U sklopu naše teme o vršnjačkom nasilju i njegovoj prevenciji, ovog smo tjedna porazgovarali s učiteljicom nižih razreda iz Osnovne škole Oca Petra Perice u Makarskoj, Marildom Grubišić.
Direktan povod za razgovor je sve veća zabrinutost oko utjecaja društvenih mreža na mentalno zdravlje djece, o čemu svjedoče i primjeri najava direktnih mjera iz svijeta – primjerice u Australiji se upravo ovih dana najavljuje uvođenje zabrane društvenih mreža za djecu. Učiteljica Marilda, naime, svakodnevno radi s najmlađima i svjedoči promjenama u njihovom ponašanju pod utjecajem digitalnih tehnologija.
Kako gledate na australsku inicijativu o zabrani korištenja društvenih mreža za djecu? Smatrate li da je to korak u pravom smjeru ili pretjerana reakcija?
Iz vlastitog iskustva smatram da ne postoji zlatna sredina po ovom pitanju. Društvene mreže mogu biti korisne za povezivanje i komunikaciju, ali često prelaze granice normalnog korištenja, što vodi do ovisničkog ponašanja. S vremenom to može rezultirati povlačenjem djece u sebe, narušenim obiteljskim odnosima i uključivanjem raznih institucija, poput socijalnih službi, što stvara širi društveni problem.
Djeca koja su previše izložena društvenim mrežama postaju ovisna, a u školama, posebno od sedmog razreda, to dovodi do konkretnih problema. Iako se mi učitelji trudimo utjecati pozitivno, kada djeca dođu kući, njihovi prioriteti često nisu usmjereni na školske obaveze što rezultira nepoželjnim situacijama. Idealno bi bilo da roditelji imaju stalnu kontrolu i savjetovanje, pa ne smatram da je potpuno ukidanje društvenih mreža nužno, ali ograničenja su svakako potrebna.
Djeca bi trebala više vremena provoditi u fizičkim, životnim interakcijama jer to jača njihove socijalne vještine. Svakodnevno primjećujem sve više negativnih posljedica prekomjernog korištenja društvenih mreža. Djeca postaju krhka, gube osnovne vještine komunikacije, što me osobno pogađa. Iako nisam za potpuno represivne mjere, vjerujem da bi se društvene mreže trebale značajno ograničiti kako bi se spriječili daljnji problemi. Sve je otišlo predaleko i to više nije samo problem djece, već nas svih.
Kako bi škola trebala po Vašem mišljenju balansirati potrebu za modernizacijom nastave kroz korištenje digitalnih medija s istovremenom sviješću o njihovom potencijalno negativnom utjecaju na mentalno zdravlje učenika?
Svi moji učenici, njih 22, pohađaju nastavu informatike, što prati rastući trend informatičkog obrazovanja. Povećavaju se potrebe za digitalnim obrazovanjem, ali istovremeno se pojavljuju i sve veći problemi. U svijetu u kojem živimo, ne možemo u potpunosti izbjeći utjecaj tehnologije, a mnogi učitelji preferiraju takav način podučavanja.
Ipak, smatram da je iznimno važno razvijati i motoričke vještine, poput pisanja rukom, umjesto da učenici odmah posegnu za tabletima, što može dovesti do kašnjenja u određenim razvojnim aspektima. Potrebno je pronaći ponavljam zlatnu sredinu. Mnogi forsiraju informatički pristup od rane dobi, ali zapravo je ključno izraditi kurikulum u kojem se digitalizacija koristi samo tamo gdje je neophodna, kako bismo očuvali mentalno zdravlje učenika.
Također, nužno je educirati nastavnike kako bi bolje razumjeli utjecaj digitalizacije na ponašanje i razvoj djece u svim aspektima. Danas djeca više ne razumiju niti razliku između prijetnje i šale. U današnjem digitalnom dobu, pisana riječ ima nesrazmjerno veliki utjecaj. Kada se u online zajednicama dogodi verbalno vrijeđanje, često se pojačavaju negativne interakcije, posebno među mladima i svjedoci smo da takve situacije mogu brzo eskalirati s ozbiljnim posljedicama, uključujući uključivanje roditelja, pa čak i nadležnih institucija.
Ako bi se slična inicijativa razmatrala u Hrvatskoj, koje biste prednosti i izazove vidjeli u takvom zakonskom okviru?
Ako bi se slična inicijativa razmatrala u Hrvatskoj, svakako bih istaknula potrebu za uvođenjem probnog razdoblja kako bi se procijenila njezina učinkovitost. Često zakonodavne mjere nemaju istu težinu kada se samo napišu, a praksa pokazuje stvarne izazove i rezultate. Jedan od glavnih razloga za uvođenje takvih mjera je sve očitije mentalno propadanje djece pod utjecajem društvenih mreža.
Djeca gube sposobnost razvijanja empatije i socijalnih vještina – primjerice, često nisu u stanju primijetiti kada je nekome potrebno ponuditi pomoć. Empatija i socijalna odgovornost trebaju se razvijati prirodno, kroz želju da učinimo nešto dobro za drugoga jer nas to čini sretnima, a ne samo zato što moramo.
Ozren Franić/foto M.D.
*Financirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
