Pretjerano korištenje interneta i društvenih mreža dokazano utječe na mentalno zdravlje, na odnose, na produktivnost i na opće blagostanje, navodi se u brošuri “Roditeljstvo u digitalnom dobu” čiji je izdavač udruga Mentor Split. I svi će se složiti da virtualni svijet zauzima dobar dio naše svakodnevice, ispreplićući se s dnevnim aktivnostima i štoviše, postajući filter kroz koji stvarni svijet blijedi, a nemoći da se odupru takvom silovitom utjecaju najviše podliježu upravo djeca i mladi. Jedna od posljedica neznanja i neupućenosti u racionalno korištenje suvremenih tehnologija je, nažalost, i cyberbulling koji je često skriven i perfidan, a koji je, kao i sve loše u društvu, uvijek najbolje – prevenirati. Upravo s ciljem jačanja vještina odraslih, bilo roditelja ili odgojitelja, izrađena je brošura među čijim je autoricama i Makarka Maja Mojaš Andrijašević, pedagoginja i psihoterapeut.
Naša sugovornica kazat će kako je priručnik nastao iz konkretne potrebe da se roditeljima pruži podrška u razumijevanju digitalnog svijeta, a temu članka obradili smo kroz niz pitanja i dobili konkretna objašnjenja i rekli bismo čak i upute koji će, nadamo se, koristiti čitateljima.
Digitalno doba donosi posebne izazove za svih nas, a posebno za roditeljstvo, pa se postavlja pitanje kako u društvu koje zahtijeva korištenje tehnologije, zaštititi djecu od opasnosti koje ona donosi?
U društvu koje se razvija i povezuje digitalno, djeca su većinu vremena izložena tehnologiji. Ovaj ubrzani razvoj tehnologije otvara razne mogućnosti te istovremeno i nove izazove, uzimajući u obzir da djeca trebaju naučiti kako se snalaziti se u mnoštvu informacija, online rizicima i digitalnoj etici. Roditelji se danas nalaze u okruženju pametnih telefona, tableta i kompjutera koji su integrirani u svakodnevni život. Pojavljuju se novi termini koji pokazuju koliki trag tehnologija ostavlja na roditeljstvo: sharenting ( dijeljenje sadržaja o djeci), digitalni babysitter (korištenje digitalnih uređaja za zabavljanje djece na neko vrijeme), digitalno roditeljstvo, screen time (količina vremena koje dijete provede na ekranu).
Današnji roditelji nemaju savjete koje mogu slijediti, iskustva prošlih generacija da ih vode, tako da je današnje roditeljstvo različito od ranije, a digitalno izlaganje igra veliko udio u fizičkom i mentalnom rastu i razvoju djeteta. Uključivanje tehnologije u život djece je
imperativ i mi kao roditelji trebamo imati vlastite parametre: dob djeteta kada uvodimo pametni telefon, koliko vremena na ekranu je primjereno, ograničavanje sadržaja koji se gleda, i ukidanje ekrana sat vremena prije spavanja.
Koliko roditelji sami imaju poteškoća s racionalnim korištenjem digitalne tehnologije? Jesu li uopće oprezniji od djece?
Ovisi o odgovornosti roditelja i jasnim objašnjenjem njihovih potreba za korištenjem tehnologije (rad od kuće). Istraživanja su pokazala da roditeljsko korištenje ekrana ima utjecaj na razvoj djeteta, i da je interakcija i iskustvo u tim trenutcima izgubljena. Više vremena koje roditelji provode na ekranu stvara „odsutnu prisutnost“ i technoference (prekid u interpersonalnoj komunikaciji uzrokovan pažnjom na uređaj). Prekida se i razvoj „zajedničke pažnje“ koja je osnova za jaku, dugotrajnu povezanost roditelja i djeteta kao i za socijalizaciju.
Kada se dijete bori dobiti roditeljsku pažnju dok je roditelj na ekranu, kada je odgovor oskudan, negativan ili ga nema, kvaliteta odnosa pada i uzrokuje slabljenje djetetove samosvijesti i samopoštovanja, koje se u budućnosti može prenijeti i na druge odnose. Roditelji ponekad trebaju odmor, a pametni telefoni nam nude brz i zabavan način odmaranja, s obzirom na algoritme koji su posebno izrađeni da zadrže našu pažnju i da ignoriramo sve oko sebe osim ekrana. Teško je djetetu zabraniti korištenje mobilnog telefona ako dijete gleda roditelje koji igraju igrice i pretražuju društvene mreže.
U brošuri navodite negativne učinke na mentalno zdravlje. Znam da je teško povezati stanje mentalnog zdravlja djece i mladih isključivo s prekomjernim i krivim korištenjem društvenih mreža, jer postoje i drugi faktori, no biste li ipak dali nekakav sud koliko smo nezdravi zbog toga?
