Sara Nikšić, znanstvenica i umjetnica, biologinja je koja je pravo osvježenje u serijalu “Bez pituravanja”. 36-godišnja Splićanka makarskih korijena po baki (sestri arhitektice Olge Pavlinović, op.a.), s trenutnom adresom u Bratušu, šaptačica je kitovima i stoji iza zanimljive, jedinstvene i altruistične priče. Sara je povezala znanost i glazbu, svoje dvije velike ljubavi, u interdisciplinarni projekt, a njezina misija je osvještavati ljude o važnosti oceana i kitova za čovjeka.
Umjesto da se bavi isključivo znanošću ili samo glazbom, naša je sugovornica odlučila priču o zaštiti oceana i njegovih velikih, inteligentnih i očito kreativnih stvorenja ispričati kroz pjesmu kitova i muziku.
Do sada je izdala dva albuma s pjesmom kitova, a u kolovozu je išla na Tongu po nove pjesme koje su, kako kaže, nevjerojatno slične ljudskoj pjesmi. Sa Sarom smo, razumljivo, razgovarali o njezinom dojmljivom iskustvu i druženju s kitovima; razgovarali smo o ljudskoj vrsti koja u njoj, priznaje, počesto budi mizantropa ili barem osjećaj nepripadanja; razgovarali smo o odlukama i procesima koji su je doveli do osjećaja sreće i zadovoljstva, a prije kojih je trebala shvatiti da se, koliko god se trudila, nikad neće uklopiti.
Kad je prestala patiti zbog toga što ju je okolina nerijetko smatrala “čudakinjom”, pogotovo u nježnim, formativnim godinama, počeo je njezin put koji ju je doveo do toga da je jedina na svijetu koja radi nešto ovakvo. Svo vrijeme, kazat će, radi na svojem najvećem projektu, a to je – ona sama. Koliko je bitno ono što radi, najbolje ilustrira njezina tvrdnja kako bi, s propasti planete, svi naši problemi postali nevažni. Ili drugim riječima – nepostojeći.
U rujnu si se vratila s ekspedicije na Tongi kojoj si snimala pjesme kitova za novi album. Kako uopće izgleda snimanje?
Dosta je komplicirano. Ljudi često misle da je dovoljno doći na more. Kitovi samo tebe čekaju, ti ubaciš hidrofon i snimiš pjesmu. Ali ne ide to tako. Kao prvo, treba doći do njih. Zato sam i odabrala Tongu, koja je jedno od rijetkih mjesta na svijetu za koje se zna da u određeno doba godine kitovi tamo dolaze. Naime, kitovi migriraju svake godine i znamo kad se gdje otprilike nalaze.
Koji je radijus u kojem ih “loviš”?
Ocean je ogroman sam po sebi i kitovi mogu biti bilo gdje, a i Tonga ima puno otoka. Kako na Tongi postoji dugogodišnji turizam tzv. whale watchinga (promatranja kitova) i whale swimminga (plivanje s kitovima), lokalci koji to rade preko 20 godina znaju na kojim ih se područjima može naći. No ni to nije sigurno, pa smo se nekad znali satima voziti brodom, pa čak i cijeli dan, ne bismo li našli kitove. A kad ih nađemo, oni se ne moraju glasati u tom trenutku, a ako nismo naišli na mužjake koji baš tada pjevaju pjesme, onda ih nećemo moći ni snimiti.
Nekad bismo čuli pjesmu, ali vrlo tihu pa je bilo jasno da pjevaju negdje daleko. Kako se zvuk pod morem širi 4 do 5 puta brže nego kopnom, još jedna otegotna okolnost je buka u moru, bili to zvukovi drugih životinja ili zvukovi nas ljudi. Mi ljudi smo unijeli jako puno buke u oceane koja jako šteti kitovima, budući da im je sluh primarno osjetilo. I uza sve to, valovi na tom dijelu oceana znaju biti jako veliki, a osim što to pravi buku, tamo ima i jakih struja koje nose hidrofon. Tako da je potrebno ići na more svaki dan kroz duži vremenski period da bi se dobila i jedna dobra snimka.
Kolika je zadovoljavajuća duljina te snimke?
Nikad nisam uspjela snimiti koliko god sam htjela, obično bi nas prekinuo neki brod i buka njegovog motora. Za istraživanje je potrebno barem pola sata, jer toliko traje jedna pjesma, a za glazbu je dobro koliko god dugo uspijem snimiti, ako je snimka dobra.
