira i osjeća naša sugrađanka Ana Vujčić, koja je slijepa od svoje 24. godine i koja je protagonistica artističkog i dojmljivog filma “Ona žena s pason”. Upečatljivi kadrovi i snažna Anina osobnost zajedno s pomnom montažom i pitanjima djevojčica urodili su filmom koji ćete poželjeti pogledati još jednom. Upoznali su glazbenicu Petru Šošić, koja je u filmu “Petra” iskreno i otvoreno progovorila i o svojem pozivu i o životu, te Tonija Bilića, kustosa i stand up komičara koji je mladim snimateljicama otvorio vrata i u svoj dom i srce. “Nek’ ti stina bude bina”, poput “Petre”, film je o nepogrešivosti izbora da slijedimo svoje snove, čak i kad okolina to ne shvaća.
.png)
Ipak, najveći je pljesak dobila ipak 91-godišnja Kata Rebić u filmu “91”, korisnica Doma za starije u Makarskoj, s kojom je snimateljska ekipa uspjela nevjerojatno zgusnuti životne mudrosti i aforizme. S obzirom na jedinstvenu osobnost i smisao za humor protagonistice filma, koja je na koncu publiku pozdravila poput prave holivudske zvijezde, nije neočekivano da je priskrbila tolike simpatije i zarobila pažnju.
Nakon premijere filmova sudionicama radionice zahvalila se Marina Srhoj, voditeljica filmske sekcije koja već godinama niže brojne nagrade, kazavši kako su cure bile jako vrijedne te se potrudile oko rezultata. Zahvalila se i protagonistima koji su se dali iskreno i nesebično, ravnateljici Renati Gudelj koja je podržala radionicu, te Gradskoj galeriji Gojak i Glazbenoj školi.
Stručna voditeljica Lauryn Čović drugu godinu za redom surađuje sa školom te će kazati kako je, u odnosu na prošlogodišnju suradnju, koncept sada bio posve drugačiji.
– Poanta je bila da se djeca otvore, da se druže i upoznaju ljude i da sami nađu protagoniste. Morali su ih stvarno slušati, i od toga napraviti film, a da su u tome uspjele, najbolje pokazuje ono što su rekli sami protagonisti. Komentirali su kako se svi osjećaju da su prikazani autentično, onakvi kakvi jesu, tako da to pokazuje koliko su napredovale, i u montaži, i percipiranju filma, i načina snimanja…
Zanimljivo je da su djeca sama šetala gradom i tražila sugovornike za film.
– Sastali smo se početkom radionice u kafiću i tamo smo dobili ideju dokumentarca, te kako bi trebalo izgledati. Pušteni smo na rivu da tražimo protagoniste, no većina Makarana nije bila raspoložena za razgovor. Onda nam je profesorica Marina pomogla da nađemo sugovornike. Radili smo u grupama od dvoje i troje i bilo nam je super iskustvo, kaže nam Petra Okmažić.
Na pitanje kakve su reakcije dobili Petra Puharić veli kako su ih naprosto odbijali.
– Došli bismo do njih, a neki jednostavno nisu željeli pričati ni snimati se. Imale smo i jedan neuspješan pokušaj, ali na kraju je stvarno sve ispalo OK, kaže Petra.
Marija Buljubašić nije bila spremna izdvojiti najdraži film od ova četiri. – Svatko je radio dosta, Kate je recimo sama radila na filmu i odlično je to odradila. U svaki je uloženo jednako truda, kaže Marija.
Na pitanje ima li netko od sugrađana koga bi voljela snimiti, Kate Turić odvratila je kako trenutno nema.
– Ali se stvarnoi nadam da ću upoznati nekoga tko će biti tako otvoren kao moja protagonistica Petra, kazala nam je Kate.
Na filmovima su, osim Kate, Matije i dvije Petre radile i Katarina Blažević te Mia Beus.
Ivona Ćirak /foto I.Ć.
91-godišnja Kata Rebić ukrala je dobar dio pažnje na premijeri, nasmijavši publiku sa svojim opaskama o braku, polaganju vozačkog, prijateljstvima…Nakon premijere pitali smo ju je li joj bila dovoljna minutaža.
– Ma kakvi, nisam ni počela, kao iz topa je rekla.
S filmom je, kađe, prezadovoljna. – Ljudi su željni smijati se. Prije bi se ljudi okupljali i smijali se, danas se više nitko ne zna smijat. Svi bulje u one mobitele, rekla je.
Pitali smo ju ima li u domu smijeha.
– Svade se u domu, znaš kako je kad ti ostare živci! Ima i onih pozitivnih, to su one koje su odredile da idu u dom, ako ona sama kaže “neću dici smetat, idem u dom, nek’ oni rade svoj posao”, to je druga stvar. Ovima koje dica pošalju je teško. Ne dođu ih vidit po misec dana, a oni hoće da ih izvedu, da idu vidit kuću, vrtle…To je tužno i bezobrazno, komentirala je, dodajući kako njoj ništa ne fali.
