Spuštajući se krvavičkim okukama, nailazimo na skupinu turista s vodičem, simpatičnim mladićem sa snopom papira u rukama. Turisti su zapravo hrvatski i međunarodni arhitekti, dizajneri, likovni umjetnici i urbanisti, a vodič je Pavle Mijuca, vizualni umjetnik s adresom u Amsterdamu koji je jučer održao The Rampant Krvavica Walk, turu u kojoj se bavio krvavičkim lječilištem, te propadanjem modernističke baštine u Dalmaciji.
Dok se u susjednoj Baškoj Vodi obilježava tradicionalni prvomajski uranak, koji tradiciju održava “ićem i pićem”, mladi ljudi u Krvavici obilježavaju ovaj dan na jedan drugačiji način. Nazvali su ga Prvomajski festival zajednice, a riječ “zajednica” ovdje nije nasilu ugurana; u dobu veličanja egotizma pod krinkom individualizma ekipa se u krvavičkom lječilištu zbilja okupila kako bi se družila, razmjenjivala iskustva i znanja, ali i praktično radila na čišćenju objekta.
Atmosfera u utrobi zagonetnog objekta koji golica maštu ne samo domaćih nego i stranih autora ugodna je i konstatiramo kako nije neobično da je predmetom toliko puno istraživanja i radova.
Jedan od onih koje je zaintrigiralo krvavičko lječilište autora Rikarda Marasovića je i Pavle s početka naše reportaže. Pavle, Beograđanin šibenskih korijena po majci, pokušava nam objasniti otkud njegov interes. Likovni je umjetnik, trenutno na tromeđu između umjetnosti, dizajna i arhitekture, a posebno ga zanima problematika urbanističkog planiranja.
U Krvavici nije slučajno; prošle je godine na prvoj godini diplomskog studija u svojem istraživačkom radu pisao o lječilištu.
– I inače posjećujem ovakve objekte, a ovdje me zaintrigirala institucijska dvojba oko toga tko je zapravo bio arhitekt i što je predstavljalo ovo zdanje. Povod zašto sam pisao o tome je bila gradnja novog hotela na Braču, Grand hotel view, objekta koji je savršen primjer stihijske gradnje, a u krvavičkom lječilištu, s arhtekturom savršeno ušuškanom u prirodu, pronašao sam protutežu, kaže nam Pavle dodajući kako će i dalje pratiti u radu paneuropsku platformu LINA koja je zajedno s Udrugom MART i Društvom arhitekata Istre organiziralo program Architecture of Cure.
Kroz program koji traje od 27. travnja zbližio se, kaže, s ostalima i s cijelom idejom. Na pitanje je li optimističan glede očuvanja objekta i njegove valorizacije iskreno će kako trenutačno možda baš i ne. Dobrih primjera valorizacije na jadranskoj obali baš i nema. Sve se svodi na brojke i iskoristivost. No to ne znači, dodaje, odustajanje od sugeriranja relevantnim institucijama da se očuvaju ovakvi objekti.
Pavlova tura je završila, a ekipa koju zanima radionica seli se u jednu od brojnih prostorija negdašnje bolnice. Par gruzijskih umjetnika, Tatuli Japoshvili i Giga Tsikarishvili, vodi radionicu “Between Exhaustion and Cure”; sudionike su uputili u potragu za objektima ili idejama u lječilištu iz kojih se kasnije, zajedničkom igrom, spontano i opušteno, rađaju priče. Kontrast od zaigranog i opuštenog, što nas podsjeća na vremena kad su lječilištem trčala djeca, pritisak je efikasnosti i produktivnosti rada, sindrom današnjeg doba na koje svojom instalacijom upozorava madridski arhitekt Esteban Sala.
Njegova instalacija na terasi objekta ima za cilj ukazati na dokolicu kao nužnost – prostor za povezivanje sa sobom i drugima.
Dok šećemo razrušenim objektom, na neki se način osjećamo kao doma. Doma nema maski, doma smo slobodni i bliski, ali i ranjivi. Nije čudno da je baš ovaj objekt Pavle odabrao kao kontrast modernim hotelima na obali u kojima se malo tko osjeća doma i iz kojih je nerijetko protjerana i priroda sama, ona zbog koje je i nastao masovni turizam, turizam s kojim smo izgubili pojam što doma jest.
Piše: Ivona Ćirak, fotografije: Vice Rudan