Vjerujem da imaš puno zanimljivih anegdota sa snimanja u Tongi, ispričaj nam nešto.
Da, svaki dan se svašta događalo, i s kitovima i s ljudima. S kitovima je svaki susret bio nestvaran. Iako sam tamo išla kako bih snimila njihove pjesme, nadala sam se da ću barem jednom otići plivati s njima, pa sam pred put kupila i kameru. Imala sam sreću da je jedan od lokalaca, oduševivši se sa mnom i mojom pričom, rekao kako želi da s kitovima plivam svaki dan.
I tek kad sam zaplivala s njima, osjetila sam da sam ih upoznala. U to vrijeme koje sam provela s njima u moru, više sam naučila o njima nego u 10 godina istraživanja. Prvi put kad sam bila u moru, bila sam s mamom i bebom. Mama je bila jako mirna, a njena curica je cijelo vrijeme veselo plivala oko mene. Vili (vlasnik agencije, op.a.) je bio u šoku, jer preko 20 godina vodi ljude na plivanje s kitovima i nije vidio da se ponašaju tako s ljudima. Mame su obično zaštitnički nastrojene, a meni su znali doći tako blizu da sam ih skoro mogla dodirnuti. Što nisam napravila jer poštujem pravila. Ja sam se tresla potpuno od uzbuđenja; biti tako blizu jednom tako ogromnom, mitskom biću koje je na ovom planetu puno dulje od nas. I osjetiš respekt prema takvom biću koje očito ima i neko čulo koje ne spada u ovih naših pet.
Kako misliš da imaju to šesto čulo?
Osjete te. Kad sam im bila blizu, osjetila sam da su oni mene osjetili u dušu. Teško je to opisati, jer mi nemamo riječi za to. Vili mi je rekao da oni osjete kakva je tko osoba i da ja sigurno imam dobro srce. Na svoj su način očito osjetili da sam tu zbog njih i da želim napraviti nešto dobro za njih – osvijestiti ljude o zaštiti kitova i zaštiti oceana.Toliko su pažljivi da nema šanse da će te udariti s repom, jer da udare – to bi bilo gotovo. U nekim situacijama bi doslovno usporili da mogu biti kraj njih, a neki su baš tražili interakciju sa mnom.
Baš su društvena bića?
Jesu, ako se držiš pravila. Lošija strana svega toga je da su lokalne kompanije nekad to zaista radile s poštovanjem i kako treba, a onda su došli stranci koji su u tome vidjeli profit. Kinezi su pokupovali pola brodova, i sad whalewatching rade bez ikakvog respekta. Poanta je u tome da se radi s pravilima i poštovanjem da kitovi ne bi stvorili strah od ljudi. Te kompanije uopće nije briga, kao ni turiste koji dolaze iz zemalja u kojima je selfi sve na svijetu. Vili je te brodove prijavljivao Vladi. Ali uzalud, jer Vlada je potplaćena pa neće oduzimati licence.
Lokalni ljudi koji to rade kako treba ne rade to samo za svoj profit, nego za zajednicu. Tonga je jedna od najsiromašnijih zemalja na svijetu i uvoze gotovo sve osim krumpira i banana. Žive od turizma kroz tih par mjeseci kada dolaze kitovi, a ako kitovi prestanu dolaziti zbog ljudi, neće imati od čega živjeti. Razmišljam i sama mogu li na neki način pomoći.
Koje ti je vidike proširilo istraživanje kitova, ne samo kao morskom biologu?
Koliko je priroda savršena sama po sebi i koliko je sve jednostavno. Mi ljudi smo ti koji smo sve zakomplicirali, i uz to smo još jako umišljeni. Mislimo da smo najpametnija i najnaprednija vrsta, ali su životinje puno sposobnije od nas po mnogo čemu. Mi imamo puste probleme, anksiozni smo i nezadovoljni, a kitovi imaju sve što im treba. Barem su imali dok mi ljudi nismo došli i uništili prirodu.
A imaju li svijest?
