Nastavljajući argumentiranje zašto je Makarska izrazito pri-vaginalnog karaktera, ne želim upasti u zamku u koju tzv.intelektualni urbani sloj vavijeke upada: Krivi su Vlavi… Tako se skine odgovornost sa sebe, vlastite društvene impotencije svakog oblika i koristi se otprilike ovakav narativ: Došljaci iz pasivnih krajeva su krivi za primitivizam, nacionalizam, gradovi su im dječja igrališta na kojima drugoj djeci kradu igračke, sklapaju mutne poslove, njeguju klijentelizam i nepotizam, veličaju patrijarhalnu kulturu, preziru urbanu kulturu, vrjednuju tzv.snalažljivost više nego znanje i obrazovanje, te nadasve u pokvarene gradove koji degeneriraju seksualno (pederi) i moralno (komunjare), donose zdravu krv i običaje. Ove vrijednosti se u većini slučajeva prenose i na drugu i treću generaciju koje su rođene tu.
Naravno, sve ovo gore navedeno je dio naše pri-vaginalne stvarnosti, no isto tako dio stvarnosti onih sredina koje nemaju problema sa Vlavima (npr.Napulj). Sljedeći na listi subverzivnih kolektiviteta su Hercegovci. Uvijek neki došljak ugrožava mekani trbuh postojećeg društvenog uređenja. Tako je to u vesternima, a i u narodnoj predaji gdje divlji uvijek istjeraju pitome. Činjenica je da takve skupine tzv. divljih i postoje, da se ne stide promovirati svoj svjetonazor, privatni i poslovni. Ako se nađu na rukovodećim političkim i gospodarskim pozicijama, a uvijek se nekako tamo nađu, u trenutcima opuštanja, kad se izađe iz propisane stranačko-plemenske frazeologije, javnost se nađe užasnuta količinom neznanja i bahatosti.
Ali to su stereotipi koje želim izbjeći, jer su generalizacije općenito nepravedne. Uostalom i ja sam došljak. Ni Vlav ni Hercegovac, ali svejedno stranac. Tu sam otkad znam za sebe. Roditelji su mi bili aktivni i društveno korisni. Majka profesor, otac doktor-primarijus. Nismo stekli nikakvu imovinu (jedan stan u dvije generacije), a i dragovoljac sam domovinskog rata.
Svak normalan bi onako čisto po statistici bogaćenja rekao da sam morao i bolje proć. No, istina je rijetki moj čitatelju, da ja na sebi nemam ništa. Ni jednu nekretninu, ni auto, ni kučeta ni mačeta nakon 30 godina radnog staža… Ne propagiram svoje materijalno stanje kao poželjno, već želim onako izokole poentirati kako došljak nije uvijek karakterno Morlak. Ima nas koji smo u Makarsku htjeli nešto donijeti, i kad smo tu – nešto joj dati, ostaviti. No, mučna istina je da većina došljaka želi nešto odnijeti nazad u svoje selo kamo se opsesivno juri svakog vikenda, nemajući potrebe sudjelovati u životu grada osim u onome dijelu koji je čisto gospodarski. Otud animozitet domaćina i priča kako je „svaki Vlav doša s jaketom priko ramena, a oša s kućom na dva kata“. Očekivano bi bilo da takvi stereotipi onemogućuju svaku komunikaciju, no ovo domaće urbano stanovništvo lako nalazi interesne zone u kojima se sjedinjuje s predatorskim, došljačkim kapitalom u zajedničkom pothvatu (tzv.džoint venčr) stvaranja nove vrijednosti.
Post festum dolazi kuknjava „fetivih“, kako su došljaci ovakvi ili onakvi, kako u gradu nema ništa i sl. preseravanja iz zavjetrine apartmanskog bankovnog računa. Tvrdim s punom odgovornošću, u naseljenom mjestu Makarska nije ni bilo ničeg sadržajnog zadnjih stotinu godina, pa sa i bez došljaka ovo je bila pripizda, ljetovalište u kojem se na gomilu zgrtao turistički novac. Istina, bilo je bogatije za jedno derutno kino Partizan i funkcionalan Dom Zdravlja sa svim službama. Gradilo se udarnički od Šetnice, Stadiona, osnovnih škola pa do prekrasnog naselja/utvrde Istok. No, u isto vrijeme na terasi hotela Beograd/ Miramare u sred grada cijelo ljeto je nastupala pevaljka, dajući jedan lijep, urban ton gradu.
Lova je ostajala tu, ali ljudi su kulturne i ine sadržaje bili prisiljeni tražiti drugdje. Dakle, nisu došli Morlaci i ukrali sadržaje, već takvih sadržaja nije ni bilo. Kako nekad tako i danas, društveno-kulturni sadržaji se ne smatraju nečim jako bitnim. Ostavljaju ravnodušnim već generacije političara, pa tako ih i ne prati nikakva infrastruktura., npr.knjižnica je obnovljena u trenutku kad je inspekcija prijetila zatvaranjem iste zbog tragičnog stanja u kojem se nalazila. Ostala infrastruktura je tijekom 50 godina socijalizma građena i danas je stoput okrpljenu koristimo. Treba imati razumijevanja jer suvremeni vlastodršci neovisno o političkom opredjeljenju, nešto kompleksnije od spomenika ne znaju napraviti- a niti se to isplati. Nemojmo se lagat… duhovno, mentalno i pošteno ljudski govoreć bili smo i ostali…
Piše: Davor Šegota foto: Goran Morović
