Kata Rebić, korisnica Doma za starije u Makarskoj, u 92. godini je stekla popularnost. Film “91” u režiji filmske sekcije sa Zelenke, a u kojem je zvijezda upravo gospođa Kata, dospio je na državnu smotru i reviju te pokupio simpatije publike i priznanja struke. Umjetničke zasluge pripadaju filmskoj sekciji, međutim, karizma protagonistice filma je neupitno vlasništvo naše sljedeće sugovornice u serijalu “Bez pituravanja”.
Pronicljiva, upućena, zabavna, progresivna, širokogrudna i direktna, sve je to baka Kata iz Vinjana Donjih kojoj za gostovanje nisu potrebne nikakve druge reference. Povrh svega naša je sugovornica stekla iskustvo koje je pretočila u jednostavnu, akademskim formama i konvencijama neopterećenu mudrost. A opažanja takve osobe koja i u 92. godini sa znatiželjom i zaigranošću promatra život uistinu je šteta ne podijeliti. Intervju se isplati pročitati, a da je dug, naša se sugovornica neće složiti jer, kako kaže, štofa ona ima za – cijelu knjigu.
Ja bih razgovor počela od kraja, odnosno unatrag; od vaše popularnosti koju ste stekli u Makarskoj nakon što ste bili glavna glumica u filmu školske sekcije pod nazivom “91”. Vratit ćemo se poslije u djetinjstvo, ali najprije bih voljela čuti što za vas znači ta popularnost u svakodnevnom životu?
Drago mi je da si me to pitala jer mi je najdraže od svega bilo to što sam predavala djeci u školi, što su me pažljivo slušali i kad me sretnu na ulici, pitaju me kad ću opet doći. Taj aplauz od djece mi je bio najdraži, a kad ljudi kažu kako sam dobra, lijepo sređena, lijepa, sve to prođe. Lijepo je čuti, ali prolazi.
O čemu ste govorili djeci u školi?
Govorila sam o ovisnostima, kako nikad nisam pušila i kako ne bih doživjela ove godine da jesam. Rekla sam im da je bolje uzeti jabuku bananu nego cigarete i da se ne smiju dati nagovoriti. Veliki sam protivnik trovanja cigaretama i alkoholom.
Kad sam došla u školu, odmah sam im rekla da nisam nastavnica ni profesorica i da ćemo ljudski popričat, kao prijatelji. Jedan mi se mali požalio na nastavnicu, da je zločesta “k’o svi đavli”. Kažem ja njemu, lako ćeš ti s njome. Ti nauči njezin predmet i kad te god prozove, da si spreman. Ona ti onda ništa ne može. I rekla sam mu da se ne svađa s njom dok god i sam ne postane nastavnik.
Mudro ste mu poslali važnu poruku o poštovanju. Nego, kad govorimo o ovisnostima, tu je i droga. Kažu da je ima puno u Makarskoj. Što mislite, zašto ovdje cvjeta?
Da, puna je droge, to sam čitala. Zašto? Jer ljudi imaju para. Osim toga, krivi su roditelji. Jer najprije su roditelji drogirani, ne mislim doslovno nego oni ne vide svoju djecu. Ja ih promatram, jer imam vremena, pa promatram dosta oko sebe. Često vidim kako mater ide s djetetom, dijete je, na primjer, pita kad će nešto procvjetat, a ona neće da odgovori. Kao da ga nema i nastavlja buljit u mobitel.
Roditelji ne razgovaraju s djecom. I zato roditelje treba liječiti, a ne djecu. Djeca danas niti nemaju roditelje, kakva će bit? Škola tu u par sati ne može ništa napraviti.
Rekli ste da ste završili prvi i zadnji razred, dakle nemate – kako se to kaže – velike škole. S druge se strane jako upućeni i pronicljivi i očito imate prirodni autoritet, pa se ja pitam što bi bilo da ste mogli nastaviti školovanje. Što vi mislite?
Ne znam što bi bilo. Kad vidim kako se kupuju diplome ne znam ni kako cijeniti znanje ni što misliti o tome. Ne znam što bi bilo, ne znam bi li me iskvarilo ili naučilo da budem bolja i pametnija.
