Danas su u Makarskoj Petar Kajzer, poznati estradni producent i moja malenkost. Samo nam fali još Žera pa da ponovo krenu stare priče. Do tada gledam ove slike i vrtim uspomene kako je bilo na terasi jednog ovdašnjeg lokala prije pet ljeta, posljednjih dana kolovoza.
…Preda mnom Dražen Žerić Žera, isti mangup, veseljak kao onda u Nemanjinoj ulici prva ratne sarajevske godine. Dok se radosno grlimo prisjećam se koliko sam puta do kasno u noć, izgubljen u bjelosvjetskoj dijaspori, slušao Žeru i Narcisa Vučinu i njihovu “Sarajevski lijepi dani”. Vrtio sam po tko zna koliko puta napeti film o jednom rano jesenjem datumu 1992. godine koji je bio sunčan i začuđujuće miran. Ni metka, ni granate. Čak je i onaj kafić u Nemanjinoj, prekoputa stana Gorana Bregovića, bio otvoren. Točilo se ratno pivo, bez pjene i ukusa, što je donosilo iluziju sretnih druženja u “Estradi”, “Starom satu”, “Kaktusu”. Najpopularnijim okupljalištima prijeratne raje grada u koji su hrlili mnogi iz svih dijelova bivše Juge da bi uživo vidjeli ili dodirnuli Davorina Popovića, Kemala Montena, Bregu, Čolu, Merlina, Žeru, Sašu Lošića, Harija Varešanovića, Harisa Džinovića, Vajtu, Branka Đurića, Neleta Karajlića, Emira Kusturicu, Nedu, Jadranku, Ismetu.
Uh, zaboli me prst dok tipkam samo neka od imena, kojima je grad pod Trebevićem zasipao YU- estradu, što i danas razbacana po raznim stranama isijavaju jednakom snagom kao prije tri desetljeća…
Dakle, opreznim strojevim korakom krenuli smo iz Štaba estradne čete Armije BiH, smještenom u Domu izviđača, ka lokalu mirnodopskih uspomena. Kao važni zapovjednik veličanstvene postrojbe veselo sam čakulao sa prijateljima Džemalom Bisićem, Draženom Žerićem – Žerom i još nekim frendovima razbijajući prijeteću tišinu u mrtvoj ulici. Mejtaš, stari sarajevski kvart podsjećao je na grad duhova, bez znakova života. Svaki novi metar donosio je grublji susret sa tragičnom zbiljom onog Keminog refrena – ako pitaš kako mi je, nek’ ti puknu samo dvije. I kada smo bili koji minut od mjesta gdje će nam se ukazati zlata vrijedno, bljutavo piće, pakleni mir uzdrmao je prvi zlokobni fijuk. Puklo je stotinjak metara iza, na mjestu koje smo upravo prošli. Utrenirani svakodnevnom smrtonosnom igrom uz taktove snajpera, ubrzali smo korak.
Teško je i danas, a kamoli onda bilo predočiti vama u Dalmaciji i u tom dijelu Lijepe naše, ma koliko suosjećali s nama, kroz što smo prolazili slaveći svaki snajperski pucanj promašaja ili granatu što je bez žrtava odjeknula u prazno ili grunula u neki zid, zgradu. Važno je bilo sačuvati goli život sve ostalo je bilo vrijedno kao zrnce prašine. Polagano dan, za danom, u strašnoj muci, koju je svijet nezainteresovano pratio, baš kao danas golgotu Avganistana, gubili smo sve više prijatelja, uspomena. Iz datuma u datum nosila je samo sreća, ali koliko dugo?!
…Opet je odjeknulo, činilo se, mnogo bliže. Potom još jednom, već nas je zasipala prašina austrougarskih fasada. Kao da nas je pratio nevidljivi, prokleti topdžija. Prije praska slijedeće granate uletjeli smo, gotovo, naglavačke u maleni kafić. Stotine šrapnela zasulo je kuće preko puta. Sa strahom sam očekivao naredni plotun, grozničavo tražeći zaklon u staklenoj zamci. Kavana, veličine dva sa dva, imala je samo ogromni izlog i klimavi stari šank. U panici prisjetio sam se riječi moje drage, pokojne punice Zlate-Aurelije. Uvjeravala me je tih ratnih mjeseci da i najobičnija zavjesa može ublažiti smrtonosni ples šrapnela. Nesvjesno sam potegao za komadom tkanine. Sjećam se da sam u tom trenu, u nekom hitrom poluzaokretu vidio podsmješljiv izraz na licu mog druga Džeme.
Ovog puta je zatreslo do balčaka, providni zid sasuo se u tisuće komadića. U djeliću sekunde uspio sam na pod gurnuti Žeru i Džemu i baciti se iza šanka. Osjetio sam udarac po glavi i čuo Žerin uzvik. Panično pipao čelo. Umjesto krvi, komadi žbuke, dijelovi tapeta kojima je bio obložen kafić. Usta, nos bili su puni maltera, gubio sam dah. U bunilu, u erupciji straha i drhtaja očekivao sam završni krešendo još jedne smrti u Sarajevu. Ovog puta naše.
Onda su spasioci uletjeli u razrušeni lokal dva sa dva. Prepoznao sam čuvenog specijalca Gafu i profesora Zdravka Grebu. Čuli smo kako govore da smo dobro prošli. Samo su dvojica iz naše grupe poginula. Žera i ja smo bili bijeli od prašine, dok se Džemo Bisić previjao od bolova. Srećom, bio je lakše povrijeđen u gornji dio kičme. Poslije sam doznao da je u Breginom stanu bilo sjedište neke posebne jedinice I da je ona, vjerovatno, bila meta zlikovaca s brda.
…I dok su oko nas prije pet ljeta u srcu Makarske razigrano skakutale dvije slatke, crvenokose djevojčice, razmišljao sam da li Žeru podsjetiti na naš posljednji zajednički sarajevski dan. Odlučujem da je, ipak, bolje stati. Dosta više rata.
Godine su donijele lijepe promjene. I Žera je pao kao Čola. Vječite neženje postale su očevi za pet. Gotovo tepa dok mi predstavlja blizanke Mariju i Petru, pametne, tada, sedmogodišnjakinje kojima su mobilni najlakše igračke, i ponosno zastaje dok me upoznaje sa suprugom Barbarom.
Tek tada sam postao svjestan da je frtalj stoljeća u životu jednog čovjeka period dostojan svakog poštovanja i da proljeća nisu protekla uzalud.
O pjesmama koje su ostale za Žerom i Crvenom Jabukom, oduševljen nenadanim susretom nisam ni razmišljao. O njima ću ponovo kada me pritisnu dijasporske noći. Uz note nezaborava dugo ću gledati u ovu fotografije koja će, nadam se, trajati narednih 25 godina.
I ovih dana sa producentom Petrom Kajzerom razglabati koliko je korona uništila, ne samo, hrvatsku estradu? Naravno, dotakla je i Crvenu jabuku, zato valjda i Žeri treba ubrzanim nizom koncerata, bar, donekle ublažiti udarce COVID 19.
Srećom, Hrvatska još nije pocrvenila! Za sada je dobro drže ministar Beroš i ekipa.
Piše Pavle Pavlović / foto: privatni album
