Makaranima i Primorcima, preci su u baštinu na čuvanje ostavili Biokovo i more, rijetku ljepotu krajolika i bogatu prirodnu riznicu koja nam još uvijek osigurava napredak. No, postoji nešto neopipljivo i nevidljivo zapisano u genetskom kodu domaćeg puka, jednako važno i vrijedno. Ljubav je to prema glazbi.
Bliska mentalitetu, pratila je ovaj kraj od davnina. Od drevnih narodnih napjeva, guslanja uz Kačićevu pjesmaricu, pjevanja Muke u korizmi, pjesme težaka pri radu i žena za odlaska na vodu i ispraćanja najmilijih u daleki svijet. Tu je i majstorsko fišćanje, zviždukanje gradskih obrtnika, te nezaboravne serenade u klape okupljenih mladića. Javljaju se i organizirani zborovi, pa stručna naobrazba mladih talenata i novi notni izričajima koje je vrijeme donosilo.
‘Sve bilo je muzika’, kaže šlager. I u danima radosti i vremenima žalosti. No, uz sve kantadure, klape i zviždače, bez makarske Gradske glazbe, muzička popudbina grada bila bi nepopravljivo manjkava.
Kruna okupljanja Makarana, sklonih ritmu i notama, dogodila se ravno prije 195 godina. Obljetnica je to za rešpekt i poštovanje, kakvu bi poželjele i veće sredine.
Klica naše Gradske glazbe začela se osnivanjem orkestra ‘Javne muzikalne družine’ 1826 god., pri netom formiranom građanskom društvu Casino.
Vezan uz narodnjački pokret, ovaj orkestar postaje neizostavnim djelom svih važnijih događaja. Dočeci odličnika, javne manifestacije, sudjelovanje u svečanim vjerskim ophodnjama, otkrivanje spomenika fra Andriji Kačiću Miošiću, sviranje na pogrebima domaćih zaslužnika, poput onog don Mihovilu Pavlinoviću, gostovanja na svečanostima izvan grada, samo su dio žive aktivnosti naše Glazbe već od prvih dana djelovanja.
Početkom 20 st. u gradu djeluju dvije glazbe; Gradska i Sokolska. Glazba je davala svoje koncerte i prilikom odlazaka u druge primorske gradove. Puni parobrodi izletnika putuju zajedno s glazbarima za vrijeme ljetne sezone u Korčulu, Jelsu, Stari Grad, Sumartin, Orebić, Omiš… Između dva svjetska rata, već imaju redovite nedjeljne promenadne koncerte, uvijek s oduševljenjem praćene od Makarana i njihovih gostiju.
Sve do II sv rata najaktivnije su gradsko društvo u kulturno-društvenom životu. Čak i u izbjeglištvu u dalekom El Shattu, neki njeni članovi marljivo vježbaju i sviraju u logorskom orkestru.
U povijesti svog postojanja, mijenjajući ime od one prve Javne muzikalne družine, pa sve do konačnog naziva Gradske glazbe Makarska, naši glazbari postaju zaštitnim znakom svega bitnoga što se događalo u gradu.
Naraštaji svirača upotpunjuju se iz svih socijalnih struktura. Do tada, u društvenom životu rijetko zastupljeni; obrtnici, zanatlije, težaci i ribari, dobivaju prvu pravu priliku ravnopravnog sudjelovanja u važnijim zbivanjima. Glazba tu čini pravu malu revoluciju. Sinovi bogatuna i siromaha, rame uz rame sviraju svoje instrumente, a jedina im je ulaznica u Gradsku glazbu urođeni dar, te uporno i vrijedno vježbanje. Među njima je bilo i glazbeno nepismenih članova kojima je kapelnik morao na partituri slikovito označiti na koji se način ‘hvata’ pojedina nota, no ljubav prema muziciranju i upornost, rušile su i takve prepreke.
U teškim poslijeratnim prilikama sredinom prošlog stoljeća, naša se glazba diže kao feniks iz pepela. Podržana od građana koji su je smatrali svojom ljubimicom i društvom čijim je članom bilo biti čast, Gradska glazba nabavlja nove instrumente i obnavlja predratne pohranjene za rata kod starih glazbara.