Zato vi imate bogatu životnu školu.
Ma, to se čovjek rodi za nešto. Ja sam uvijek bila sposobna organizirati, razne akcije, sprovode, pokrenuti stvari…Ja volim pomoći ljudima. Najgore mi je kad se netko ruga ako netko nešto ne zna. Ako si velik, pomozi mu, napravi nešto.
Rekli ste da vas veseli imati priliku usmjeravati djecu i pomoći ljudima. Da možete, gdje biste pomogli ljudima? Koja zanimanja su danas najvažnija?
Ima tu posla, ali najprije, da mogu, ovaj broj od 500 načelnika bih smanjila na 80, ili 100. I dala bih im novi posao, jer moraju znati da su tu da služe narodu, a ne da zapovjedaju. Pa kad služe neka bude nešto korisno. Oni bi lijepo išli kopati rupe tamo gdje je izgorjelo i saditi višnje, bajame, voće, povrće…Ima vode s Biokova, trebalo bi kopati bazene, da se može zalijevati voće i povrće. Treba misliti na te stvari jer mi ne znamo što nas čeka u budućnosti.
Govorite o nekoj samoodrživosti?
Da, jer gadna vremena dolaze i mi ne znamo što nas čeka. Treba ljude pripremiti. Vremena gadna i zbog Trumpa i zbog svih takvih kakvih ima i u ostatku svijeta i kod nas i koji nas mogu vratiti unatrag.
Kažete da se moramo naučiti suživotu s prirodom. Jesu li ljudi danas nesposobni i neotporni?
Pa nije im trebalo to znanje jer su imali lak život. Imali su jeftin kruh, nisu bili gladni. Mi smo morali sijati i saditi da bismo imali što jesti. Ja sam uvjerena da opet dolaze vremena u kojima ćemo morati imati takvo znanje. A čak i da ljudima ne treba, treba ih pripremati.
Eto, na primjer, ljudi ni ne misle što bi da nestane struje. Kuće više nemaju fumare, a kako bi se kuhalo da se mora ložiti vatra?
Vratimo se ponovno na djecu i roditeljstvo. Rekli ste da imate vremena i da zamjećujete štošta. Što još primjećujete u Makarskoj?
Vidim da su žene u Makarskoj uvijek uredne, imaju urednu frizuru, lijepo su obučene, ukrašavaju sebe i Makarsku i grad zbog njih ljepše izgleda. Jer ipak smo mi turistički gradi zato je to dobro. Ali kad su s djecom, već sam vam rekla, vidim da se roditelji ne posvete djeci.
Mislite da danas mladi stvaraju obitelj bez osjećaja odgovornosti?
Ma i prije su se udavale i prije su se ženili, a da nisu znali što znači biti roditelj. Ali su živjeli s babama, babe su upadale. Babe možda jesu dosadne, ali od njih bi mlade obitelji u prošlosti naslijedili neko znanje. Sad to nedostaje.
Mislite li da nedostaje poštovanja ne samo prema starijima nego prema svemu što su ti stariji stekli i stvorili, ne samo u materijalnom smislu?
Fali, i nije danas dobro ni mladima ni starijima. I po meni nisu kriva djeca, nego roditelji jer dijete ne može znati ako nije naučeno. Dođu nenaučeni i stvaraju obitelj.
Što se tiče suživota s babama i svekrvama, meni je jasno da neće više živit skupa kao nekad i to je u redu. Ali bar nešto poslušat, uvažit to što stariji znaju…Ja mislim da treba raditi na tome da se podučava roditelje, da li s televizije ili drugačije, ne znam, ali vidim da fali znanja.
Kako to kad imamo internet, umjetnu inteligenciju; toliko informacija je dostupno?
Sve je to naopako. Svi samo gledaju u mobitele, a nitko ni u koga ne gleda u oči. Kako ćeš znati kakav je tko ako samo buljiš u mobitel? Mi smo se prije smijali, igrali, ali smo i znali kakav je tko u selu. Znalo se tko je lopov, tko laže, tko je pošten, a tko dobar. Tko će ukrast trešnje. Kad se družiš, znaš takve stvari. Ovi sad ne poznaju jedno drugo.
Hoćemo li sad malo o muško-ženskim odnosima?
