Naš serijal “Bez pituravanja” nastavljamo razgovorom s Marinom Josipović, sugrađankom koju mnogi prije svega poznaju kao dugogodišnju hotelijerku i prvu osobu Turističke zajednice. Ipak, u ovom razgovoru s Marinom nismo diskutirali ni o turizmu, a još manje TZ-u.
Koliko god ju u percepciji javnosti odredile uloge, to su ipak samo uloge, a svestrana Marina po prirodi željna istraživanja života ima za reći puno više od toga. Jer i život je puno više od pukih uloga. Iskreno je podijelila svoje iskustvo o odnosima i bolesti koja joj u bitnome odredila pogled na život, a o čemu smo sve razgovarali pročitajte u nastavku.
Odrastala si u Podgori. Kakvo ti je bilo djetinjstvo, i koliko te je to oblikovalo?
Bilo je to pravo djetinjstvo. Klasično podgorsko – upadneš u potok, vratiš se doma mokar usred zime, mater ludi. Hvatali smo punoglavce, klizali se na travi, igrali se u maslinama, ulazili u kokošinjce. Imali smo ćelave bebe, ali kuće im nisu bile apartmani nego šatore sklepane od starih deka i šugamana usrid maslinika. U tom uzrastu, od rođenja do osme godine, Podgora me jako oblikovala. Bila je to mala sredina, prirodna i po krajoliku i po ljudima. Sve je bilo u skladu – s prirodom, s vremenom, s ljudima oko nas. Makarska je već bila grad, a ovo je bilo nešto drugo.
I dan danas, kad pojedem šalšu od domaćih pomidora, bajame, škampe na gradele – meni to miriše na Podgoru. To su mirisi i okusi mog djetinjstva. I iako obožavam otoke – Vis mi je prvi jer sam se tamo i udala, Hvar drugi – kad god dođem tamo, kažem: “Miriše mi na Podgoru.” Jer to je to. Spiza iz vrta, miris kantuna kod Srećka i Danice, sve domaće, sve s dušom. Vjerojatno ni to više nije tako. Potoci su presušili – klima nam vraća ono što joj radimo. Pa ni Podgora više nije Podgora iz mog djetinjstva, ali ja sam imala tu sreću da je u ono vrijeme bila prava prirodna oaza.
S obzirom na navedene igre, očito si se više igrala s dječacima?
Tako je to kad odrastaš u malom mjestu. Otuda taj divljaluk (smijeh). U užem kvartu su bili samo dječaci, pa sam se igrala s onima koji su bili više “pri ruci”. Tako da su takvi bili i rekviziti: bicikle, skirol, balun…
Evo jedno sklisko pitanje: je li ti danas u svijetu odraslih također lakše surađivati s muškarcima nego sa ženama?
Lakše mi je s muškarcima, ali zato jer sam to s vremenom naučila. Dosta rano sam došla na menadžerske pozicije, i jednostavno sam se našla u muškom okruženju. Navikneš se na taj način komunikacije i dinamiku, i to ti postane prirodno. Ali općenito mislim da su žene bolji menadžeri. Imaju finiji radar, senzibilnije su, gledaju širu sliku. Ne vode se samo glavom – uključe i srce, i intuiciju, i osjećaj za ljude. I zato vjerujem da žena često bolje balansira posao i odnose.
Govoriš o emocionalnoj inteligenciji. Koliko je tebi pomogla?
Pomogla mi je, ali mi je i odmogla. Pomogla mi je u smislu da sam je svjesna cijelo vrijeme, a odmogla mi je u većini slučajeva gdje sam je možda trebala isključiti i staviti po strani.
Misliš, trebala si isključiti empatiju jer ti to otežava donošenje nekih odluka?
Apsolutno. Ali s vremenom se to izgradi i naučiš s time upravljati. Je li to dobro ili ne, ne znam, ali ljudi te znaju krivo percipirati. Jer kad ti je posao godinama u fokusu, jednostavno razviješ drugačiji način razmišljanja i moraš naučiti staviti emocije sa strane. Nažalost, drugačije ne ide — inače bi stalno udovoljavao svima, i teško bi postavio jasne ciljeve, prioritete i granice.