Sigurna sam da imaju i svijest, i bogate društvene i kulturne živote, a jasno je da prenose znanja. Kitovi od mama nauče rute migracija, a i pjesme uče jedni od drugih. Te su pjesme toliko kompleksne da se mogu mjeriti s našom ljudskom kulturom. Najveći problem nas ljudi je da smo pohlepni, što uzrokuje probleme drugim vrstama a i nama samima.
Pretvaraš li se ponekad u mizantropa, pa ti ljudska vrsta počne ići na živce?
Apsolutno! Ne u nekim momentima nego većini (smijeh). Nekad stvarno ne želim biti dio ovog ljudskog svijeta, čak se ne osjećam kao da pripadam ovoj vrsti. Kao da sam neki alien, kao da suštinski ne razumijem ljudsku vrstu. Čini mi se da bolje razumijem kitove, iako ne razumijem o čemu pjevaju.
Toliko stvari na ovom svijetu meni je potpuno nerazumljivo, a rekla bih da čak ne pripadam kopnu. Sad sam se u kratko vrijeme dvaput slomila na kopnu, a u moru sam kao riba (smijeh).
Ekologija nas podsjeća na to da smo svi dio cjeline, da smo povezani i da su bitni i oni dijelovi koji nisu u središtu ljudske pažnje, ali mi ljudi volimo vjerovati da smo baš mi posebni. Što ti kažeš na to?
Sve vrste imaju svoje mjesto u ekosustavu, ali neke su vrste posebno bitne, kao kitovi. Na vrhu su hranidbenih mreža i drže u balansu sve druge vrste u moru, poput planktona koji proizvodi više kisika kojeg dišemo negoli biljke na kopnu. Osim što održavaju ravnotežu u oceanu, kitovi također imaju veliku ulogu u reguliranju klime na Zemlji. Mi svi ovisimo o zdravlju oceana, koje u velikoj mjeri ovisi o kitovima.
Razmjeri našeg utjecaja na prirodu i brzina kojom to činimo kod nekih izaziva poriv za agresivnim djelovanjem, kod nekih weltschmerz, a kod nekih, doduše, baš ništa. Što kod tebe amortizira bijes ili očaj, je li to edukacija?
Edukacija je jedna od najbitnijih stvari. Da, jako je lako upasti u depresiju zbog svih problema, pa se čovjek osjeti potpuno nemoćan. I sama sam se često tako osjećala. Kad sam radila prvi album s kitovima, imala sam namjeru upozoriti na negativne stvari, ali onda sam se konzultirala sa stručnjacima za zaštitu prirode i kitova koji su mi rekli kako postoji dovoljno loših vijesti. Svi znamo da uništavamo zemlju, ali ako ljude samo na to upozoravaš, izgubit će nadu. Bolje je da im pokažeš svu divotu koja postoji u prirodi. Onda možda požele nešto napraviti.
Jane Goodall, koja je nedavno preminula, kao jedna od najvećih inspiracija u svijetu biologa, 60 je godina istraživala čimpanze i upravo je ona pokazala kako su to inteligentne životinje koje imaju i svoja društva i svoje kulture. Jako je puno radila na edukaciji i njena je poruka poruka nade. Izreka ‘misli globalno, djeluj lokalno’ može biti paralizirajuća. Jer kad misliš globalno, čovjek je uništio svijet, ali ako gledaš lokalno, vidiš da toliko toga možeš napraviti. I to što svatko od nas napravi lokalno će se multiplicirati i imati globalni utjecaj. Ljudi su po prirodi lijeni i inertni, i znam da svi imaju svojih problema, ali ako propadne cijeli svijet, i naši problemi prestaju imati smisla. Važno je shvatiti da naš dom nije samo naša kuća, nego naša planeta.
Tvoj projekt se zove Inner Child. Moram reći da si – barem tako se čini – prilično blizu tome. Znatiželjna si, zaigrana, neukalupljena. Je li teško?
Uh, je, ali ne znam drugačije. I to je razlog zašto se ne osjećam da pripadam ovom ljudskom svijetu. Uvijek sam bila i ostala čudakinja. Dok sam odrastala, to mi je više smetalo. Kad odrastaš, pogotovo u našoj okolini, ako i imalo drugačiji odmah si čudak i nisi “cool”, jer svi manje-više žele biti kao drugi. Ali kad sam shvatila da se mogu ne znam koliko truditi i da se svejedno nikad neću uklopiti, i kad sam počela uviđati da mi baš ta “drugačijost” daje vrijednost, onda mi je postajalo lakše.
