U očekivanju finalnih karnevalskih događanja najavljenih za jučer, ekipe su do posljednjeg trenutka davali zadnji glanc kostimima u kojima su se trebali prezentati u maškaranoj reduti. Usput su u strahu od diverzije koju bi mogla prirediti meteo-situacija, pjevušili onaj zafrkantski hit: ‘Pretežno vedro, Vakula je reko…’.
No, zaludu je Vakula reko! Svaka čast stručnosti popularnog meteorologa, ali nebeski ‘kapo di tuti kapi’ nije obadavao procjene Hidrometeorološkog zavoda. Subota je osvanula sa škurim nebom nad nama, otrovnim jugom oko nas, a nastavila se pljuskom pred kojim su kapitulirale i najkvalitetnije lumbrele. Takve nepovoljne vremenske prilike, naši su stari jezgrovito nazivali ‘arija hebentina’. I baš ta, da iz pristojnosti ne ponavljamo kakva arija, izmjestila je makarski krneval i paljenje Krnje na pokladni utorak.
Zlobniji tradicionalisti bi rekli -Neka! Tako im i triba kad se ne drže običaja, pa krneval stavjaju prije ultima od poklada! Autor redaka neće po tom pitanju komentirati ništa, nego samo zažaliti što će reduta biti s manje maškara, jer je utorak radni dan, pa makar bio i pokladni.
Nekoć davno na Čistu sridu, strože se nego danas pozivalo na korizmeno ćudoređe i odricanje od grešnih navika. Uz sve apele s oltara da se uz posipanje pepelom ‘svih griha odreknemo’, Makarani bi ipak produžili grišni rok za koji dan. Taman koliko im treba da oblaju, analiziraju i podvrgnu preciznoj ekspertizi sve detalje proteklih poklada.
Upravo na posnu Pepelnicu krenule bi mrsne ćakule. Od portuna do portuna, preko kala i kantuna, kružile su pikantne informacije. Primjerice o identitetu nekog zakrabuljenog viteza koji je usred žara tancanja odveo izvjesnu Maru put Svetog Petra, gdje svakako nisu brojili borove, nego delikatno mjerili kvadraturu mekog šušnja. Materijala za ćakule ne bi nedostajalo ni da se olajavanje produžilo do Svisvetih.
Komentiralo se do u detalje baš sve, atraktivnost kostima, detekcija erotskih afera pod krinkama, ocjena spize s pokladnih pjatanci. Pretresale su se reakcije osramoćenih, razotkrivali falimenti bližnjih, komentirali sudionici redute i prepričavali najsočniji momenti u upravo zaključenom razdoblju manitanja maškareta.
Suđenje Krnji za sve počinjene grijehe, koje je uvijek završavalo kaznom spaljivanja i čitanjem testamenta, bili su posebno analizirani momenti. Testament je naravno bio oštar i rugalački, spreman ocrniti krivce gore od bilo kojeg današnjeg medija. Valjalo je imati velike testise, za ne reć’ muda, da bi se razgolitilo trenutnog poteštata, gradske poglavare ili utjecajnije ćunke.
Riskirati da ti već na Pepelnicu financi zaklapaju na vrata butige i otkriju prošvercanu robu ili da za koji dan dobiješ poziv za vojnu rezervu, nije bilo zgodno. A sve zato jer si sudjelovao u sastavljanju Krnjine posljednje volje.
Stati na žulj moćnima, mogli su bez posljedica samo jednako moćni i materijalno potkoženi. Tako neovisni i neskloni trenutnoj vlasti u gradu, najčešće su preuzimali odgovornost za škakljive stavke karnevalske oporuke. U praksi su takvi branitelji demokratske kritike puka, rijetko bili i izvorni sastavljači testamenta. U ime njih to su radili, maštovitiji, duhovitiji i nadareniji za stihoklepanje testamentskih strofa.
