Nedavno su, u Novom listu, objavljeni rezultati istraživanja Centra za istraživanje djetinjstva Sveučilišta u Rijeci. Od desetoro djece samo jedno, naime, može bilo koji motorički pokret izvesti zadovoljavajuće! Troje djece pokret ne može uopće izvesti, a šestoro taj pokret izvodi loše. Mjerenja su rađena u 15 dječjih vrtića i ono što je posebno zabrinjavajuće jest da lijeva i desna strana nisu jednake, što znači da djeca, primjerice, ne koriste obje noge ili ruke jednako.
U makarskim vrtićima takvo opsežno istraživanje nije rađeno, ali odgojiteljice ipak mogu, zajedno sa stručnom službom, zamijetiti trendove i komentirati opće stanje. Milenu Majić, odgojiteljicu Dječjeg vrtića Biokovsko zvonce gdje radi od 1989. godine, pitali smo kako bi usporedila situaciju danas i, primjerice, prije 20 godina. Kazat će kako su motoričke vještine zaista značajno oslabljene kod današnjih generacija u odnosu na one s početka karijere.
Jesu li djeca danas pored silnih aktivnosti uskraćena za dobru, staru igru?
– Igra je osnovni i najbolji način na koji djeca uče o svijetu oko sebe. Svako vrijeme nosi svoje izazove, pa tako i ovo vrijeme, kada tehnologija napreduje svemirskom brzinom. Kako napreduju druge znanosti, napreduju i pedagoške znanosti. Prema tome, pedagogija ima rješenja na nove oblike dječje igre. Međutim, zabrinjavajuće je neuvažavanje stručnjaka iz područja predškolskog odgoja i krivo percipiranje javnosti. Dakle, da, svako dijete mora imati prostora za slobodnu i neobaveznu igru. To je dužnost roditelja, da dobro razmisle o svim aktivnostima djeteta i da im omoguće igranje i druženje, neobavezno, spontano druženje i igru. To vam kaže struka. A struka isto tako kaže da tehnologija, igrice i boravak za kompjutorom trebaju biti ograničeni, ne smije zamijeniti dječju bezbrižnu igru. Roditelji dobro trebaju razmisliti jesu li jednom djetetu dovoljne jedna, dvije ili tri aktivnosti. Bitna je mjera u svemu, a u odgoju je to vrlo važno za djetetovo zdravo psihičko odrastanje, kazuje Majić.
Kaže kako će se svi složiti da su djeca prije 20- tak godina više boravila na otvorenom, više se družila i bezbrižno igrala. Mišljenja je da toga današnjoj djeci nedostaje i da roditelji često idu linijom manjeg otpora.
Radite s predškolcima pripremu za prvi razred. Koje su su najčešće poteškoće i kakvi su rezultati?
– Da, između ostalog radim i sa predškolcima. Radionice sam nazvala tako, shodno vremenu u kojem živimo. Da bi korisnicima bilo lakše prepoznatljivo. Inače, djeca se od rođenja pripremaju za školu, odnosno za život, veli odgojiteljica dodajući kako ju je na to potaknuo upravo pogoršanje sposobnosti djece, i to normalnog psiho- fizičkog razvoja, veli, te dodaje kako najviše primjećuje nedostatak koncentracije i pažnje, slabe motoričke vještine, te veoma loš i siromašan rječnik.
Naglasit će i nepravilnost u govoru i jezičnom izražavanju. Današnja djeca, kako kaže, imaju jako puno informacija na površnoj razini, ali teško povezuju logički.
– Većina djece zna u 5. godini života nabrojati bar tri imena dinosaura, ali ne može riješiti jednostavan zadatak koji sadrži dvije do tri upute, upozorava.
Istaknut će i problem nerazumijevanja da je žvakanje hrane jedna od pretpostavki za razvoj govora, no da je s druge strane za većinu djece – nepoznanica.
Zabrinjavajuće je da, po njenim saznanjima, većina roditelja pričanje priča djeci smatra nepotrebnim.
– Pričanje i razgovor ne smije se zamijeniti gledanjem u mobitel i kompjutor. Jedna mama nedavno je dovela dijete koje nepravilno izgovara. Kazala sam joj da posjeti logopeda i da priča priču prije spavanja. Bila je vrlo simpatična kada je rekla: A, ja sam lipo skinula aplikaciju i mi zajedno slušamo priče.
Eto, tako roditelji u nedostatku vremena, volje i snage traže brza rješenja. Često im kažem da za djecu nema instant rješenja. I da je njihova dužnost baviti se djecom. Biti roditelj nije lako; nije nikada bilo lako, ističe Majić.