U kojim godinama ti je bilo najteže živjeti s time da se razlikuješ od vršnjaka? I kad si to prihvatila kao posebnu “valutu”?
U tinejdžerskim godinama. Kad sam to prihvatila teško je reći jer se radi o procesu. Mogu reći da cijeli svoj odrasli život živim po nekom svom osjećaju, bez potrebe da se uklopim i da zadovoljim nečija očekivanja, nego po onome u što ja vjerujem, što me ispunjava i čini sretnom. Koliko god to nemalo podršku okoline, a mogu reći da vrlo često nije imalo podršku.
Jest teško, jer ljudi su navikli pratiti neke puteve. Sam sustav je tako napravljen i cijeli taj sustav, počevši od škole pa nadalje, funkcionira tako da te ubaci u taj kalup. Kad upadneš u taj kalup, ti funkcioniraš i radiš za taj sustav za koji si oblikovan. Ako si iole van tog sustava, ljudi ne znaju gdje te svrstati i što s tobom. Dugo sam vremena, radeći na fakultetima, institutima i organizacijama, imala problem kad se nisam slagala s nametnutim formama. To mi je stvaralo probleme da sam zbog psihičkih stresova imala fizičke probleme. Zato sam i dala otkaz na doktoratu. Očekivali su od mene neke stvari bez slobode da postupim na način koji sam smatrala ispravnijim.
Pretpostavljam da i politike ima puno u svijetu znanosti?
O da, jako puno. Koliko god se trudila, shvatila sam da to nije za mene. Tek unazad nekoliko godina, koliko radim sama za sebe, mogu reći da sam stvarno sretna. Otkad me više nije briga što drugi očekuju, sve je krenulo na bolje. Zovu me iz cijelog svijeta i zbog glazbe koju radim i zbog novih načina edukacije. Na kraju me do toga dovelo to što se nikad nisam uklopila nego sam stvorila jedinstveni pristup. Nisam bila čista znanstvenica, nisam radila samo glazbu, nisam samo pisala priče, nisam radila standardnu edukaciju, nego sam sve to povezala u nešto novo i neuobičajeno.
Što bi rekla da ti je onda, kad si se lomila u tinejdžerskim godinama zbog neprihvaćanja, rekao kako ćeš danas raditi nešto tako originalno i da će te zvati iz cijelog svijeta?
Bilo bi mi čudno. Da sam bar tada više slušala sebe, a ne druge, bio bi mi lakši život. Ali ne znaš kad si mali jer te tako ne uče. Krivo su me učili u u školi i doma i tek kad sam počela samu sebe preodgajati, mogla sam biti sretna. U takvom odgoju je naravno bilo i dobrih stvari koje sam se trudila zadržati. Ali tek kad sam shvatila da me neke stvari sputavaju, i kad sam shvatila koliko je teško sve to usađeno “izbiti” iz sebe, počeo je proces i za njega je trebalo dosta vremena. Kad me pitaju koji mi je najdraži projekt, ja se zezam da sam ja sama sebi najveći projekt. Jer rad na sebi je jedan cjeloživotni posao. Sve drugo će doći, ali ako radiš na sebi i ako si u načelu zadovoljan s tim kakav si, onda će sve što radiš biti na višem levelu. Možeš raditi kao blesav, ali ako sam sa sobom nisi u redu, onda to neće biti ni na približnoj razini.
Kako radiš na sebi? Što ti je najviše pomoglo u tom preodgajanju?
Najprije osvještavanje i prihvaćanje sebe kakav jesi. Jako je teško mijenjati neke stvari koje su se integrirale u tvoju osobnost. Zabluda je da smo s nečim rođeni, i da to ne možemo promijeniti. Možda imamo neke predispozicije, ali one se mogu i ne moraju razviti, što direktno ovisno o odgoju i okolini.
Što si trebala napraviti da se vratiš svojem unutarnjem djetetu?
