Novi Zakon o pomorskom dobru tema je našeg serijala koji, nakon tri zasebna članka, nastavljamo s pitanjem o jedinstvenoj funkcionalnoj cjelini, jednom od čudnijih formulacija u zakonu. Tko bi to definirao, i u što bi se tzv.jedinstvena funkcionalna cjelina mogla pretvoriti, pitanje je koje smo uputili stručnjacima koji su i u ranijim razgovorima bili sugovornici na temu o pomorskom dobru.
Arhitektica Dinka Pavelić ističe kako jedinstvena funkcionalna cjelina u odnosu na pomorsko dobro naprosto ne može postojati kao pojam jer je to kontradikcija s pojmom pomorskog dobra kao općeg dobra u općoj upotrebi, dostupnog svima.
– To bi bilo kao da kažete da je vaše dvorište jedinstvena funkcionalna cjelina s ulicom. Da, vi preko te ulice možete ući i vaše dvorište, da, vi se s tom ulicom spojeni na ostatak svijeta, njome se možete služiti kao i svi ostali, ali vaše dvorište ne čini jedinstvenu funkcionalnu cjelinu s ulicom, upravo suprotno, vi ste odvojeni od ulice granicom posjeda, ogradom, vratima, a ulica je svima dostupna. Iako je ulica u pravnom smislu čak stupanj niže od pomorskog dobra kao općeg dobra u općoj upotrebi, jer ona moze biti u vlasništvu lokalne samouprave, države, ona je javno dobro…Pomorsko dobro mora biti svima dostupnije od ulice, poručuje Pavelić.
Prof.dr.sc.Lidija Runko Luttenberger kaže kako su odredbe o plažama sročene na način koji predstavlja potpuni odmak od ustavne definicije javnog odnosno pomorskog dobra koji mora biti dostupan svima.
– Evidentan je retrogradni pristup sirove komodifikacije javnog dobra, nedostatak razumijevanja uloge plaže kao prirodnog kapitala, nedostatno poznavanje uloge plaža, blagodati morske vode i rekreaciji na plaži u zaštiti javnog zdravlja ljudi i time smanjenih troškova zdravstva. Ono što je posebno problematično je nedostatno poznavanje specifičnosti plaža krških bala hrvatskog Jadrana. Naši žalovi i plaže su daleko manjih dimenzija nego je to slučaj kod oceanskih plaža ili čak plaža na suprotnoj obali Jadrana, tako da u Hrvatskoj nije moguće primijeniti rješenja uvezena iz zemalja koje imaju bitno drugačije geomorfološke karakteristike i koja su se pokazala kao iznimno loši primjeri, ističe.
Svaka plaža predstavlja opće dobro i na plažama ne smije postojati aparthejd, dodat će Runko Luttenberger.Osvrće se na članak 79. stavak 3. koji kaže da osoba koja upravlja plažom može dohranjivati plažu i spominje prosječnu godišnju poziciju obalne crte.
– Dohranjivanje plaže je sporno i takvom potencijalnom zahvatu mora prethoditi pomna procjena utjecaja na okoliš. Ne može zakonski tekst omogućavati upravitelju plaže da dohranjuje kako hoće, čime hoće i gdje hoće. Osim toga, ograničenja dohranjivanja plaža se ne trebaju ticati pitanja pozicije obalne crte, izgleda i karakteristika, već stanja ekosustava na kopnenom i morskom dijelu plaže, oodnosno štete koju dohranjivanje plaže čini za obalu i ekosustave, pojašnjava dalje.
U članku 82. se, kako upozorava, javlja potpuno nejasna klasifikacija morskih plaža u kojoj javna plaža postaje samo jedna od kategorija, a ostale dvije su plaže hotela, kampa i turističkog naselja, te vrlo nejasno definirana morska plaža za posebne namjene.
Članak 83. po njoj iskazuje vrhunac nerazumijevanja koncepta plaže jer kaže da javna morska plaža “služi većem broju ugostiteljsko-turistički objekata i građana”.
– Članak 84. razrađuje plaže hotela, kampova i turističkih naselja kao posebnu kategoriju i spominje “dobru povezanost” plaže u funkcionalnu gospodarsku cjelinu. Postojanje plaže uz hotel, kamp ili turističko naselje je vjerojatno i razlog postojanja takvih objekata, ali nije opravdano plažu kao prirodni kapital klasificirati prema objektu koji je tu zbog te plaže nastao. Niti jedan davatelj koncesije nije kapacitiran utvrditi “funkcionalnu gospodarsku cjelinu” koja uključuje plažu, a koja je javno dobro, za kraj će.
M.D./foto M.D.