U novoj državi glazbari redaju uspjehe na brojnim smotrama i natjecanjima. Gostuju na svim važnijim manifestacijama, pronoseći svugdje slavu tradicije i izvrsnog muziciranja.
Od samog nastanka sve se to odvijalo pod budnim okom voditelja, kapelnika i dirigenata. Marnim radom, vježbanjem, autoritetom, ali i ulogom odgajatelja i roditeljskim odnosom prema novim naraštajima svirača, imena dirigenata su zlatnim slovima zapisana u povijesti i Glazbe i grada. Uglavnom došljaci, ali kasnije makarski zetovi i zaljubljenici u novi zavičaj, svi su na poseban način obilježili svoje razdoblje. Svatko sa specifičnim glazbenim interesima, netko sklon tradiciji, a netko novijim trendovima, bili su jednaki u jednom; u neizmjernoj ljubavi i poštovanju prema Gradskoj glazbi i u požrtvovanom trudu za njeno što uspješnije djelovanje. Bilo bi ih zato grijeh poimenično ne spomenuti.
Od postanka naovamo dirigentskom su palicom makarskom Gradskom glazbom ravnali: Cesare Cortelazzi Jablanović, Ivo Čižek, Viktor Rušnjak, Ante Toni Donelli, Viktor Vinč, Viktor Prohaska, Hinko Blacha, Ivan Dominis, Ivan Bozzoti, Vjenceslav Jiržina, Karmelo Šimić, Mate Rubeša, Franjo Kuss, Vladimir Dominis, Franjo Lenz, Emil Ulrich, Jure Raos, Dalibor Perojević, Zvonko Milošević, Marin Raos, Frane Dominis, Aleksandar Srzić, Anton Kumer, Joško Buble, Božo Škarica… Bez svakog od njih Glazba ne bi bila ono što jest.
Od 2013. pod vodstvom Škarice osnovan je je kao sekcija i Big Band Makarska, što daje novi polet i svježinu repertoaru. U svemu danas Glazba okuplja 60-tak članova.
Danas obilježavamo važan dan; 195 godina kontinuiranog djelovanja Gradske glazbe. Kroz to vrijeme brojni su njeni članovi, premda različiti po podrijetlu i nazoru, imali samo jedan cilj; svirati s ponosom u svojoj glazbi. Strepili su pred kapelnikovom palicom, znojili se pred partiturama s notama, ali se i družili i ponosno stupali u svojim monturama. Budili su nas s prvosvibanjskim budnicama, razveseljavali u redutama, ali i ispraćali na posljednji put u tišinu makarskog groblja. Dočekivali su kraljeve i poglavare, političare i uglednike, no zauvijek su ostali svojima.
Kada je jedna stara Makarka u poznim godinama osjetila da joj se bliži kraj, kazala je sinu -Sinko, ja sam se ispovidila i pričestila, primila sveto uje, a opet nisam spremna za partnecu! Štufalo me više na ovome svitu i sad kad bi tila svetom Petru, opet ne mogu! Zbunjenom sinu nije preostalo ništa drugo nego upitati -Šta ti još onda fali majko? -Meni ništa, nego fali meštru Dominisu! Di je baš sad mora dobit fibru i zaleč! Bez njega će glazbari dištonavat, a ja bi tila da mi se marča-funebra odsvira kako Bog zapovida! Meštar Dominis je ozdravio. Starica je valjda jedino to još čekala za vječnu partnecu. Kažu da pogrebni marš, ‘marča-funebra’, nikad nije bio skladnije odsviran.
Priča o Gradskoj glazbi; priča je i o Makarskoj. Glazba je već tako dugo svjedokom svega lošeg i dobrog što nam se dešavalo da je postala neodvojivim djelom naših života. Ne treba sumnjati da će se tako i nastaviti. Sretan rođendan našoj poletnoj 195-toj godišnjoj starici koja će, sigurni smo u to, u ritmu glazbe proslaviti još mnoge godišnjice.
Piše Marino Srzić /foto: privatni album