Nisam mu se ni morala vraćati, ono je ostalo u meni. Vjerujem da svi to imamo u sebi, ako ne zaboravimo, a ja nikad nisam zaboravila. Što god da sam radila, to bi dijete izbilo i ja bih i dalje radila stvari koje su me veselile kad sam bila dijete. I dalje sam imala znatiželju, volju za učenjem, upoznavanjem novog i izraženu kreativnost. Izražavala sam ju na razne načine; kroz glazbu, pisanje, ples…Poslije su se razvili neki interdisciplinarni projekti. Kako sam odrastala, shvatila sam ne samo da moram čuvati to unutarnje dijete nego i da moram biti majka samoj sebi. Mislim da svatko treba preuzeti tu odgovornost i ne kriviti roditelje koji su sigurno radili najbolje što su mogli. Druga je stvar kako to bude za nas, ali kad preuzmemo odgovornost, onda smo mi ti koji gledamo što ćemo s tim što smo dobili.
Ti si imala snažan otpor prema društvenim normama i kalupima, ali ima ljudi kojima odgovaraju jasni okviri?
Toliko sam puta pomislila kako bi mi bilo lakše da idem putem koji je već netko ranije napravio. Kad ideš svojim putem, ti ga moraš pronaći i raskrčiti, a nekad ćeš otići i u krivom smjeru. Ja razumijem ljude koji biraju put kojim su drugi već išli jer žele sigurnost. Ja sam toliko puta čula od ljudi kako je ovo što ja radim nesuvislo i kako se trebam ostaviti toga i naći posao. Ja sam znala što bi mi se dogodilo da odem na neki “random” posao – razboljela bih se od muke. Meni je jako razvijena ta psihosomatska povezanost i dugo sam mislila da je to problem. Razboljela bih se, išla kod dokora, svi nalazi bi bili u redu, a ja sam umirala od bolova. Dugo sam godina bila ljuta na svoje tijelo. Na kraju sam mu bila zahvalna – “hvala ti moje tijelo koje mi tako jasno daješ signale da znam što je za mene dobro, a što nije”.
Na koji način?
Moje tijelo zna i ono ima neku intuiciju koju moj mozak nikad ne može uključiti. Kad sam na nekom mjestu i kad radim nešto što nije u skladu s mojim putem ili mojom dobrobiti, moje tijelo to odmah shvati i bolje ga je slušati odmah. Ako ne, počet će vikat i vikat sve glasnije. Mi ljudi smo kao vrsta jako razvili intelekt koji nas je doveo do napretka, ali isto smo ga tako previše slušali i zanemarili intuiciju. Meni je kao znanstvenici intelekt suludo jak jer sam trenirana za to, a i cijeli svijet danas potiče taj “overthinking”. Zato mi je bio veliki izazov naći balans. Ne možeš mozgom doći do toga da prestaneš misliti, tako da sam radila svakakve eksperimente da utišam intelekt i slušam intuiciju.
Iako je intuicija tu, mozak je brz i ako ga pustiš, začas će te uvjeriti u nešto. Tako da treba naučiti razaznati što je intuicija, a što mozak, i bilo bi idealno da je mozak u službi intuicije.
Dok sam razmišljala o čemu ćemo razgovarati, palo mi je na pamet upravo kako mi se sviđa taj balans koji si stvorila uklopivši i intelektualni i kreativni dio, lijevu i desnu polutku mozga. Čini mi se da si to s projektom dobro povezala.
Mislim da sam ga zato i izmislila. Nisam to doduše svjesno napravila. Naprosto sam shvatila da znanost danas više nije pokretana samo znatiželjom i da ne tolerira neku slobodu. Znanstvenike stalno koče brojna pravila, a politike ima koliko hoćeš. Tako da sam shvatila da nisam zbog takve znanosti ušla u tu priču. I shvatila sam na kraju da je taj moj kreativni dio zaista jak i da sam umjetnica u duši, uvijek bila i ostala.
Da moram birati između ta dva područja, više sam umjetnica. No upravo zbog kreativnosti i inspiracije bila bih i odlična znanstvenica. Te se stvari fantastično nadopunjuju i vidimo to kroz povijest. Renesansni čovjek je utjelovljavao obje te dimenzije, imao je kvalitete umjetnika i znanstvenika.Danas moraš odabrati. Dok sam radila na doktoratu, znala sam čuti da mi savjetuju kako me glazba ne smije omesti od mog pravog posla. A na kraju shvatim da sam za kitove više napravila kroz glazbu, jer u svijetu ima dovoljno i istraživanja i podataka koji ukazuju na probleme. I opet svijet ide kvragu. Najveću snagu vidim u ovakvim inspirativnim i edukativnim projektima koji će ljude potaknuti na promjene, i tu je bitan storytelling.