Mislim da nije važno tko je muško, a tko žensko, treba se izborit, dokazat. Ja sam u svojoj 40-toj odlučila bit šofer i prvo su mu rekli da kako ću ja sramotit obitelj. Sva tri brata su bili vozači, jedan je vozio autobus, jedan je vozio gradonačelnika.
Kažu oni meni, pa inženjeri i doktori padaju po deset puta, da kako ću ja. Rekla sam im da ću padat i 20 puta, ali ću i 20 godina vozit. Vozila sam 45 godina. A kad sam polagala, bilo nas je 52 i od toga samo dvije žene. Nas 12 je položilo, a ja jedina bez greške.
Zato sam i stigla svugdje na te sastanke u mjesnoj zajednici, gdje sam bila odbornica.
Niste imali problema jer ste žena?
Poštivali su me i uvažavali kad sam nešto predložila. Bila sam jedina ženska i bila sam im mezimica. Pa ja sam dovela asfalt u selo, i vodu. Mislim, ne ja, ljudi su to platili, ali ja sam pregovarala i dogovorila.
Što se tiče mog vozačkog, to je druga priča, to je u mojoj kući vladalo takvo uvjerenje da to nije za mene. Ali sam i to dokazala da ne vrijedi.
Uspjeli ste prodrmati patrijarhalni mentalitet i to prije pola stoljeća. Kako ste uspjeli?
Lijepo. Bilo je kako ja hoću i gotovo.(smijeh)
Što biste danas poručili ženama?
Ne znam, ne znam bih li im rekla da se udaju ili ne udaju. Jer odmah se rastanu, nađu drugog muškog i nekad niti ne misle što će biti s djecom. U zadnje vrijeme često čujem od žena kad ih pitam jesu li udane da su – sretno razvedene. U redu, ali uvijek se pitam kako je djeci. I ne znam još uvijek što je pametnije savjetovati, kad gledam svijet oko sebe.
Dakle općenito nedostaje odgovornosti?
Uvijek je bilo neodgovornih. Netko je sposoban nositi brige, a netko nije. Netko ne zna žarulju promijeniti, drugi znaju štošta.
Je li onda odgovornije ne stvarati obitelj i djecu ako nisi sposoban i zreo brinuti se?
Ja sam stotinu puta plakala što me mater rodila kad nemam što obuć. Meni je ludo kad ljudi idu prosvjedovati i moliti Boga da žene ne abortiraju i da rode djecu. Što imaju molit Boga, jer kao da ijedna mater to ide činit od dragosti?! Odlučuju se na to jer moraju.
Rekli ste da ste bili zastupnica u mjesnoj zajednici. Gdje ste sve radili tijekom radnog vijeka?
Do 15. godine sam doslovno bosa hodala. Onda sam počela radit na drobilici za mljevenje kamena. To je bio jako težak posao, jer je vruće, prašnjavo, ali sam ostala radit u građevinskoj firmi i uvijek sam se snalazila. Kako su se radile fuzije tih firmi, sve kako bi se moglo lakše pokrast i sakrit, tako se pripojila pekara, pa sam morala mijenjat jednu prodavačicu i prodavat kruh. Ali koliko god bilo teško, ja sam uvijek uspjevala snaći se i okrenuti na šalu.
Jednom su mi donijeli neslan kruh pa su ljudi sutra prigovarali. Ja im se nisam pravdala jer što ćeš se ikome pravdati i objašnjavati ono što bi trebali znat. Rekla sam im da je bio dan bubrega pa da se nije stavljala sol. Šala puno pomogne u svim životnim situacijama, umjesto da se objašnjavamo i pravdamo.
Volite i putovati?
Da, ja sam pravi strijelac u horoskopu, volim putovati i volim slobodu. Dvaput sam putovala i u Kanadu. Jedna moja kojoj sam bila kuma ostala je trudna i išla studirati i ja sam joj pomogla, kupila sam trudničku robu i za dijete i spavala je kod mene. Kasnije mi se htjela odužiti kad je završila u Kanadi i pozvala me kod sebe. Bila sam dvaput po mjesec i pol dana kod nje i jedna od važnih stvari koje sam tamo uočila je da tamo ljudi plešu na proslavama bez obzira koliko imaju godina. Kod nas je bilo glupo čim imaš 35 ili 40, kod nas je tada to bilo sramota. Ali zato kad sam se vratila doma, ja bih zvala plesat i sve sam ih navikla na to da treba plesat dokle god možeš hodat.
