Već je stasao cijeli naraštaj koji svetkovanje rođenja Ditića iz Betlehema ne poima kao vjeru i nadu, nego kao čaroliju. Infetani potrošačkim amerikanadama, djeca nam postaju duboko razočarana ‘betlemom’ s malim Isusom, Josipom i Marijom, volom i magarcem. -Baba, ali Gospe nije rodila Orašara nego ovu bebu?, razočarano pita mala Ana ne nalazeći u štalici omiljeni lik. -A zašto na Božić nisu došli brontosaur i gigantosaur, nego ove bezvezne krave?, protestira malešni Luka opsjednut prahistorijskim beštijama. Djeca su iznenađena i izostankom likova iz Star Warsa i ekipe iz Harija Potera. Donekle su im utjeha samo Tri kralja, jer podsjećaju na čarobnjake iz Gospodara prstena.
Dogodine nam nema druge nego figure zamijeniti nečim aktualnijim. Primjerice Ditić bi mogao biti Pokemon, a Marija i Josip konzole za Plej stejšn. -Bože mi oprosti!, upravo se prekrstio autor redaka zbog svetogrđa, no nažalost nije pretjerao. Čini se da Mali Isus gubi bitku. Na cijeni su atraktivne čarolije, a ne jaslice i betlehemska poruka. Prateći modu i Kamarin će vam u trećoj nedjelji Došašća ponuditi bokunić čarolije. U ovom ćemo điru, ćiribu-ćiriba, s onoga svijeta na tren vratiti u sadašnjost jednu staru Makarku i provjeriti kako bi se snašla u novim okolnostima. Nakon mnogo ljeta na kale svoga grada ponovno se vraća, ekskluzivno za Kamarin, Dome Kikača.
Rečena je nadimak stekla kao majstorica za kikače, jednostavne kolače. Roba joj je posebno kurila po fjerama i prodajom od praga do praga u vrijeme blagdana. Dome bi po cijele noći pekla, pa prodavala i izvan granica Primorja. Prodajom slatkarija stekla je dovoljno za kupiti usku i visoku kuću sa strateški postavljenim šufitom. Uz kanočal je kroz ponistricu s luminara pomno pratila sva događanja iz vidokruga. Kao na pijatu su joj bili Kačić, Lištun i Marineta. Uz lijepu svoticu deponiranu ispod madraca, mogla je odbaciti loštere, fermat s prodajom kikača i posvetiti se osmatračkom hobiju.
Nema tog vojnog stratega koji je ne bi poželio u svojem štabu. Vješto je usmjeravala kanočal put ciljeva, zapažala detalje i memorirala ih u bistrim možđanima. -Di su se, kad su se, s kim su se… Sve Dome zna!, hvalila se. Tako je primijetila i prve savezničke izviđačke avione ratne 1944. -Evo ih! Ingleški su, neće oni na nas! To samo gledaju kad će Nijemce odnit đava!, objašnjavala je golubima poredanima ispod krova. Pogriješila je. Saveznici su saveznički opleli bombama, a Dome na šufitu bila ranjena. Ostala je vezana za katrigu kraj ponistre. Na šufit više nije mogla. Vidokrug joj se suzio samo na kalu. Ranjena i dobro potrošenih godina, dočekala je novu vlast, pa domalo partila na onaj svijet. -Zbogon Dome, zbogon kikače!, tugovali su Makarani za Domom i njenim slatkarijama.
I sad krećemo na drugi dio štorije, onaj s čarobnim obratom. Dome nije dugo trebala čekati da joj sveti Petar otvori vrata. Izmirila je s ‘Vrhovnim šefom’ račune i odradila blage sankcije zbog grijeha učinjenih za života. U rajskom apartmanu joj je falio šufit i kanočal. -Ajde sveti Petre spusti me bar koji dan doli! Zaželila sam se moje Makarske, moljakala je glavnog ključara. Nije pristao. Intervenirala je preko zbora anđela, pa preko svetog Klementa makarskoga, te joj se Petar konačno smilovao i pozvao na dogovor oko kratkog izleta s onog na ovaj svijet. -Ti doli nisi bila skoro 80 godina i neke će te stvari iznenadit! Budi oprezna i nemoj se odat!, savjetovao je ključar od Raja. -Ma šta će me iznenadit u mojoj Makarskoj! Znan svaki kantun i bužu! -Puno se toga prominilo Dome!, upozorio je sveti turoperator. -Samo ti mene pošalji šta prije doli na moj šufit! I neka bude vrime od Božića! I nek’ mi bude spreman kanočal!, nadodala je najvažniji detalj.
