Među dvadeset radova, odnosno dvadeset timova mladih arhitekata koji su ponudili svoje rješenje na Europanovom natječaju za rješenje makarske tržnice s ribarnicom i gastro centrom jedan je u kojem je sudjelovala i jedna arhitektica s našeg područja. Njezin tim je osvojio visoko drugo mjesto, stavši uz bok prvonagrađenog talijansko-francuskog dvojca, a rad domaćeg tima koji je “osvojio srebro” zove se “A Roof Without a House – A Study of Slowness”. Peteročlana ekipa koja je zadivila žiri sastoji se od Rie Tursan, Jane Horvat, Sare Blekić, Hane Dašić i Drveničanke Antee Divić.
– Ovom projektu smo pristupili kroz temu krova (bez kuće) kao idealnog elementa za postizanje sporog života, kazat će Antea čijem je aktivnom radu na projektu za Europanov natječaj prethodio boravak u Veneciji. Netom nakon povretka s bijenala arhitekture u Italiji Antea se s kolegicama, naime, bacila na posao kako bi okončale projekt za renomirani europski natječaj koji afirmira mlade talente do 40 godina.
– Ovo ljeto sam provela mjesec dana u Veneciji, na prvom ikad Beinnale College of Architecture na temu dekarbonizacije i dekolonijalizacije pod vodstvom Leslie Lokko, gdje sam se bavila temom Radikalne Empatije kao pristupa u arhitekturi. Bila sam jedina iz ovog dijela Europe, s ostalim sudionicima iz cijelog svijeta, od Južnoafričke Republike, Kenije, Kolumbije, Pakistana, Filipina, Japana, Amerike itd.
Nakon tog doživljaja sam se vratila u Zagreb i zajedno s mojim kolegicama s preddiplomskog radila na ovom natječaju. Nas pet smo bliske već 10 godina i često smo surađivale, ali nikad u ovom sastavu. Sa Sarom sam radila u istom uredu u Zagrebu, a s Janom u Rijeci. Hana, Jana i Ria su zajedno s Ivom Erić već osvojile Europan za Karlovac prije 4 godine, kazuje Antea koja je rođena 1992. u Splitu, a odrasla u Drveniku.
Zanimalo nas je nešto više o biografiji talentirane mlade arhitektice, koja odmah kaže kako je zapravo odmalena htjela biti umjetnica.
– Puno sam crtala i izrađivala stvari zajedno s tatom koji je iznimno likovno talentiran. Po završetku osnovne škole, htjela sam upisati umjetničku školu, no s obzirom na to da je ona bila u Splitu, odlučila sam se za opću gimnaziju u Makarskoj. Nakon srednje škole, upisala sam Povijest umjetnosti i Komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a zatim Arhitektonski fakultet u Zagrebu. Uz arhitekturu sam radila razne projekte, bavila se filmskom i kazališnom scenografijom te bila članica studentskog zbora u sklopu kojega smo organizirali studentske festivale, ali i pokušavali izmjeniti ustajale fakultetske prakse, prisjeća se 31-godišnja Antea.
Nakon preddiplomskog upisuje diplomski studij na Tehnološkom sveučilištu Delft u Nizozemskoj. Na faksu se , kako veli, opredijelila za smjer Complex projects koji se bavi velikim hibridnim projektima koji ugošćuju razne funkcije i aktere.
– Za diplomski rad sam analizirala područje luna parka Coney Island u New Yorku, gdje sam ponudila novo rješenje iznad postojećeg – aktivnu membranu koji potiče na igru. Cilj ovog projekta je stvoriti okruženje koje nije samo potrošno, već produktivno i transformativno, a radnje koje se u njemu događaju nisu inscenirane, već spontane. Osim toga, taj projekt nije objekt, zgrada ili mjesto već skup različitih komponenti, mjerila, radnji, potencijala i praksi koji zajedno rade na stvaranju igre. Više od svega, to je metoda, princip koji se može prenijeti i primijeniti drugdje.
U Nizozemskoj sam uz studij radila i u uredu ZUS koji se bavi urbanističkim i perivojnim projektima. Tamo sam imala priliku raditi na raznolikim projektima, od izrade cijelog jednog novog kvarta na principima zdravog života u Utrechtu, do prenamjene napuštene tvornice u noćni klub u Rotterdamu. Njihov najpoznatiji projekt je crowdfunded most koji spaja više četvrti Rotterdama, pripovijeda Antea.
Nakon Nizozemske vratila se u Hrvatsku i radila prvo u Rijeci na projektu Rijeka – Europska prijestolnica kulture, a onda u Zagrebu u više ureda gdje je, kako kaže, opet imala priliku raditi na raznovrsnim projektima raznih mjerila, tipologija, kao i steći iskustvo rada u potresnim obnovama. – Kroz rad u hrvatskim uredima sam također stekla i znanja o hrvatskim zakonima i pravilima, te nakon nekog vremena položila stručni ispit za sudionika u gradnji, kazat će Antea.
Naravno da joj je drago da se rad njenih kolegica i nje tako visoko plasirao. Posebno jer se radi o – njezinom kraju.
– U svakom projektu i s kim god se susretnem, pričam o našem kraju do te razine da su mi se počeli stranci rugati u stilu “evo nje, back in my village”, smije se naša sugovornica.
Vraćamo se na projekt tržnice i pitamo ju koji ih je koncept vodio pri izradi idejnog rješenja.
– U kakofoniji suvremenog, hiperpovezanog svijeta, često se nađemo u žudnji za događajima, trenucima i iskustvima tijekom kojih nam se vrijeme ne čini tako nemilosrdno brzim. Kontinuirano ubrzavamo, a opet sanjamo sporost. U cilju postizanja upravo tog osjećaja, tri lokacije projekta nježno su povezane sa svojim okolnim kontekstom kako bi oblikovale slijed otvorenih javnih prostora s tri vrlo različite atmosfere – nove žarišne točke središta grada. Njihov izgrađeni otisak u prizemlju je što je moguće manji, kao reakcija na preizgrađenu džunglu Makarske. Novonastale urbane praznine prekrivene su umjetnim ili prirodnim krovovima koji pružaju utočište od vremenskih nepogoda, a naseljene su različitim ekologijama, ljudskim i neljudskim, podsjeća Antea na tekst kojim su predstavile rad.
Mlada Drveničanka je, inače, upravo otvorila svoj ured koji se zove POST.
– Radim na relaciji Drvenik – Zagreb. Tek sam na početku, ali se veselim vidjeti kud će me odvesti, za kraj će Antea koja tako očito svoj posao vidi kao poziv i pristupa mu s puno strasti.Sve je to, uz kreativan tim i dobro međusobno razumijevanje, vjerojatno bilo presudan faktor za tako dobar uspjeha njihova rada. A mi ćemo dodati – i nešto lokalpatriotizma i srca koje je dalo onaj poseban začin njihovom radu “Krov bez kuće – studija o sporosti”.
Uostalom, tko će štoriju o “pomalo” razumjeti bolje od – domaćih ljudi.
Ivona Ćirak /foto privatni album, Europan