Znači putovanja nas obogaćuju?
Svakom bih rekla da obiđe svijeta ako ima mogućnost, ali i da ne ostaje u tuđoj zemlji, jer nećeš ostati gladan ni ovdje. Jer ne treba ti pet kuća i auta. Ovdje znaš jezik, ljude, zakon, lakše ćeš se snać i izborit. Ali je lijepo obići svijet.
Kasnije sam putovala i u Rusiju, Poljsku, a kako sam u mirovini i dalje radila preko ugovora na djelu, prodavajući kozmetiku, i dalje sam puno bila na putu. Puno toga sam naučila i zaradila, a što sam zaradila, to sam i potrošila. Jer – neću novac nositi na onaj svijet.
Kad smo kod novca i ugađanja sebi, mislim da je danas u našoj sredini jedno od ključnih pitanja koliko je dosta. Čega god. Što mislite o tome, znaju li se ljudi zaustaviti na vrijeme?
To je najluđe od svega, što ljudi stalno ulažu novac u beton. Da su pametni, kad im dođe kriza, lijepo bi se sa ženom trebali uputiti u Veneciju, bilo gdje se maknuti. Osim toga, ne trebaš imati što nemaš i misliti samo o tome. Tako da ljudi nisu svjesni da kad je kriza jednostavno trebaju na kratko promijeniti sredinu, umjesto da grabe još.
Dakle kad je kriza, otputovati. Kako se inače nositi s teškim situacijama?
Najprije se treba boriti za to da te glava služi, što duže. To je važno. I sjetit se koliko se ljudi koji se muče puno više nego ti. Malo je koja familija bez problema. Moj savjet je jednostavan i pomogao mi je kroz život – treba vjerovati da će biti bolje. Ali i raditi na tome da tako bude.
I je li bilo bolje kako ste vjerovali?
Jest, bilo je bolje. Bili smo jako siromašni kao obitelj, ali sve je to došlo na svoje s vremenom. Što se posla tiče, kad sam bila u školi i kad razgovaram s djecom, kažem im da ne zaborave da nije sramota raditi niti čistiti parkove. Sve što radiš pošteno, na to možeš biti ponosan. I rekla sam im da i muška i ženska djeca moraju naučiti neke osnovne stvari. Moraju znat vozit auto, i moraju znat skuhat ručak. To je važno.
Mnogi muškarci se ne znaju snaći kad im žena umre. Plaču, ali ne zbog žene nego jer ne znaju osnovne stvari. A ne znaju jer ih mater nije naučila.
Ispada da su uvijek žene krive i odgovorne.
Nije tako, zavisi u kojoj kući. Negdje je žena apaša, negdje muško. Ne valja ni jedno ni drugo. Treba poštovanje, i treba tražit muža ili ženu s dušom. Jer ako on ima dušu, razumjet će te i pomoći ti, i isto tako i ti njemu. Može on imati pet zgrada, ali što si time dobila? Samo ćeš više čistit.
Ja sam uvijek bježala od onih koji imaju puno zemlje, jer – tko će to kopat? Ja sam htjela biti slobodna kao ptica. Tako sam ostala i nije mi žao.
Rekli ste da ste se takva rodili. Imate li ipak neki recept kako sačuvati duh i vitalnost?
Može se to. Zdravlje je u tvojim rukama. Najmanje jednom ili dvaput godišnje pogledaj krvnu sliku i kontroliraj tlak. Jedi žlicom, jedi povrće, nemoj da ti sendviči budu hrana. Žestoko nemoj piti, vino možeš, a cigareta se okani.
Danas se stalno spominje stres kao okidač za bolest. Je li to pomodarstvo ili stvarni problem?