Sveti Petar je popustio i udovoljio joj željama. Dolje na zemlji sredio je stvari tako da situacija ne bude sumnjiva. Dome je u apartmanu prijavljena kao Dany, stara Amerikanka dalmatinskih korijena. Probudila se u predvečerje na svom šufitu. -Misusovo!, šarala je pogledom okolo. -Ovo je moj šufit, a opet nije moj šufit! Tavan pretvoren u studio za iznajmljivanje rimordenao se do te mjere da je Dome mogla provjeriti je li na pravom mjestu samo na jedan način. Ponistrica je još bila tu, a na kantunalu kanočal. Zgrabila ga je, usmjerila pogled prema vani i ostala inkantana. -Šta je ovo na Kačiću? Fjera, dernek, a nije sveti Lovre? A di su kupravende? Di je tola Kate Buke i Ane Jerine? Tražila je bez uspjeha prodajna mjesta poslovnih suradnica iz prošlosti.
-Pusta svitla, iluminacjuni! Vele ti će letrike potrošit! Eno se prid Barbijerovom apotekom niki penju uza skale u crne monture!, pratila je situaciju u Božićnom gradu taman pred nastup lokalnog benda. Momci su bili u crnim kožnjacima od glave do pete. -U crno! To su nas biće opet fašisti okupirali!, pomislila je Dome. -Zadnje šta se pričalo u Raju je da su komuništi pali, pa da su na vlast došli oni šta su prvo isto bili komuništi i privoltali se u nekomunište. -Iđen se ja sredit, pa učinit đir!, zaključila je jedva čekajući stupiti u akciju.
U kadi je doživjela nemili šok. Vrteći po jakuziju uključila je opciju masažnih valova. Voda je ključala i itala je iz kantuna u kantun, dok se poput brodolomca pokušavala izvući iz kade. Konačno je uspjela. -Sveti moj Petre šta me iskušavaš! Samo san se tila mrvu oprat, a ne poginit ko oni nesritnici na moru!, iscrpljeno je uzdahnula. U ormaru je bila pripremljena kompletna garderoba za Domin boravak na zemlji. Uz primjedbe -Nisam ja kakva štramba pa da nosim gaće, nego jedna poštena žena!, s gnušanjem je odbacila pristojan komplet s hlačama i izabrala sivi kostim s pliš- koletom.
Prolazeći niza skale, s nostalgijom se prisjećala -Tute mi je bila kamara, ovde kužinica di sam pekla i u kove stivala kikače, tute konoba. Konoba se pretvorila u recepciju. Iza pulta je stajala tamnoputija djevojka kosih očiju. -Čija si ti mala?, zaskočila je Dome. -Aj em from Filipini!, odgovorila je pristojno djevojka s radnom dozvolom u Hrvatskoj. -Filipini? A od koje kuće? Znan svaki kantun i svaku familju od naše crkve Filipina pa sve do Pliščevca! -Nijer from Manila, pokušala je objasniti. -Ne znam za oto prezime Manilo. A vidiš kako su ti kose oči! Ko da si od druge race. Oto te neki mornar napravio. Znan ja čija si ti… Taman je htjela izgovoriti ime neke davne prpošnije Makarke koja je odlazila na honorarni angažman u splitsku luku, kad se sjetila da dolazi iz raja gdje ogovaranju nema mjesta.
-Na izlasku je pozdravio odeblji tip. Učinio joj se poznatim. -Gospođo Dany jeste li zadovoljni sa smještajem. Ja sam gazda objekta. -Je li? A odakle ti objekat? -Kuću je mojem ocu njegova sestra, Dome Kikača, pa sam ja naslijedio! -Aha. A ćaća ti se zva Niko? Ja sam čula da je Dome sve ostavila crkvi? Tip je užurbano je pozdravio, a ona promislila -Zahebali su crkvu! Priportali su stestamenat! Briga me! To više nije moj posal!
Điradu je nastavila po Kačiću nariketanom u božićnom štihu. -Mala kako se ova fijera tute zove?, upitala je curu za šankom jedne od kućica. -To vam je fešta za Advent. -Advenat? Onda su crkvu priuzeli oni adventišti šta su kontra Vatikana, a mi smo ih prvo zvali subotari?, iznenadila se. Cura je slegnula ramenima. -A šta bi priporučila za osladit se? Imate li kikača, rizenjaka, cukera del orza? Djevojka se zbunila -Nemamo to, ali imao friško friganih fritula!
Dome je najprije fritule odmjeravala, pa probala jednu, pa uvalila u pešnje drugu, pa salamaštrala cijelu porciju. -A ko ih je friga? Izvirila je šefica. -Ja! Jer vam se sviđaju? Dome je počela okolo kole -Koliko si tukla kumpire? Biće cilu noć kad su ovako razabrane? Koliko ti je išlo rakije, biće puno kad nisu upile uje? – Iman smjesu koju zamišan i dodan šta iđe, odgovorila joj je majstorica. -A smjesu možete kupit i u butigu! Samo zamišate vodom i frigate! -Lako ti je tako, kazala je Dome, no zadovoljna naručila još jednu porciju. -A kako bi se ja bidna namučila dok bi istukla kumpira za onoliko narudžbi. I to gospojama nisi smio odnit one s rogovima, nego su morale bit okrugle ko burelice, žugala je ispod glasa.
