Finale ovogodišnje „ka Kulture u tučepskin zaseocima” bilo je prava kruna njezina 21. izdanja – emotivno, intimno i puno pršteće radosti, koja je vrhunac dosegnula možda upravo zbog sjete koja neizbježno prati kraj.
Kako je na završnoj večeri u Podstupu kazala voditeljica programa Ružana Kovač, ka Kultura tijekom je godina izrasla u svojevrsnu „kulturnu obitelj”. Premda ta obitelj, s obzirom na stotine posjetitelja koji vjerno pohode tučepske zaseoke, odavno nije malobrojna, uspjela je zadržati intimnost koju donose (pre)poznavanje, bliskost i opuštenost, ne odstupajući pritom ni milimetra od glavne, gotovo pa svete osi manifestacije – umjetnosti.
Završno „prozno predjelo” pripalo je Edi Popoviću, jednom od prepoznatljivijih imena suvremene hrvatske književnosti. Nekadašnji novinar i urednik te autor više od dvadeset knjiga, među kojima su „Ponoćni boogie”, „Izlaz Zagreb jug”, „Oči”, „Priručnik za hodače” i „U Velebitu”, u Podstup je, kako je sam kazao, stigao bez jasne predodžbe o tome što ga čeka.
– Kad vas vidim ovdje, jasno mi je da se sve što sam „propatio” od Karlovca isplatilo, rekao je Popović, ne skrivajući koliko ga je atmosfera ugodno iznenadila.
Premda mu je književnik Miroslav Mićanović, inače i prijatelj festivala, već bio najavio o kakvoj je manifestaciji riječ, čini se da se posebnost ka Kulture ipak može istinski upoznati tek dolaskom u jedan od tučepskih zaselaka.
U ugodnoj ćakuli s Ivicom Mijačikom, umjetničkim direktorom festivala, Popović je otkrio ponešto o pisanju i temama svojih romana, ali i o životnim iskustvima i spoznajama koje su oblikovale njegov književni put. Opušten i duhovit razgovor brzo je osvojio publiku, potvrdivši još jednom da prozna i poetska „predjela” ka Kulture nisu tek uvodi u kazališne predstave, nego ravnopravan i prepoznatljiv dio njezina programa.
Nakon zabavnog književnog susreta uslijedila je predstava „Ja, glumica”, autorski projekt Darije Lorenci Flatz i zagrebačkog Teatra 4sobe.
Vrhunska glumačka izvedba Darije Lorenci Flatz teško je mogla biti iznenađenje. Njezina sposobnost brzog i uvjerljivog prelaska iz jedne emocije u drugu, precizna facijalna mimika te dojmljiva kontrola tijela, sve do fizički iznimno zahtjevnih plesačkih i akrobatskih točaka, publici su dobro poznate s televizije, filma i kazališnih gostovanja na lokalnom području.
Ono što je ipak posebno dirnulo gledatelje bila je hrabrost s kojom je glumica ogolila vlastiti život, iskustva, nesigurnosti, pa i tijelo. Bila je to brutalno iskrena, a istodobno topla ispovijest, ispričana neposrednošću karakterističnom za ovu rođenu Sarajku.
U predstavi se prisjetila kako je nakon dolaska u Zagreb bila „nevidljiva”, no upravo ju je taj naizgled bezlični identitet odveo prema bezbrojnim licima, ili točnije – prema glumi. Dopuštajući publici da vidi njezinu ranjivost i nesigurnost, kroz priču o jednoj glumačkoj karijeri otvorila je bezbroj dodirnih točaka sa životima drugih žena, a posredno ili neposredno – i muškaraca.
U drugom dijelu predstave, kroz svojevrsni „concept store ličnosti”, Lorenci Flatz vodi publiku kroz uloge koje si je dodjeljivala sama, ali i one koje joj je dodijelio život. Svakoj je od njih zajednički intenzitet s kojim ju je živjela. S odmakom i mudrošću koju donosi iskustvo, na kraju ih je prigrlila sve redom, svjesna da je svaka imala svoje vrijeme, smisao i razlog.
Publika ju je za sjajan nastup nagradila dugotrajnim ovacijama i dvaput vratila na pozornicu. U kratkom razgovoru nakon predstave glumica nam je priznala da je i za nju ovo bilo posebno iskustvo, premda nije prvi put na ka Kulturi. Do sada je, naime, gostovala 2018. i 2022. godine.
– Bilo je toliko toplo, kao da sam u dnevnom boravku. Stvarno sam uživala. Neke su mi nove stvari došle, tako da sam očito bila inspirirana i možda sam čak iznenadila samu sebe, rekla nam je između brojnih čestitki gledatelja.
Nakon predstave druženje se nastavilo u otvorenim konobama i uz tučepski bronzin. Radost zbog još jedne uspješne večeri miješala se sa sjetom zbog završetka festivalskog ljeta, potvrđujući riječi s početka večeri: ka Kultura tijekom 21 godine uistinu je stvorila veliku kulturnu obitelj – dovoljno brojnu da ispuni tučepske zaseoke, a dovoljno blisku da se svaki susret i dalje doživljava kao okupljanje u nečijem dnevnom boravku. Da se ne radi o događanju koje donosi roda, kako se voli našaliti Ivica Mijačika, publici je, zahvalnoj na ljepoti koju obećava umjetnost, sinoć to očito bilo itekako jasno.
Ivona Ćirak /foto Lana Ravlić