Stresovi svakog hvataju, svaku kuću. Meni je u deset godina umrlo petoro bliskih ljudi i jedno vrijeme nisam mogla podignuti glavu. Onda mi se jedna rečenica urezala u sjećanje i puno mi pomogla, a čula sam ju na TV-u. Bila je riječ o gubicima, a poruka je bila da ćemo svi umrijeti i da to moramo prihvatiti, a što se tiče tugovanja, možemo odmah početi čim se netko rodi. Pomislila sam tad, brat mi je umro, ne mogu ga vratiti. A osim toga, i ja ću umrijet. Nekako sam tada prihvatila da nam je smrt upisana čim se rodimo.
Kad to prihvatiš, lakše je sve drugo. Što god kane, koja god neimaštinina i problem, dobro je. Nemaš dosta novca? Kupi vrećicu krumpira i malo ulja i od toga možeš pet vrsta ručka spremit. Krumpir na čorbu, na salatu, možeš pofrigat…I ne boj se ni tlaka ni masnoće.
Ovi tajkuni koji jedu slane janjetine i pršuta, oboljet će i svi će se povaljat od moždanog. Bit će mrtvi, ali neće bit zakopani. Zato treba bit veseo čak i ako misliš da ti fale neke stvari. Ako nisi u velikom dugu, možeš mirno spavat s onim što imaš. A malo je potrebno. Sjećam se koliko je velik i sretan dan bio za moju obitelj kad je stigla struja i kad sam prvi put pripremila ručak na struju.
Veselilo me što svijet ide naprijed i uvijek se veselim napretku i uvijek mislim pozitivno.
Dakle optimizam je presudan?
Uvijek treba vjerovati da će iduće godine biti bolje nego ove. Treba učit na greškama i ispravljat ih, ali na ono što je prošlo ne treba trošit energiju. I samo ići naprijed i misliti pozitivno o onome što dolazi.
Prisjetite se djetinjstva pa mi recite što se promijenilo.
Puno se toga promijenilo i ja se nekad ne mogu načuditi što sam sve proživjela i prošla. Djetinjstvo kad spomeneš, sjetim se kako smo spavali na lepušini i kako nam je svejedno bilo lijepo. Nismo imali sata u kući i nikad nismo znali koliko je sati. I kad bismo se probudili, pjevali bismo, bilo osam, deset ili ponoć.
Pjevali ste kad biste se probudili?
Da, jer znali smo se veselit. Ujutro smo kuhali divku bez mlijeka. Nije bilo ni šećera, kad bi ti netko dao kocke šećera, bilo je kao da si vidio Boga. Eto, baš radi šećera nisam ni mislila na cigare. Čeznula sam za šećerom, kakve cigare?! S vremenom smo pomalo ipak napredovali, jer kad sam bila veća, nabavili smo i kravu. E, tad smo imali i mlijeka.
Bilo vas je petoro djece. Jeste vi bili najstariji? Jeste im bili kao mama?
Nisam, nego stariji brat, koji je bio predobar i svima bi sve podijelio u selu. Ja sam im bila i mater i ćaća, ali ne samo njima nego kasnije i cijelom selu. S braćom sam kasnije radila kuću nanovo. Ja sam bila na mješalici, majstor je šalovao, brat je radio kao šofer i kupio bi cement. Malo pomalo napravili smo kuću i svak sebi auto, i iako smo kao djeca bili jako siromašni, kasnije smo živjeli lijepo i dobro se hranili. Imali smo svak svoj posao i čuvali smo ga. A mater se i dalje ljutila kad bih kupovala meso jer ona nije na to navikla. U djetinjstvu bismo se mesa najeli samo o Božiću i Uskrsu, kad bi bogati stričevi poslali.
Znači teška vremena stvaraju jake ljude?
Kad je teško, nemaš izbora, ali se ne snađe svak isto. Mene je poticalo to što sam gledala naprijed i bila pozitivna. I sad ne mogu sebi doći da sam u djetinjstvu čuvala ovce i nama i susjedu jer nam u protivnom ne bi dao da koristimo njegov bunar. A poslije sam ja bila glavna u selu da se dovede voda u Rebiće.
Imate dovoljno materijala za knjigu, što mislite?
To bi ti trebala reći. Ali ja mislim da imam i da smo sad samo malo načeli sve ono što bih ja ispričala.
Razgovarala: Ivona Ćirak
