Ovih dana navršilo se šest i pol godina od kad je magarica Zorka stigla u Krvavicu, čija je u međuvremenu postala maskota. Nije baš neki okrugli jubilej, ali prolazite li Krvavicom, i zamijetite Zorku u masliniku uz vijugavu cestu, postanete znatiželjni, iako vam je priča o njezinom dolasku u mjesto nekako maglovito poznata. No istinska ju je šteta ne osvježiti, osobito iz razloga što je Zorka u ovom trenutku možda jedino magare na ovom potezu ispod Biokova.
Uglavnom, da je magarica postala maskota, ne navodimo tek kao klišej čiji su korijeni u negdašnjem turizmu bivše države, a prva slika koju evocira su crno-bijele fotografije tovara na kojeg je nasađeno kakvo štrkljasto, preplanulo dijete. Zorka je, naime, turistički djelatnik koji ne bježi od suvremenih turističkih trendova.
Gazda Dino Beroš, 44-godišnji Krvavičanin kojega mnogi znaju kao istaknutog i dugogodišnjeg člana dvaju kulturnih društava, FA Tempet i Zlatoustih, kazat će kako se našla na nebrojeno puno fotografija i selfija, i tko bi znao koliko je puta Krvavica označena na društvenim mrežama baš zahvaljujući Zorki.
– Napravila je više za turizam Zorka nego sve naše turističke zajednice skupa, slikovito i rezolutno će Dino koji je Zorku dobio kao nagradu od bivšeg šefa, vlasnika tučepskog hotela “Tamaris”, u kojemu je do tog ljeta radio.
Vlasnik je htio pokloniti nešto Dinu za 10 godina radnog staža, a Dino je mirno odvratio da želi magare. Šef je, u nedoumici oko neobične narudžbe, i dalje dvojio oko ozbiljnosti namjera, pa je priupitao i kolege. Potvrdili su – da, Dino zaista želi magare. To ljeto u Krvavicu je stigla Zorka. Barem četiri, a moguće i blizu pet desetljeća nakon posljednje krvavičke magarice.
– Kako je do godinu i pol bila u krdu, katkad se i dalje kave krdski nagoni, no fascinantno je da nikad neće biti gruba prema djeci. Mene će, možda, malo gricnuti, ali kad je s djetetom, kao da ima urođen osjećaj što smije, i uvijek će biti pažljiva.
Kao potvrdu njene tvrdoglavosti, ispričat ću kako je više puta završila na plaži, i od tamo se nije htjela pomaknuti na nagovore susjeda, nego tek kad sam ja došao, objašnjava Dino, dodajući kako zvuk njegova automobila prepoznaje već po ulasku u Krvavicu s magistrale, a svoju radost iskazuje pozdravljanjem njakanjem. Imati magaricu lakše je nego imati psa, ali svejedno je obveza. Nije čudno da si Dino putovanja planira tako da se uskladi sa susjedom koja mu uskoči kad nije tu.
– Zezaju me što ću naručiti za 20 godina, i hoće li to biti krava, smije se Dino koji je veliki zaljubljenik i u prirodu i u baštinu. Shodno tome, bilo bi lijepo, kaže, imati jednog dana više domaćih životinja, no brzi tempo koji iziskuje usklađivanje svih poslovnih obveza i hobija, a kojih Dinu ne nedostaje, po svoj će prilici, veli, odgoditi realizaciju.
Ivona Ćirak/foto privatna arhiva
