Prije desetak godina, htijući uniziti svoje političke protivnike autor pamfleta napisao je u lokalnom makarskom listu rečenicu: oni misle na glagoljici. Autor nije znao da je svojim protivnicima tako izrekao kompliment, a ne porugu u smislu zaostalosti i primitivizma, jer glagoljica je stoljećima bila sastavnica identiteta hrvatstva, njegova brana i njegov otpor. Hrvati su kroz stoljeća čuvali svoju posebnost u kršćanstvu, ponosni što s Bogom mogu razgovarati na svome jeziku i njegovu riječ čitatina svome pismu, glagoljici. Skoro čitavo tisućljeće glagoljica je bila oblik pučkog otpora protiv svih onih Evropeizatorskih procesa koji su ugrožavali hrvatsku opstojnost i hrvatski identitet,a to joj je davalo začuđujuću žilavost. I tako na samom pragu Italije,rasla je u devetom stoljeću tuđa barbarska kulturna snaga i ako joj se dopusti samostalni razvoj,mogla bi lako promjeniti ravnotežu snaga na ovom osjetljivom evropskom prostoru.
Prvi veći udar na glagoljicu i glagoljanje u crkvi zbio se na prvom crkvenom saboru 925 u Splitu. Grgur Ninski,glagoljica i služba Božja na slavenskom jeziku, prošli su relativno dobro,uglavnom zbog toga što je kralj Tomislav bio za svoju crkvu i svoje popove glagoljaše. Drugi crkveni sabor u Splitu 928. zbio se poslije otklanjanja bugarske opasnosti od Hrvatske koju je spriječio Papa diplomatskim putem. Sada je Papa tražio da se u Hrvatskoj uspostavi primat latinske crkve na cijelom teritoriju hrvatske države,što dovodi do potiskivanja glagoljice i glagoljaša. Glagoljica je žilavo odoljevala latinizaciji i potiskivana iz primorja,širila se u dalmatinskom zaleđu a u Bosni se razvija u bosanicu. Dolaskom Petra KrešimiraIV.kralja latinskoga odgoja situacija je postala još teža jer je on okrenuo leđa slavenskoj tradiciji dok je plemenska sirotinja shvaćala jedino što joj govore popovi glagoljaši. Poslije crkvenoga raskola u Split dolazi papin izaslanik koji saziva crkveni sabor 1060. Zabranjuje se nošenje brada i duge kose za svećenike, koji se više ne smiju ženiti. Sabor zabranjuje zaređivanje onih koji nisu vješti latinici. Crkveni obred se smio vršiti samo na latinskome jeziku.
Potiskivanje glagoljaša prema unutrašnjosti zemlje i Bosni vratit će se crkvi kao bumerang u obliku hereze Bogumilstva ili bolje reči Crkve bosanske čiji će problem trajati stoljeća. Prodorom Turaka ova crkovna,kulturna i grafijska problematika na ovim prostorima pada u drugi plan i počinje pet stoljetna borba za goli opstan.Glagoljaštvo u Dalmaciji imalo je gotovo tisuću godina trajanja i uporno se odupiralo tuđim političkim i kulturnim utjecajima. Međutim kada su u 19. stoljeću zatvorena glagoljska sjemeništa činilo se da je glagoljici konačno došao kraj. Na početku 19. stoljeća 1803.broj glagoljaša u splitsko-makarskoj biskupiji bio je 334. višeg i nižeg klera. Don.S.Kovačić navodi da je 1840.bilo u biskupiji 150 župa a glagoljaša 168 ili 67% svih biskupijskih svećenika osim redovnika. Sedamnaest godina kasnije njihov broj se više nego prepolovio pa ih je 1857. bilo 78. u splitsko-makarskoj biskupiji. Dvadesetak godina kasnije glagoljala su samo 34. svećenika.
Pop Arvat i Misnik Hrvaćanin glagoljaši samim svojim postojanjem bili su smetnja tuđinskom duhu,brana nadiranju tuđih jezika,čuvari narodnog imena i narodne samobitnosti. Nestankom ove brane ugrožena je sama bit opstanka narodnog identiteta. U tim trenucima na čelo pokreta za glagoljicu stavlja se Don Mihovil Pavlinović koji izražava želju da postane glagoljaš.Biskup Pini mu dopušta ali uz potvrdu da zna čitati glagoljicu. Potvrdu mu je dao popglagoljaš Ante Roglić iz Dusine. Tako je Don Mihovil 1855.u Drašnicama rekao misu na staroslavenskome i počeo svoje kolege poučavati glagoljskome bogoslužju.
Oba glagoljska sjemeništa, ono u Zadru i u Priku kod Omiša zatvorena su 1821. i uzaludna su bila nastojanja rodoljubnih biskupa da ih ponovo otvore. Makarani biskup Pavao Klament Miošić 1830-1837.uspio je pridobiti većinu dalmatinskih biskupa u zahtjevu za otvaranje glagoljskih sjemeništa ali je postigao jedino to da je mogao zarediti 15.privatno školovanih glagoljaša. Ovom pitanju nije pomogla ni krizna revolucijonarna 1848. i zahtjevi delegata Ivičevića i Petranovića koji se zalažu za uvođenje hrvatskog jezika i književnosti u dalmatinske gimnazije i otvaranje bogoslovije za glagoljaše.
Prigodom tisućugodišnjice sv.Ćirila i Metoda 8.XII.1863.Narodna stranka organizira proslavu u cilju promicanja obnove glagoljaštva i narodnjačke ideologije. Ova proslava imala je veliki odjek i predstavlja početak narodnog preporoda u Dalmaciji. Naročito je svećano bilo u Makarskoj u kojoj održana svećana sv. Misa,slike svetaca naslikao je Franjo Kaer stajale su na oltaru a kasnije za svećanom trpezom za uzvanike.Kapelnik Cezar Cortelazzi skladao svećanu Misu. Na trgu se održalo svenarodno slavlje i posebno za uzvanike i gradsku elitu,redale su se napitnice i nazdravice u čast svetaca,na slavu hrvatstva,slovinstva,junaštva,crven kape simbola narodnosti.
Piše: Ante Škrabić / foto MD