Svjetska zdravstvena organizacija navodi da je etiologija mentalnog zdravlja i mentalnih poremećaja multifaktoralna: nemamo jedan uzrok i jednu posljedicu već interakcija različitih uzroka dovodi do problema mentalnog zdravlja. Korištenje društvenih mreža izaziva mnoge zabrinutosti: vrijeme koje mladi provode na društvenim mrežama, koji sadržaj konzumiraju i stupanj do kojeg njihove online aktivnosti narušavaju njihovo zdravlje (spavanje, fizičku aktivnost).
Mozak je u jako osjetljivom periodu između 10 i 19 godine, kada se razvija identitet i osjećaj samovrijednosti. Pretjerano izlaganje društvenim mrežama može pretjerano stimulirati centar za ugodu u mozgu što može dovesti do ovisnosti, koja je slična klasičnim ovisnostima (javljaju se slični simptomi: apstinencijska kriza, bezuspješna samokontrola, potreba za sve većom dozom vremena) iako se u tijelo ne unosi nikakva psihoaktivna tvar. Kako je navedeno u brošuri, ako je korištenje društvenih mreža pretjerano, dolazi do uspoređivanja (uspoređivanje vlastitog života sa onim „savršenim“ što dovodi do osjećaja manje vrijednosti ), društvene mreže su nekad i „sigurnosna dekica“ – kada smo tjeskobni, usamljeni, idemo na društvene mreže, a istaknula bih strah od propuštanja (FOMO, Fear of missing out) gdje postoji stalna želja biti informiran što drugi rade.
Anonimnost i udaljenost koju pružaju društvene mreže može dovesti do virtualnog zlostavljanja (cyberbullying) koji uključuje slanje, objavljivanje i dijeljenje negativnih, lažnih i zločestih sadržaja o nekome. Stalno izlaganje velikim količinama informacija može
dovesti do preopterećenja i javiti se stres i anksioznost. Spomenula bih još i Google učinak ili digitalnu amneziju – zaboravljanje informacija jer su nam dostupne online u svakom trenutku. Kako je korištenje interneta i informacijsko – komunikacijskih tehnologija danas nužnost, osim negativnih učinaka, treba spomenuti da one imaju i svoje pozitivne strane: socijalnu uključenost, mogućnosti za kreativnost i samoizražavanje, neograničen pristup informacijama i uslugama koje su nam potrebne. Zaključila bih da je u korištenju društvenih mreža važnija kvaliteta nego količina.
Navedeno je u brošuri i da će bez dobrog osjećaja za osobnu granicu u stvarnom okruženju djeca teže prepoznati povredu granica i nasilje nad svojim integritetom u virtualnom okruženju. Uči li se djecu na ispravan način tome?
Granice su ograničenja koja postavljamo sebi i drugima s ciljem da se osjećamo sigurno i poštovano. Pomažu nam da znamo što jest, a što nije prihvatljivo u odnosima. One su suština u razumijevanju i poštovanju naših potreba, kao i potreba drugih. Djeca uče o granicama u svojoj obitelji, što uključuje modeliranje (gledamo druge i tako se ponašamo) i podučavanje. Time djeca uče kako brinuti o sebi na odgovoran način, što je osobna odgovornost svakoga od nas. Svijest o tome što nam je prihvatljivo a što nije, što hoćemo a što nećemo, zapravo je preuzimanje odgovornosti za svoja ponašanja i emocije. Roditelji trebaju znati svoje osobne granice da bi ih mogli jasno iskomunicirati. Moći reći „ne“ je osnovna vještina za postavljanje granica, kao odbiti nešto što nam stvara nelagodu, i NE je svakodnevni dio ljudske interakcije. Ako dijete nije naučilo o svojim granicama u obitelji i ne zna kakobrinuti o sebi, teže će prepoznati povredu granica i nasilje nad svojim integritetom i dostojanstvom u virtualnom okruženju.
Kako manjak “živih” društvenih interakcija utječe na emocionalnu inteligenciju i uopće na mentalno zdravlje?
Socijalna povezanost je naša neminovnost. Interakcije s obitelji i prijateljima su korijeni koji podržavaju našu sreću, sigurnost, podršku, osjećaj svrhe – osnovni elementi za mentalnu dobrobit. Jedan od nedostataka virtualne komunikacije je nedostatak osobne povezanosti. Bez da smo u istom prostoru sa drugom osobom, teško je stvoriti iskrenu emocionalnu povezanost. Bez neverbalne komunikacije (geste, mimika, držanje tijela, dodir, udaljenost) razumijevanje nečije priče može biti otežano. U stvarnom životu, mi možemo prestati koristiti riječi, a naša neverbalna komunikacija šalje drugoj osobi određene poruke kako se osjećamo, čak i što mislimo. Fizički kontakt, geste poput zagrljaja ili stiska ruke, grade povjerenje i produbljuju povezanost. Bez toga, virtualni kontakt postaje izazovniji.