Kakve su bile reakcije kad si dala otkaz na doktoratu?
Svi su mislili da sam luda. Moji kolege nisu mogle vjerovati jer St Andrews University je top rangirano na svijetu, čak ispred Oxforda i Cambridgea. Prijave se tisuće ljudi za poziciju doktoranda i uspjeh je već biti primljena, a ja sam uz to još dobila i stipendiju koja se obično daje samo za postdoktorat. Tako da ljudi ne vjeruju da odustaješ od nečeg takvog, a osim toga, doživljavaju to kao neuspjeh.Ljudi ne shvaćaju da je potrebno jako puno snage za ostaviti nešto takvo, u što si uložilo jako puno vremena, truda i novca. Da mi je bilo do titule, to bih nekako izgurala bez obzira na zdravstvene probleme, ali stvar je u tome da ja nisam tamo otišla zbog titule, nego zbog teme koja me je privukla. Ono što sam bila navela u svom diplomskom radu kao svoje buduće istraživanje doslovno mi je nudio opis doktorata. Mene su privukla pitanja u istraživanju.
Naravno da bi mi titula pomogla u nekim trenucima, jer ljudi su takvi, vole titule, u takvom svijetu živimo. Ali i zbog sebe i zbog kitova mi je drago da sam odustala. Sad s ovim albumima idem po svijetu i upoznajem ljude s pjesmom i kulturom kitova, a moja šira misija je zaštita kitova i oceana.
Tko ti je bio najveća podrška kad si odustala od doktorata?
Tu su me podržali roditelji i na tome sam im jako zahvalna. Većina roditelja bi rekla da stisnem zube i izguram. Iako je to bila moja odluka, drago mi je da sam imala podršku. Tada me glazba spasila. Kad sam pucala od posla na doktoratu, gdje je 10 godina sažeto u samo četiri godine rada, bez ijednog slobodnog dana, jedino što sam osim toga radila bila je glazba. Ona mi je dala potrebni balans.
Što za tebe predstavlja glazba? I reci nam nešto više o svojim glazbenim projektima.
Glazba je oduvijek bila veliki dio mog života. Kao dijete sam išla u glazbenu školu, svirala klavir, pjevala i plesala. Prije nekih desetak godina sam se počela baviti produkcijom glazbe, i to zbog kitova! Kako sam se bavila bioakustikom i istraživala pjesme kitova, htjela sam ljudima nekako približiti to svoje istraživanje i omogućiti im da čuju i na taj način upoznaju ta divna bića. S tom idejom sam napravila dva albuma pod nazivom Canticum Megapterae i sada se spremam napraviti treći i završni dio trilogije sa snimkama s Tonge. Osim tih albuma izdala sam i 3 EP-a i nedavno jedan single kroz svoju izdavačku kuću Inner Child Music.
Koliko mi je poznato, dobila si i neka priznanja za glazbu koju radiš?
Da, kroz godine sam osvojila razne nagrade za svoj glazbeni i znanstveno-umjetnički rad. Nastupala sam po raznim festivalima i događajima diljem svijeta. Osim glazbenih nastupa, često me zovu i da držim predavanja i radionice, a sve više i hibridne performanse koji su mi jako zanimljivi jer kroz njih mogu predstaviti svoj šaroliki interdisciplinarni rad.
Jesu li tvoji zadovoljstvo i sreća direktno povezani s integritetom i slobodom?
Apsolutno. Tek sad kad radim stvari koje želim i u koje vjerujem, mogu reći da sam našla mir i da sam sretna. I to se vidi, i u mojem radu i u mojoj osobnoj sreći.
Što bi današnja Sara rekla onoj Sari od 12 godina, ili nekoj drugoj djevojčici koja prolazi kroz krize jer se ne može uklopiti?
Svašta bih ja rekla, ali pitanje je bi li me poslušali i bi li me čuli. Poanta je u tome da trebaju slušati sebe, ali da je meni netko to rekao tada, pitanje je što bi mi to značilo. Moraš proći kroz to. Ali svakako bih im savjetovala da nađu nešto što ih usrećuje, koliko god se to činilo blesavo. Da črčkaju na nekom papiru, gledaju zalazak sunca, da rade nešto za svoju dušu, što dog bilo, a da ih veseli. Koliko god se tinejdžerima činilo da se svijet ruši i da je sve glupo, tim više treba naći nešto što ih ispunjava i što nema veze ni s ocjenama ni bilo kakvim društvenim priznanjem.