Je li ti se teško šaltati iz jedne takve uloge u mekšu ulogu u kojoj si žena, majka, prijateljica?
Mislim da sam još u adolescenciji počela graditi taj neki zaštitni zid – mehanizam koji te štiti od štetnih učinaka prevelike empatije, pogotovo u poslu. Tada mi je to bilo najteže, jer nisi takav po prirodi, a svejedno moraš to nekako uklopiti u sebe. Danas mi to više nije problem. Naučila sam se prebacivati iz jedne uloge u drugu, i sve su postale dio mene. Taj zid i dalje postoji, ali ga sad poznajem i znam kako s njim.
Planiraš li ga maknuti nekad, u penziji možda?
Voljela bih, ali najviše zbog ljudi koje najviše volim. Obično smo najteži našim najbližima, s njima nema zidova, ali postoji i ta sloboda da pokažeš emocije koje nisu uvijek lijepe.
Koliko te majčinstvo omekšalo?
Ne mislim da me je mijenjalo u drugim sferama osim tamo gdje je trebalo, doma. Jer u djetetu dobiješ najvažniju osobu u svojem životu.
Otkad sam u lokalnim medijima, uvijek te poznajem kao direktoricu. Jesi li bila šefica kad si bila mala?
Pa normalno! To ide jedno s drugim. Uvijek sam bila sklona organizaciji, projektima, organiziranju nečega, a kad si dijete, onda je to – festival ispred zgrade. Moji se tadašnji susjedi s Dugiša toga sigurno sjećaju jer i dan danas kad me sretnu, spomenu dječje festivale koji, istina, nisu imali struje. Ali postojali su i mikrofoni, i nagrade, scenografija, koreografija, i kostimi, i podjela poslova, i ton majstori. Sad kad se sjetim, to je bio pravi projekt. Imao je početak, kraj, resurse.
Jesu li ljudski resursi na dječjem festivalu bili bolji nego danas u odraslom svijetu?
Morali su biti. Nije bilo tehnologije da nas izvuče – oslanjali smo se isključivo na sebe, na ono što znamo, što možemo, i što smo spremni napraviti. I naravno, na talent. Ja nisam pjevala, bila sam u plesnim formacijama, ali sad kad se sjetim kako su neke curice pjevale… to je stvarno bio talent.
I je li ti onda bilo lakše tada surađivati s tom djecom ili posljednjih 20 godina s timovima s kojima surađuješ?
S djecom, oni su me više slušali. Odgoj je bio drugačiji pa bi te lakše prihvatili kao lidera. Uvijek u životu ima partybreakera ili onih koji misle da nešto treba na njihov način. I to je legitimno.
Imaju li muškarci problem s autoritetom kad im je žena šefica? Možda kad si bila mlađa?
Nemam baš takvo iskustvo. Kad sam bila mlađa, možda, jer sam možda bila atraktivnija. Valjda ja odmah zauzmem stav i onda je odmah sve jasno.
Na menadžerskim godinama si 20 godina, što znači da posao uzima veliki dio tvoje svakodnevice. Tko pomaže tebi i mužu?
Moji roditelji najviše, i to je nešto zbog čega i jesam ovdje. Bez njihove pomoći bi to bilo nemoguće. Najprirodnije je ostaviti dijete mami jer si siguran i što se tiče odgoja, jer bi sin proveo jako puno vremena s bakama i djedovima. Oni su i jedan od glavnih razloga zašto smo i dalje tu, jer prije me u Makarskoj, kao gradu koji volim najviše na svijetu, ipak držao dobro plaćen posao. Ali danas su se stvari promijenile i više se ne može živjeti od plaće. Ipak, iako bi negdje plaća bila veća, ne bi bilo baka servisa. Moje dijete sigurno ne bi samo sjedilo kući, dakle, opet bi trebalo naći nekoga tko bi se brinuo o njemu dok nas nema.
Prilagodba je uvijek nužna, ali s obzirom na tvoj angažman pretpostavljam da se muž ipak mora više prilagoditi tebi. Kako funkcionirate?
