Andrijana Grgičević popularna je spisateljica dječjih romana i slikovnica, a kad kažemo popularna, nismo pretenciozni. Njen je novi roman “Dragi Ja iz prošlosti, platit ćeš mi za ovo!” jedan od finalista ovogodišnje nagrade Grigor Vitez, a i “Gonič kroz lektiru” jedna je od čitanijih knjiga. Dobitnica je nagrade Mali Marulić za dramski tekst “Stonoga Goga”, drugi tekst “Tečaj filozofije za Blesivjetra i Naopakoka” osvojio je prvu nagradu Tena, a autorica je i drugih slikovnica te romana, među kojima će istaknuti “Srcohvat” kao njezino najdraže i najosobnije djelo.
Andrijana je, i to ne samo po našem skromnom sudu, pronašla nišu u kojoj je teško naći svoje mjesto (jer djeca, kako znamo, radije provode vrijeme uz mobitele nego uz knjige) i u kojoj je teško postići to da te čuju. Kreativna i intuitivna, književnica iz Brela s dvije adrese (Jelsa i Split) djeci, a i odraslima, tako prirodno i zaigrano otkriva svijet mašte i mogućnosti, igrajući se s riječima i slikama, pružajući nam uvid u svijet u kojemu želimo barem na kratko proboraviti.
Andrijana i ironizira, no bez osude, naprosto razotkrivajući kroz razne fiktivne likove svijet u kojem živimo, a u kojemu danas arhaične lektire teško stječu simpatije učenika. Tako učenik iz “Goniča kroz lektiru” Žan Matias B., jedan od “kritičara” raznih lektirnih naslova, kaže kako ne voli čitanje. – Kad narastem promijenit ću to u nastavi, ako moj tata dotad već to ne promijeni. On je jako važan i ima dobre veze pa možda uskoro i ugasi te glupe lektire iz mojih obaveza, stoji, između ostalog, u sadržaju lektire “Vlak u snijegu”.
I, jesi li sretna što si finalistica nagrade Grigor Vitez?
Da sretna! Još mi nije ni sjela vijest kako treba. Radi se o 18 najboljih knjiga objavljenih prošle godine u Hrvatskoj, a među njima je tek 7 ili 8 romana. Veseli me i iznenađuje da je i moj roman tamo. A pored takve konkurencije kao što su Zoran Pongrašić, Ivana Šojat, Nena Lončar – svi redom već dobitnici Grigora za romane – ovo je ogromno priznanje i čast.
A čuj fun fact: to je prvi roman za djecu u kojem su spomenuta Brela, tako da su ovime i ona ucrtana u književnu kartu Hrvatske. Mjesto radnje je neimenovani grad, ali jedan od važnih i meni dragih likova je porijeklom Breljanin, ima domaću višnjevaču, i govori „brejanski“. Veseli me zamišljati kako je žiri čitao rečenice o našoj gotovo izumrloj višnji sokoluši. U romanu je to prikazano gotovo mitski.
Kako si došla na ideju za ovakav koncept? I je li bilo teško ući u glavu dječaka?
Ideja da glavni junak piše pisma sam sebi nije strana u dječjoj književnosti. Kod mene on piše sebi u prošlosti i ljuti se na svoje loše izbore i odluke. Drugim riječima, junak se svađa sam sa sobom. Ideja je nastala kroz slušanje dječjeg čangrizanja kad im nešto nije po volji, a zapravo su sami tako izabrali (smijeh). Djeca su iznimno kreativni suci, sve će smisliti da nekog okrive, pa makar i prošlog sebe. I tako je mali počeo pisati.
Urednici Ibis grafike jako se svidjela tema romana, našla mu je sjajnog belgijskog ilustratora Melvina, a planira i neke prijevode. Što se tiče dječačke perspektive – imam dva sina, pa vrlo često likovi dječaka pripovjedača iziđu iz moje ruke. Nema to puno veze s mojim htijenjima, oni se tako poslože pa mi se nametnu.
A ni tvoj Gonič kroz lektiru nije loše prošao, na Dječjem odjelu Stribor GKR je među pet najčitanijih knjiga. Jesi li priželjkivala da će jedna tako dosadna tema (za većinu djece, što ćemo…) bez ikakve prisile postati jedna od najzanimljivijih?
Taj je roman zaista malo čudo. Ima neki svoj put kojim napreduje – osim nagrade Zvonko bio je i među četiri najbolja romana za nagradu Anto Gardaš. Nastao je u ponovnom iščitavanju lektire, konkretno za treći razred osnovne škole, kada sam poželjela zapisati imaginarne dnevnike čitanja. I to ne one djece koja vole čitati i razumiju smisao ponuđene lektire, nego baš djece kojoj su i čitanje i ponuđeni naslovi strani, nerazumljivi i naporni. To je svojevrsna igra, antiroman, parodija.
