Na današnjoj izložbi fotografija pod nazivom “Biokovo u mom srcu” koja se, u organizaciji HPD Veliko Brdo, s početkom u 19 sati otvara u Gradskoj galeriji Antuna Gojaka, posjetitelji će imati priliku poslušati i poeziju Mile Katavić, ujedno i članice ovog društva.
Mlada Makarka inače je magistra ekonomije, a pisanje je očito njezina strast koju je ipak uspjela uklopiti u ekonomsku struku: komercijalni je tekstopisac. Poezija je međutim književna forma koja ju je opčinila od kad je završila CeKaPe školu kreativnog pisanja nakon čega se pod mentorstvom hrvatske pjesnikinje Dorte Jagić upušta u suvremenu poeziju.
Zbirka neobjavljenih pjesama “Bijakova” jako dobro pokazuje koliko planina ponad Makarske nadahnjuje svestranu Milu s kojom smo porazgovarali i o stihovima napisanim za potrebe izložbe, ali i mnogočemu drugom.
U sklopu današnje izložbe predstavit ćete se s ciklusom pjesama posvećenih Biokovu. Otkrijte nam malo više…
Tako je. Većina pjesama koje danas predstavljam u Galeriji Gojak napisana je upravo za izložbu “Biokovo u mom oku”. Dakle, tema je unaprijed zadana. Inače preferiram spontanost u pisanju, no ispalo je lijepo. Na neki način, ovo je moj hommage Biokovu. Toliko sam puta crpila inspiraciju iz ove planine, kako za pisanje tako i za život, red je da joj posvetim koji stih.
Što vam je još inspiracija u pjesmama?
Za inspiraciji u pjesmama koristim sve što ugledam, osjetim ili pomislim, a što je vrijedno
uloviti i zavijek zalijepiti na bjelinu papira. Um nastojim držati slobodan, koliko mogu, i lišiti ga svih opterećenja i briga, kako bih mogla opažati okolinu i pustiti mašti direktivu nad tokom misli.
Veću ulogu dajem mašti, nego samoj riječi. Riječi su mi alat pomoću kojih mašti dajem materijalni oblik. Pod pretpostavkom da se zanimljive stvari događaju oko mene i u meni, tad stvaram. Jedno me może inspirirati da stvorim nešto drugo, a da u tekstu nema ni jednog motiva onog prvog.
Dalmacija, ona neopterećena i lagana Dalmacija, podiže mi duh da kreiram prozračne i mekane stvari, bez da joj ime spomenem.
Biokovo je prirodna inspiracija budući aktivno planinarite. Što za vas predstavlja planina?
Biokovo je za mene čisti život. Kako se osjećam dok ga promatram ili koračam po njegovim
obroncima možete saznati na izložbi. To što ćete pročitati iz ciklusa Bijakova primarna je uloga Biokova u mom životu. Sekundarna je inspiracija koju izvlačim iz nje za stvaralaštvo. Naime, ovom mjestu i vremenu nadahnuće crpim iz planine i mora. Da živim u Rimu, nešto drugo me inspirira, arhitektura, likovna umjetnost koja je svugdje, ostaci iz vremena Rimskog carstva, možda nakićene bake i nasmijani dječaci, itd. U Zagrebu je to Maksimir. No ako mjesto nema ni jednu odliku koja me nadahnjuje, neku estetsku vrijednost, od tamo bježim.
Koliko smo dobro uspjeli kao destinacija ispričati priču o Biokovu?
Preduvjet dobre priče o Biokovu je znanje o potonjem. Sve što kažem, sad je subjektivno. Ja nemam uvid u želje mojih sugrađana. Koliko su nam usklađene? Ako mi ne poznajemo naš grad, kako ćemo objasniti gostu prednosti boravka u ovom mediteranskom gradiću. Jedno je imati za cilj iznajmiti sobu, a drugo pružiti cijelo iskustvo naše kulture. Trebali bi za početak sjesti kraj onog barbe koji je uvik pored mora i u barci. Možda upravo on nosi znamenje života. Ovdje se vodi jednostavan život, i pod ovim dajem kompliment, upravo je to najveća prednost. Naučimo ga živjeti!
Pišete i kratke priče. Kako biste opisali čime se bavite u njima, o čemu pričate?
Kratke priče obrađuju problematiku malih sredina, malih ljudi koji, iako banalni, imaju velik
utjecaj na društvo. No otkako sam se pod vodstvom Dorte Jagić upustila u suvremenu poeziju nerado iz nje izlazim. U zadnje vrijeme sam malo eksperimentirala s pričom za djecu. Nadam da će nešto od navedenog dobiti formu cjelovitog književnog djela, pa potom i spasti u umjetnost. Que sera, sera!
Ivona Ćirak /foto privatni album