Sveudilj se čudeći i tražeći zgrade kojih više nije bilo, stigla je i na Decimu. Išempjala se ugledavši klizalište i djecu kako žvelto orjaju po ledu. -Šta je ovo? Vele ti je leda ovde! Ovo biće donili ledari iz Velikog Brda?, zapitala je momka koji je prodavao žetone. -Kako mislite iz Velikog Brda? To je umjetni led! -Zahebaji ti mater mali, naljutila se Dome -Mene si staru uvatio u đir! To su donili judi iz jacera na magarenju i mazgama! A vi tute glizite i balate po njiovin trudima! Jeste im barem dobro platili? Mladić se pravio da je od buke ne čuje, jer nije znao što bi odgovorio. -Ajde i ja bi jedan đir!, poželjela se okušati Dome. -Nemojte teta mogli bi past! -Ja ću past? Ja san tvojih godina skakala sa škrija parat pantalene i penjala se na vr masline! Momak je nije uspio odgovoriti. -Oćete pingvina?, ponudio joj je pomoćni držač u liku beštije s Južnog pola. -A?, nije ga čula. -Oćete pingvina? Opet ga nije čila -Aspirina? Ne triba meni aspirina, ja sam zdrava ko cekin! Uskočila je u klizaljke, zaletila se žustro i nakon metar aterirala na led.
Prebijenu i ogladnjelu privukao je miris štanda s hamburgerima. -Daj mi jedan oti!, uprla je prstom naredivši prodavaču. -Oćete dodatke? -Sve dodaj! Za kvarat od ure otrčala je na svoj negdašnji šufit. -En ti amburgere i dodatke, ne bi da san svoga mesa jila, uzdisala je Dome na prijestolju kondota. Do ujutro se rekuperala i krenula na nedjeljnu misu. U crkvi se išempjala. -Di je veliki oltar? Di je stari kor? Kako ovo popi govore na rvatski, a ne na latinski? Kako žene iđu na pričest bez faculeta na glavi? Ko je da ovoj maloj da kupi lemozinu? Neke od upita postavila je ženi pored sebe u banku. Bila je u dobi taman kao i ona kad je partila. -Otkad niste ovde bili?, upitala je. -Pa jedno 80 godina!, bubla je Dome. Žena je čudno pogledala.
-Odonda van se puno prominilo. I ja pamtin kako je bilo drugačije kad san bila malešna. -A čija ste vi?, bila kurijoža Dome. -Ćer od pokojne Antice Bračke s Bidola! -Sveti moj Kleme, ja san joj bila krizmana kuma, ali joj ne smin reć, pomislila je raznježeno -Imate lipi križić na kordunu, pravi antiki. Takvih više nema, kazala je Dome. -Je to mi je poklonila moja kuma od krizme. Zvali su je Kikača!, nasmiješila se žena. Pri izlasku s mise Dominom davnom kumčetu dotrčao je dječačić. -Ovo mi je praunuk. Ajde kaži teti ko se rodio u štalici na slamici? -Orašar!, na sav se glas razderao mali. -A šta ćete? To van je danas tako!, bilo je ženi neugodno pa ju je pozdravila.
Dome se uputila preko Kalalarge iznenađena veltrinama i punim štekatima. -Jidu i piju ko da je već Božić, čudila se. Stigla je do Bazane i tamo zastala. Iz jedne od soba neki je stari glas tuta forca pjevao ‘U sve vrime godišta, ostali smo bez išta, fala Bogu nismo još imamo pivca i kokoš’ I tada je tek osjetila da će brzo Božić i da je u Makarskoj. I bilo joj je toplo oko srca.
Dome Kikača ubrzo se teleportirala natrag do vrata svetog Petra. -I kako je bilo?, upitao je ključar. -Ništa nisam pripoznala. Boje da nisam bila! -Pa je li šta vridilo? -Jesu fritule!, kazala je Dome, usput švercajući paket novootkrivene smjese za staru božićnu gulozariju. -A jada velikoga u što se pritvorio Božić! Slave Orava a Ditića nigdi!, mislila je na putu do svog nebeskog apartmana.
Ovo je bio nešto drugačiji Kamarin. Do Božića još imate dovoljno vremena za sve pripremiti. Neka i Orašara, samo ga nemojte smjestiti u jaslice. To je mjesto već dvije tisuće i nešto godina rezervirano za nekog drugog!
Piše Marino Srzić / foto: ilustracija/ privatni album