Nisam uopće mislila da će imati tako dobar odjek, posebno među čitateljima. S njim sam gostovala po školama, i djeca su redovito tražila da im čitam još i još. Jer, priče su kratke, i nude im zabavno izvrtanje poznatog teksta. Tako djevojčica koja čita Šegrta Hlapića unosi u dnevnik svoj svijet – Instagram, velike influencere, imperativ popularnosti – i stoga bi po njoj trebala glavna junakinja biti Gita, ali kao bogatašica, medijska ličnost, slavna plesačica i kreatorica šljokičastih krpica, koja svako malo održi natjecanje za BFF (smijeh). Kad je neka najbolja prijateljica naljuti, otpusti je, ali kako je dobra srca, brzo zaposli novu.
Kroz ovaj humor djeca i bez dodatnih objašnjenja shvaćaju izoliranost takva života, i jako pametno reagiraju na ovakve sarkastične izmjene. Tekst je lagan, često pun uzvika, anglizama i naljepnica, kako oni kažu stikera. Jer je to njima jako blisko i razumljivo, a čim urone u smisao, shvaćaju na mudar i kritičan način parodiju.
Imaš još dosta nagrada, ali nećemo sad o tome. Kako uspijevaš biti tako produktivna uz malu djecu? Kad pišeš?
Pa, u zadnje vrijeme gotovo nikad. Ovi su romani nastali u iščekivanju trećeg djeteta, tada se još moglo pronaći vremena. Sad nam je ritam prilično ubrzan, a raspored gust, tako da trenutno pišem samo u glavi. Ima svega, samo se ne stiže sjesti i zapisati. Što se tiče male
djece i produktivnosti, po mom iskustvu – bez njih ne bi bilo ni ideja ni nadahnuća. Neiscrpan su izvor, samo trebam otvoriti škure i upijati. A naći će se jednom i vrijeme za izljev na papir. Papir, a ne ekran. Papir i olovka mirišu na stvaranje.
Kad se čitaju tvoje priče, pjesme i romani, čovjek ima osjećaj da dolaze iz jednog nenarušenog, brižno očuvanog prostora dječje duše. Kako si to uspjela sačuvati?
Stvarno to misliš? Hvala od srca na tim prekrasnim riječima, puno mi znače. Gle, ne može to biti samo zbog mog pisanja, dio dječje duše mora postojati i u čitatelju, inače se ne bi primilo. Baš dobro kažeš, nenarušen. Takva je dječja duša po sebi. Nevina, neglumljena, jedini prostor istinske čistoće i kritike. Svemu se čudi, sve vjeruje, sve preispituje. Vidi pogreške svijeta i ukazuje na njih, a poslije ih svijet zaslijepi svojom ispraznošću. Nastojim učiti od djece, naročito male djece koji još nismo stigli pokvariti. Možda nisam sačuvala, nego dopustila da mi se ponovno otvore oči. Sebe kako velike i odrasle ljude ne trebamo shvaćati preozbiljno. Nismo najpametniji, nismo najvažniji, svijet može biti dobar ako počnemo od sebe, svatko može pogriješiti ali zaslužuje i novu priliku – to su lekcije koje smo čitali u pričama i bajkama kao djeca. I to što je vrijedilo tada, vrijedi i dalje. Smatram da je svakome potrebno tu i tamo čitati knjige za djecu, naročito nama velikima.
Je li u svijetu u kojem živimo (uvijek je valjda svijet za njegove suvremenike imao tu neku lošu konotaciju, doduše) teško naći toliko svjetla koliko ga ti nalaziš? Kako izgleda tvoj mrak i kako pališ svjetlo?
Ma, i ja sam ista kao svi, jer svijet je surov, a život težak. Ružne su stvari glasnije od lijepih. Otvorimo ponekad vijesti, čujemo o nesretnim događajima, netko nas povrijedi i mi potonemo kao preopterećeni brodovi. Svima nam se to dogodi i prirodno je. No, važno je
birati čime ćemo puniti svoju dušu. Jer duša je stvorena za dobrotu, ljepotu, toplinu, ljubav. Potrebno joj je tako malo da se nahrani. Zvuk iskrenog smijeha. Oprost. Bebini dlanovi. Zagrljaj. Strpljivost. Molitva djeteta. Poezija. Netko nas pusti prije sebe u redu čekanja.
Netko je ljubazan prema gospođi u trgovini. Pa shvatimo da i mi možemo biti taj netko tko čini male i naizgled nevidljive promjene. Da to trebamo biti. Ako neće nitko, hajmo onda mi. Osim toga, vrlo je važno ono što sam prije rekla – ne shvaćati sam sebe preozbiljno, inače ćemo izgubiti dragocjen i važan dar, a to je humor.