I mi odrasli moramo imati nešto takvo?
To je savjet za svu djecu, mlađu i stariju, unutarnju i vanjsku.
Živiš u Bratušu, mjestu koje, barem za sada i barem u kontekstu javnog prostora, još uvijek ima dušu. Prostor i identitet susjedne Promajne je potpuno podređen profitu i tu jasno vidimo da su euri glavni pokretač. Kako ti stojiš s odnosom prema novcu?
U današnjem svijetu on jest glavni pokretač. Novac je bitan, ja sam isto imala puno problema jer me nedostatak novca ograničavao. Ni na Tongu ne bih otišla bez tih 20 tisuća eura. Ali da sam išla samo za novcem, ne bih bila sretna.
I to što se na Tongi događa, događa se zbog novca, baš kao kod što se kod nas zbog novca uništava obala. Druge vrste pojedu koliko im treba, pomagat će jedni drugima i bitna im je njihova kolektivna dobrobit. Ljudi ranije su više živjeli u zajednicama. Suvremeni čovjek se jako individualizirao i svatko gleda samo sebe.Mislim da se moramo ugledati na pretke i sjetiti se da smo društvena bića. Nitko nije otok za sebe i ne bismo preživjeli da smo sami. Potrebni smo jedni drugima i važno je osvijestiti zajedništvo među ljudima, ali i prema drugim vrstama. Jer svi smo jedno.
Da imaš na raspolaganju veliki novčani fond i slobodu da se baviš s čim želiš, u koje bi se istraživanje bacila, što bi bila tvoja znanstvena misija?
Kitovi definitivno. Pratila bih njihovu pjesmu i iako sam dugo u tome, sve sam svjesnija koliko toga ne znamo. Što više kopam, više se pitanja otvara. Da imam para, mogla bih raditi genijalne stvari. Dok sam bila sa kitovima došlo mi je toliko novih divnih ideja i nadam se da ću jednog dana biti u mogućnosti realizirati barem neke od njih. Sa kampanjom sam uspjela skupiti toliko da odem na Tongu, ali sada mi još nedostaje za produkciju albuma. Kampanja je i dalje otvorena i nadam se da će je još ljudi podržati.
Kako si bila zadovoljna s kampanjom?
Na kraju sam skupila novac, ali tri sam mjeseca plakala skoro na dnevnoj bazi. Bez pretjerivanja znam tisuće ljudi, jer sam na jako puno projekata radila, putovala po svijetu, držala predavanja i svirala po raznim festivalima, ali od svih tih ljudi doniralo mi je njih stotinjak. Svi pričaju kako podržavaju moj rad, ali većina nije ništa napravila da to pokaže. Mnogi koje sam smatrala prijateljima su ignorirali moje osobne poruke, bez da su mi barem poželjeli sreću ili podijelili kampanju.
Ali zahvalna sam od srca svima koji su podržali moju kampanju! Bez njih ne bih uspjela ostvariti prvi korak bez kojeg ne bih mogla dalje razvijati ovaj projekt. Nikada neću zaboraviti njihovu velikodušnost koja mi je vratila vjeru u čovječanstvo. Nadam se da će se sve više ljudi osvještavati, pokretati i podržavati dobre inicijative i da ćemo zajedno napraviti ovaj svijet boljim.
Spomenula si maloprije pretke. Sestra tvoje bake bila je poznata i cijenjena arhitektica Olga Pavlinović. Je li ti kao kreativnoj i analitičnoj osobi arhitektura ikad bila opcija?
Ne, jer mi je tata arhitekt (smijeh). On je više radio u polju konzerviranja starih spomenika, bio je zadužen za staru splitsku jezgru. Tata je bio veliki perfekcionist s jakim intelektom, zbog čega sam možda doživjela da bi mi ta kreativna strana nedostajala. Ali biologija je zapravo bila prirodan izbor jer mi je život uvijek bio jako čaroban i zadivljujući, pa sam ga htjela istraživati. Ali na kraju krajeva, nije li biologija kreativna znanost jer se bavi kreacijom?!
Ivona Ćirak /foto Ozren Franić, privatni album