Ono što je posebno zabrinjavajuće po njoj jesu loše socio-emocionalne vještine.
– Djeca su danas često emocionalno zakinuta za pravu usmjerenu pažnju. Teško sklapaju kontakte, teže i duže prolaze odvajanje od roditelja.
Prije 30 godina radila sam u Drveniku, jednom od mojih najdražih radnih mjesta. Bez problema sam vodila 24 djece sama na kupanje. Danas se ne bih usudila odvesti troje djece sama, a po zakonu i ne smijem. Zašto ? Zato što su djeca sve nesamostalnija. A usudila bih se reći da već imamo prve generacije roditelja koji ne znaju razlikovati što je dobro, to jest što je opasno, a što nije opasno za dijete, upozorava makarska odgojiteljica.
Što se njezinih radionica tiče, do rezultata dolaze ako ih dijete pohađa redovito i ako se i roditelji uključe.
– U tom slučaju kroz godinu dana vidimo napredak djeteta. Nedavno sam počela raditi sa jednim dječakom, koji već duže posjećuje logopeda. Vrlo brzo dječak je počeo izgovarati glas R. Mami sam kazala da ću ja poticati njegovo samopouzdanje, uskladiti i razvijati grubu i finu motoriku, te da će to sigurno pomoći i u izgovoru. Mama je prepoznala moj rad uz rad logopeda. Ima takvih više primjera, veli Majić.
Kada govorite o motorici, sastavni dio je i fina motorika, što uočavate? Kakav je Vaš pristup?
– Ako je fina motorika razvijena na pravilan način, znači da dijete ima razvijenu i pažnju i koncentraciju. Ono gdje roditelji najčešće griješe jest da forsiraju djecu u pisanju brojeva i slova, a preskoče razvoj fine motorike.
Posljednjih godina primjetan je rapidan pad grafomotoričkih vještina. Usudila bih se reći da je to čak zabrinjavajuće.
Kao odgojitelj prvo obavijestim roditelja i savjetujem ga šta treba kod kuće činiti. A na svojim igraonicama prvo radim na razvoju grube motorike, različitih motoričkih vještina, a zatim prelazimo na finu motoriku. Jer da bi dijete razvilo finu motoriku, prvo mora razviti grubu motoriku. U radu dosta koristim ritam i pokret. Neposredno se dotičem i senzoričkih aktivnosti, jer je to sastavni dio rada. Dok vježbamo, djecu nastojim i socio-emocionalno ojačati, ističe odgojiteljica, ističući kako je važno prepoznati i razvijati potencijal svakog djeteta.
– Jedan od nedavnim primjera je dječak koji ima razvojne poteškoće i kojem je majka, inače angažirana u odgoju na ispravan način, na moju sugestiju kupila Rubikovu kocku. Uskoro mi je poslala sliku kako je dječak složio Rubikovu kocku. Koliko nas to može, kazuje Majić.
Ivona Ćirak /foto MD
Kao veliki problem rada u vrtićima ističe neuvjetnost.
– Većina makarskih vrtića osim Masline i Cicibana nalaze se u prizemlju stambenih zgrada. Ni jedan makarski vrtić nema sportsku dvoranu. A većina prostora je već zastarjela i ne zadovoljava uvijete boravka djece. Vrtići su vlasništvo grada, a nekako uvijek nedostaje novaca za vrtić.
Često uspoređujem grad Metković, odakle su moji korijeni, i grad Makarsku. Kada posjetim njihov vrtić i vidim kako je uređen, ne mogu ne postaviti pitanje, kako jedan grad sa puno manjom proračunom može imati tako sređen vrtić, dok grad Makarska kao jedan od najrazvijenijih gradova ima vrtiće kakve imamo, kazat će naša sugovornica koja se dotaknula i sigurnosti.
Zanimljivo je da tvrdi kako se osobno osjeća sigurnije raditi u Radosti nego u novoizgrađenoj Maslini.
– Kada u Maslini vidim one visoke balkone ne osjećam se kao odgojitelj sigurno, veli Majić te dodaje kako je veliki problem i nedostatak odgojitelja.
– Voditi ustanovu u lošim materijalnim uvjetima, nedostatku prostora za svu djecu, nedostatku stručnog kadra, nije jednostavno. Sadašnjoj ravnateljici skidam kapu, jer velika je razlika bilo prije 30 godina upravljati sa 30-tak radnika i danas sa 100-tinjak.
Zašto je to tako, ne znam. Zašto su djeca i vrtić samo prioritet u predizbornim kampanjama, isto ne znam. Samo znam da bih željela da djeca i radnici imaju puno bolje uvjete, jer to trebaju i zaslužuju, za kraj će Majić.