Rekla sam već da nisam imala puno sreće u životu, ali što se tiče muža – tu stvarno jesam. Jako je tolerantan i pravi mi je oslonac. Navikneš se na to, uzmeš zdravo za gotovo, a onda kad razgovaraš s prijateljicama i poznanicama, shvatiš koliko je to zapravo veliko. I onda si još zahvalniji.
Moram primijetiti da iako ostavljaš dojam žene snažne osobnosti, pa bi netko naprečac zaključio da se ne opterećuješ s tradicijom, ipak si zadržala muževo prezime. Jesi li zapravo tradicionalist?
Nisam oko toga imala nikakvu dilemu. Meni je to bilo najprirodnije – a i predugo mi je imati dva prezimena. Ajde da sam neka javna osoba, pjevačica, doktorica, profesorica… možda bi imalo više smisla. Ali nije to bilo samo iz praktičnosti – stvarno jesam tradicionalna. Vidi se to i kroz folklor, brigu o baštini, lokalpatriotizam…
U tim ste aktivnostima kao što su maškare i folklor ti i muž čak zajedno?
Da, folklor nam je zajednička točka, ali nismo krenuli zajedno. Ja sam počela još u srednjoj školi, kao i većina iz naše čuvene generacije – tada stvarno nije bilo puno drugih aktivnosti. A kad sam se nakon faksa vratila u Makarsku, nastavila sam s plesom – i tu smo se muž i ja upoznali. Nismo mi jedini par koji se tamo zaljubio.
Reci mi nešto o tvojim hobijima i ljubavi prema moru.
To je bila prirodna ljubav od početka – uvijek sam voljela skakati, roniti, biti u pokretu. Sunčanje ili klasično plivanje nikad me nije privlačilo, sve mi je to bilo presporo. Kao curi, Osejava mi je bila druga kuća, a i Lučica na Dalmaciji – stalno sam bila u moru. Ronjenje sam obožavala, ali kad jednom kreneš raditi u turizmu, pogotovo u operativi, ljeti jednostavno više nemaš vremena za plažu. Tu potrebu za kretanjem sam kasnije prebacila na skijanje – do 2010. to je bilo intenzivno, ali onda me bolest jednostavno zaustavila. Pa obitelj. Da nije bilo toga, vjerojatno bih i danas negdje visila ili skakala (smijeh). Ples je ostao stalno prisutan – za njega ti ne trebaju ni posebni uvjeti ni rekviziti.
Kad ti je dijagnosticirana multiplaskleroza? Kako si to prihvatila?
Dijagnosticirana mi je 2010. godine – i nažalost, nije ostalo samo na njoj. S vremenom su se pojavile i druge autoimune bolesti, pa sam ih počela slagati kao u poslu: bolest A, bolest B, bolest C… Sve u fasciklama, da imam neki red. Najteže je bilo prihvatiti dijagnozu, kao i svima. Ali kad to slegne, kreneš dalje. Ja sam odlučila slušati doktore i držati se konvencionalne medicine. To mi se pokazalo kao najbolji put. Imam liječnika kojem vjerujem i osjećam da sam u dobrim rukama. Naravno, podržavam zdravi stil života i prirodne metode, ali kad se radi o zdravlju, meni osobno treba struktura i sigurnost.
Kako se nosiš s bolešću?
Malo je nezivjesno to što nikad ne znaš kako ćeš se probuditi. Dan može biti dobar, kao što je recimo danas, a može početi s nekim novim izazovom – smetnjama vida, tremorom, utrnućima ili nečim trećim. Već po jutru znaš kako će ti dan izgledati. I to je ta stalna neizvjesnost – nikad ne znaš što će te taj dan dočekati.
Kako se nosiš s bolovima?
Kad tablete ne pomažu, ostane ti glava. Mozak je stvarno fascinantan – kad ga naučiš nekim obrascima i mentalnim blokadama, možeš se istrenirati da se nosiš s dosta toga. Primjerice, kad sam na poslu, često zaboravim na bol. Dogode se dani da uopće ne pomislim na bolest. Naravno, nakon 15 godina s dijagnozom teško da prođe dan bez ijednog simptoma, ali onda izađeš, udahneš zrak – i ideš dalje. Imam i utrnuća, pa ponekad uopće ne osjećam pojedine dijelove tijela. I onda me znaju pitati: „Kako uopće nosiš štikle?“ Lijepo – jer ih ne osjećam! I to ti je jedna od rijetkih prednosti ove bolesti: nosiš štikle, a nemaš ni žuljeva ni nelagode (smijeh).