Gubitak osobne povezanosti u virtualnoj komunikaciji može utjecati na emocionalnu inteligenciju. Emocionalna inteligencija je naša sposobnost da prepoznamo, razumijemo i upravljamo našim emocijama, kao i emocijama drugih. Online ne dobivamo isti raspon emocija i socijalne znakove koje dobivamo u komunikaciji licem u lice. Virtualna komunikacija može dovesti i do emocionalne iscrpljenosti – stalno pokušavajući razumjeti poruku i ton glasa bez verbalne komunikacije može biti mentalno iscrpljujuće.
Važno je znati da društvene mreže nikada ne mogu biti zamjena za živi kontakt. Tehnologija, koja je dizajnirana za spajanje ljudi, dovela je do toga da previše vremena na društvenim mrežama može dovesti do usamljenosti i izolacije a time i do problema mentalnog zdravlja poput tjeskobe i depresije. Društvene mreže su dostupne non stop. Upravo ta hiper povezanost može dovesti do teškoća u kontroli; stalna upozorenja i notifikacije utječu na koncentraciju i fokus te poteškoće sa spavanjem, i tako postajemo robovi naših telefona. Kada dobijemo like ili neku reakciju na naše objave, oslobađa se dopamin u mozgu, nagrađujući neurotransmiter, i što smo više nagrađeni, više vremena provodimo na društvenim mrežama, zanemarujući ostale aspekte našeg života.
Danas se često zna čuti kako djeca imaju sve i kako su razmažena. Jesu li roditelji prepasivni u svojoj ulozi?
Prije 2500 godina Sokrat je napisao: „Današnja omladina je navikla na luksuz. Odlikuje ih loše ponašanje, preziru autoritet, ne poštuju starije. Djeca se svađaju s roditeljima, pohlepno gutaju hranu i maltretiraju učitelje.“ Privilegirane i razmažene djece je uvijek bilo, i takva djeca su bila uobičajeni likovi u romanima 19. stoljeća. Sa svakom generacijom roditelja, dolazi do promjene u načinu interakcije i odnosa sa djecom. Te promjene su uobičajene i bazirane su na raznim čimbenicima: okolina u kojoj se odrasta, socio-ekonomski status i napredak tehnologije. Djecu nikada neće razmaziti previše ljubavi.
Razmaženo dijete ima „Ja želim, ja želim sindrom“: dijete ne prihvaća negativan odgovor, ne cijeni što roditelji rade za njega (najčešće riječi su „daj“ bez „Molim“ i „Hvala“), i nikada nisu zadovoljni sa onime što imaju. Roditelji mogu razmaziti dijete na više načina: previše davanja materijalnih stvari, kada su roditelji prezaštitnički (helikopter roditeljstvo), kroz mekanu strukturu i prepopustljivost uz nemanje pravila i granica. Mislim da je previše privilegija a malo odgovornosti glavni razlog razmaženosti. U obiteljima s jasnim granicama, gdje se dijete uči odgovornosti kroz posljedice svojih ponašanja i aktivnosti, usađivanjem empatije i razgovaranjem o emocijama i osjećajima, jer je razumijevanje emocija drugih temelj zdravih odnosa i socijalnog funkcioniranja, dijete ne može postati razmaženo.
Preporučate li roditeljsku zaštitu i postoji li neki okvir koji biste sugerirali ovisno o dobi?
Odluka da dijete dobije telefon ima više veze sa osnovama odgovornog korištenja i je li dijete razvojno spremno imati potpuni pristup svijetu odraslih nego sa dobi djeteta. Stručnjaci savjetuju da prije 10. godine dijete ne treba telefon.
Kada dobije telefon, to ne znači da treba odmah instalirati društvene mreže. Najpopularnije aplikacije su napravljene za 13 godina i više. Mnogi pametni telefoni i aplikacije dopuštaju roditeljima postavljanje ograničenja na ekranima. Google Family Link je besplatan, dok Aura, Qustodio, Net Nanny se plaćaju. Prije nego što izaberete aplikaciju, razmislite što želite postići: limitirati pristup nekim stranicama, ograničiti vrijeme na ekranu ili samo pratiti pretraživanje vašeg djeteta. I zapamtimo: djeca nisu mali odrasli. Njihov mozak funkcionira drugačije i mogu biti ranjivi u razvojnoj fazi adolescencije, a na roditeljima je da im pomognu u tom periodu prelaska iz djeteta u odraslu dob.
Pripremila Ivona Ćirak
*Financirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznolikosti elektroničkih medija