Jedna od tema kojom se baviš u svojim tekstovima je i autizam. Zašto ti je to važno i misliš li da se po tom pitanju vide pomaci?
Bolna točka, nedodirljiva. Nadahnjujuća ipak. Poznato je da imam odraslu autističnu osobu u obitelji, radi se o mom bratu, danas tridesetogodišnjaku. Nama je bilo teško tada, i sada je isto. Premda imamo svjetski dan svjesnosti, plave balone, shvaćate – puno fasade, no
sadržajno i dalje nailazimo na nerazumijevanje. Kako sam član u mnogim grupama sa sličnim situacijama, vidim da je i danas teško obiteljima, mada postoje stvari o kojima mi nismo ni sanjali npr. asistenti, ideja o inkluziji, rana intervencija, terapije, senzorne sobe…
Mi nismo imali ni znali ništa. Čak ni njegova liječnica nije poznavala nijednog autista prije njega. Ali nije ništa lakše danas. Do terapija, dijagnostike, datuma, terapeuta i slično jako je teško doći, a često se djeci i ukidaju prava. Svakoj je obitelji teško na svoj način.
Roditelji nemaju dovoljno pomoći a pucaju po šavovima. Zatrpani su papirologijom, zakonima, sve moraju sami iskopati. Najviše pomoći imaju od drugih obitelji sa sličnom situacijom. Osim toga, kišobran autizma se raširio i mnogo je više slučajeva nego prije, ili ih se nije prepoznavalo. No, ako ćemo unijeti malo simbolike, zapitajmo se zašto ih je sve više? Na stranu sad raznorazne teorije, više ih je zato što su nam, izgleda, potrebni. Uistinu vjerujem kako su obitelji djece s invaliditetom jedini istinski antipod ovom sebičnom svijetu, jer se tamo misli i živi za drugoga.
Što bi poručila djeci koja ne vole čitati? I bojiš li se za budućnost čitanja?
Djeca koja kažu da ne vole čitati samo još nisu dobila dobre naslove u ruke. Ponekad je dovoljno dati im nešto zabavno. Knjiga ne mora biti poučna. Nekad im to treba dati prijatelj, a ne roditelj. Ponudite im i stripove. Malo tvrđim orasima treba baciti mamac, reći „nije ovo za tebe, da nisi ni taknuo ovu knjigu, ona je ozloglašena, nitko tvojih godina nije ju pročitao do kraja!“. U redu je i obećati nešto, nagraditi dijete ako pročita knjiga, a zašto ne? Onima što kritiziraju da su knjige dosadne ponudimo izazov da izvrnu naopačke čitavu knjigu, da napišu svoju modernu verziju, ili kao u mom Goniču, parodiju ili da osmisle računalnu igricu.
Ako hoćemo da čitaju trebamo biti jako kreativni, ali i sami čitati. Poznajem mnoge „nečitače“ koji su u odrasloj dobi počeli čitati za gušt, a često naknadno istražili i lektirne naslove koji su im prije bili odbojni. Moji vole Toma Gatesa, Čovpasa, Kapetana Gaćešu, Gregov dnevnik, Niki Veliki, Nikkin dnevnik, Timija Promašaja, jako vole slušati i radio drame, pa ponekad nakon slušanja čitaju i te naslove. I pretplaćeni su na dječji književni časopis, tako da uvijek imaju nešto za listati kad im oduzmem gadgete.
Za budućnost čitanja se bojim u one prije spomenute crne dane, u ostale, većinske, nema mjesta strahu.
Otkrij nam svoje hobije. Osim pisanja, što te veseli, za što pokušavaš pronaći vrijeme?
Hodanje, sjedenje u prančioku, gledanje, slušanje. Zamišljanje sudbina prolaznika. Što bi bili u nekom uvrnutom kraljevstvu, kakvu bi ulogu imali? Kakva su promjena svijetu? Jesu li svjesni svoje neponovljivosti i prolaznosti? Bi li one tamo dvije žene što se guraju mogle biti najbolje prijateljice? Zna li gospodin političar nacrtati robota? Zna li teta iz banke da joj u kutu usana stanuje rupica od osmijeha vrjednija od cijele banke? Kako bi se napisala slikovnica o tom osmijehu? Brišu li suze tintu s računa? Češe li se predsjednik lijevom rukom iza desnog uha kao Koko? I tako…
I za kraj, što si zadnje pročitala?
Slikovnicu Zorana Pongrašića i Maje Biondić „Pas iz kartonske kutije“, zbirku pjesama Sanje Andabaka „Nacrtati sunce“ i roman za odrasle „Parazit“ Magdalene Mrčela. Redom fantastičnii naslovi!
Razgovarala Ivona Ćirak /foto privatni album