Kako ti je to utjecalo na životnu filozofiju u smislu svjesnosti i zahvalnosti?
Naravno, zato mi dan i jest premali. Zato bih uvijek htjela više jer nikad ne znaš koliko ćeš dugu ovako premda, zapravo, to ne zna nitko. Privlače me putovanja, to je nešto što me okupira, što volim i na što trošim novac. Zato ništa i nemam.
Misliš na nekretninu?
Da, jer gdje god se stvori neki bazenčić, gledaš gdje nisi bio i gdje bi mogao otići ili se vratiti, jer sad se već ponavljaju neke destinacije. Ne bih htjela da mi to pobjegne. Jer dan je kratak, pogotovo uz taj kronični umor i zato jer je bolest takva kakva jest.
Jesi li imala depresivnih momenata? Što je pomoglo?
Meni je najveći izazov bio prihvatiti da više ne mogu živjeti fizički onako intenzivno kao prije. Trebalo mi je desetak godina da uopće prihvatim mirnije aktivnosti. Jogu sam pokušala više puta, ali svaki put bih samo gledala na sat. Nakon 15 minuta „udahni, izdahni“, meni u glavi: „O Bože, kad će ovo završit?“. Srećom, danas su se otvorili neki centri baš u zgradi, pa se mogu spustiti u kućnim papučama – to mi pomaže. Ali općenito, teško se opuštam. Uvijek mi nešto vrti po glavi.
Aktivna si uvijek i po pitanju edukacije, što je sad aktualno?
Gastronomija. Odlučila sam se za magisterij gastronomije i hotelijerstva, do sada sam završila ekonomiju, menadžment i upravljanje projektima. Hotelijerstvo je dio mene pa i dan danas kad idem raditi kažem da idem u hotel.
Da dan traje dulje i da možeš odabrati još neki smjer, baviti se nečim drugim, što bi to bilo?
Vjerojatno bih otišla u inženjerskom smjeru – strojarstvo ili građevinu. Kroz posao u hotelijerstvu sudjelovala sam u puno projekata i s vremenom sam morala naučiti i taj dio struke. Uvijek me to privlačilo, i mislim da bi mi to bio prvi izbor da su okolnosti bile drugačije. Ovako sam završila u turizmu – i s vremenom ga stvarno zavoljela.
Maloprije smo spominjale prihvaćanje u kontekstu bolesti. Mene zanima kako vidiš granicu između prihvaćanja nekih stvari i gubljenja sebe, što se zna dogoditi u malim sredinama. Kako hendlaš to da neke stvari prihvaćaš, a opet čuvaš svoj integritet, ono što ti jesi?
Teško, ali i to je nešto što dolazi s godinama. Općenito mislim da nas iskustvo, godine i sam život uče prihvaćanju. Kad gledam unatrag, sigurno bih svoju bolest danas prihvatila lakše nego prije 15 godina. Ali ništa ne ide preko noći – sve traži svoje vrijeme, i mudrost koju tek naknadno stekneš. Za biljke da narastu treba vrijeme, a tako i nama da sazrijemo.
Je li to ta neka zrela mudrost koja ti, kad si mlad, zvuči kao klišej?
Točno to. Ubitačno me nerviralo kad bih u adolescenciji čula kako je zdravlje najvažnije. Ubitačno me to nerviralo. Jer zašto bih od života tražila samo to da budem zdrava? Željela sam više. I onda te život opomene i poruči ti da je to jedina istina, ta koju su govorile te starije žene i pritom te strašno nervirale. Dođe na to da je istina da zdrav čovjek ima tisuću želja, a bolestan samo jednu. I istinski to niti ne možeš shvatiti dok se bolest ne dogodi i tebi. Možeš suosjećati s članovima obitelji, prijateljima ili poznanicima koji boluju, ali tek kad na svojoj koži osjetiš, shvatiš koliko su istinite te stare izreke utemeljene na iskustvu i znanju.
Razgovarala: Ivona Ćirak, foto: MD