Štabovi za sastavljanje Krnjine oporuke, sastajali su se u najstrožoj konspiraciji. Svemu je prethodilo cjelogodišnje praćenje stanja na terenu, te bilježenje lopovluka i šporkarija onih koji su slovili moralnima. Iza debelog sloja šminke domoljublja, bogoljubnosti i čednosti, krila se barem polovica od ‘sedam smrtnih grija’. Poklade su bile prava prilika za razgolićavanje. No podatke je valjalo skupiti, obraditi ih i pametno uobličiti u formi zahebantskog izričaja, pa prezentirati ‘urbi et orbi’ pučanstvu na pokladni utorak.
Za Krnjin testament trebalo je imati prave informatore i iskusna njuškala koji su zanat pekli dugogodišnjim praćenjem pokladnih žrtvi. Oni su morali sloviti kao naivni i nezainteresirani, bez fudamenta i dobrohotni. No svaka špija se kad-tad razotkrije.
-Ajme sinjala nas je Mande kad si me uvatio oko pasa!, saopćila je ljubavniku prisutnost neželjenog svjedoka jedna poročna sugrađanka –Di je đava donio lipo do Veprike! –Ma Mande je bez fundamenta, ne bi ona šenjala ni pokojnu mater! Vidiš da para žutinicu, nije se dao omesti jaran u naletu strasti. –Pusti ti kraju!, i dalje je bila zabrinuta grišnica. –Rađe bi da me muž na svoje oči sa tobon vidio. Doma bi se lipo pobaketali, a vanka činili kuco, pa Jovo nanovo! Mande sve špija onim nevojama iz Krnevala i završit ćemo u teštamentu! Tako je i bilo.
Pred provaljenim denuncijantima u službi karnevala, činilo se kuco i s pomijom pazilo što reći i napraviti. Jednom razotkriveni, više nisu mogli odrađivati ulogu špije, pa bi ih na funkciji zamijenio netko novi. No amoralnije bi špije prije prekida karijere znale ucijeniti žrtvu. Pravi ‘reket’ u maškaranom stilu!
30-ih godina prošlog stoljeća Zorzi Njuvalo, bio je jedan od najplodonosnijih informatora grijeha viđenijih sugrađana, čija su imena bila rezervirana za potpaliti oganj pod Krnju. Kako mu je uloga obavještajca bila raskrinkana, u posljednjoj se akciji potrudio priskrbiti otpremninu za duge godine ‘poštene’ špijunske službe.
Zato je svratio do glavnog perovođe u Poglavarstvo i umjesto molbe na potpis, predao mu gusto ispisanu listu grijeha zabilježenih od prošlih poklada. Na problematičnom popisu našlo se između ostaloga našopanih tuka i dobro osušenih pršutića za ubrzano dobivanja pasoša, računa naručenih rekamanih lanucna za perovođinu gospođu, kao i intimnog rublja za ljubavnicu. Iščitavši sve grijehe koje su se imali objaviti na završnoj maškaranoj fešti, perovođu je oblio mrtvački znoj i već je zamišljao kako kalom za njim zvižde i ogovaraju ga. I služba je bila u pitanju. Zato je Zorzu Njuvalu šćeto-neto predložio -Koliko da ne izađe na vidilo? Čuvši masnu cifru, posegnuo je u općinsku kasu za pomoć potrebitoj gradskoj sirotinji -Ja sam sad potribitiji, a dug ću vratit, samo da skinem đavla s vrata!, promislio je. I vratio je, ali se od sramote nije škapula.
Zorzi je konta drugačije -Ovo je platio za ono sa liste, a ovo šta je uzeo šolde iz kase za karitadu nije sa liste nego je još jedan grij rešto!
Zato mu je u Krnjinoj oporuci stajalo ovako: ‘Perovođi ostavjam vriću patakuna, da sirotinja ne ostane gladna makaruna! I u kasi sirotinjskoj trapulu jednu, da nam siromasi ne potone u bijedu!’ Poruka je bila jasna.
Sastavljače testamenta se častilo već od Tri kralja, pa do ultima od maškara, dodvoravalo im se i ljubazno ih pozdravljalo. S obzirom na ubojitu žestinu makarskih karnevalskih oporuka, čini se da je od svega bila malo koristi. Uvijek bi netko gadno obruškao.
U doba socijalizma, maškarade nisu zamrle. Dapače! Sudeći po fotografijama, balovi su bili sjajni, kostimi vrhunski, redute duge, fešte za pamćenje. Albumi su puni pajaca, gusara, haremskih ljepotica, kan-kan plesačica i ostalih maškareta iz tih godina. No oštrica testamenta se istupila, a u sistem se nije diralo. Puno više hrabrosti za političku kritiku imalo se ranije.
Podsjetimo se nekih od političkih maškaranih arlekinada iz prošlosti.
U pismu makarskog tolomaša splitskom prijatelju iz 1888. godine stoji: ‘Dobro smo obruškali narodnjake. Nađosmo jednoga sirotana zvanog Longo i odjenusmo ga u ženske haljine. Baš je ličio na gospođu Vranjican koja iz svog salona vuče sve konce narodnjaka U reduti je vukao karocetu poput one za dojenčad. Unutra sjeđaše jedan postolar znan kao Pikolo. Stavismo na njega frak i cilindar s parolom -poteštat. On je odigrao ulogu Ševeljevića, plačući–Mama da mi late!! Svi su narodnjaci u bijesu pobjegli, a svijet je aplaudirao.’
Inventivni Filipr Torkar, sredinom 30.-ih godina prošlog stoljeća u strogoj ilegali izrađuje Krnju s likom omraženog predsjednika vlade Milana Stojadinovića. Lutka je izrađena u Sinju i potajno dovezena. Masa okupljenih kreće oduševljeno ka Krnji, a žandari ga otimaju i odnose na čivarama u Poglavarstvo, te ga nekako spašavaju od paljenja. O dobro smišljenoj berekinadi, dugo se pričalo.
U ratu naravno zamiru sve pokladne aktivnosti. Ipak, grupi neodgovornih berekina, ni tada vrag ne da mira. Maloumnog sugrađanina oblače u Musolinija i šalju pred talijansku komandu. Srećom je naišao na dobrohotnog vojnika i prošao samo sa par šamara.
Sasvim se drugačija situacija događa u poraću, kada službena vlast organizira karnevalsku egzekuciju. Župnik zapisuje u ljetopis 18. veljače 1947. godine: ‘Pokladni utorak proslavio se velikom maskaradom. Na magarcima su jašili raznoliki uniformirani ‘vojnici’, a u kolima je sjedio ‘karneval’ , karikatura Preuzvišenog Alojzija Stepinca. Čuli su se i povici.’
Iz jedne Krnjine oporuke s početka 70-tih, jasno se daju iščitati trenutna zbivanja na političkoj sceni. Tako se drugarici Savki ostavlja ‘malo tvrđa katriga od meke fotelje u Centralnom komitetu’, aludirajući na krah Hrvatskog proljeća.
Tabu tema su bili i mrnjaluci uglednijih ćunki koji ne cvatu samo u naše vrijeme, već su utabana domaća vještina.
Dugogodišnji serijal sočnih Krnjinih testamenata, nastavljen je posebno živo od sredine 90-tih. Spektakularni povratak redute po cijelom gradu, velikog bala i žešće oporuke, dešava se 1997., kad se sasvim otvoreno oplelo po lokalnim političarima. Takva se praksa nastavlja i dalje, a vremenom se rugalački ‘vox populi’ širi i na državnu razinu.
Skandal izaziva vjerni prikaz papa-mobila, prepoznavanje lika vodećeg političara u osobi Krnje, alegorijska točka o natalitetu… Prosvjeduju vlasti, crkva, a karnevalski odbor prima prijetnje na rubu opasnoga. Upravo su takve reakcije bile garant da se pravi karneval vratio na ulice.
Kad je jedan od starih meštara karnevala upitan tko bi trebao pisati Krnjin testament, odgovorio je -Onaj koji nije na jaslama države, a ima muda! Na pitanje –Kakav je Krnje najbolji? Odgovor mu je bio još jezgrovitiji. -Oni koji sliči na samoga tebe, a isto s guštom užgaš vatru pod njin!
Boljega završetka za Kamarin o našim karnevaladama, nema. Uz stari pokladni uzvik -Maškarete ju-ju-ju!, neka i iza ovogodišnjih maškara ostane pokoja fjaba koju će nam nasljednici s guštom prepričavati.
Piše Marino Srzić
