Osim ideologije, za koju bi oni najinfišaniji dali i život, što još može čovjeka pridobiti za šporku rabotu špijanja? Puk za sve ima odgovor u poslovicama. Poput one na iskvarenoj talijanštini –Mižerija fa škandalo! Ili pak domaće –U kurbe su riči i oči!Postoji i zanimljiva misao, vezana za najpoznatijeg ‘špijuna’ sa stranica Novog zavjeta; Judu Iškariota –Da ne bi Judinog špijanja i bruke, ne bi bilo ni Kristove slave i muke! U svojim ju je propovijedima često upotrebljavao don Andrija Kurtić, davni makarski župnik. Krilatica je ušla i u svakodnevni leksik, no odavno se izgubila.Tražitelji usluga špijanja dobro su znali kako je dobar početak suradnje sa žbirima, nepovoljna životna situacija. Poput praznog pijata i šupljih šjola.Naredbodavci uvijek računaju na situacije u kojima je uhodnički suradnik ‘tanak’. A gdje možeš biti tanji, nego na takujinu. Prenošenje informacija sponzoriralo se vrećama riže, latama masti i saketićima cukra. Glad mijenja i nazore i karakter.
Sličan je bio i slučaj, nazovimo je Zorke. Bila je od onih koju život nije mazio, ali kako bi rekla poznata zlobnica –Nije nju život puno mazio, ali se mazila ona puno u životu! Produkt takvog životnog stila bila su djeca bez oca. Čudo da ih je bilo samo troje, s obzirom na učestalost Zorkine slobodne aktivnosti.
Živjela je teško, uvijek nad maštilima punih šporke robe, fregajući skale i pode nemjerljive kilometraže. Vječnu nestašicu rješavala je čišćenjem klaonice i peškarije, pranjem mudanata mornarima i žandarima. Povremeno bi zabandala u prisnije odnose s uniformiranim licima, ali samo dok su službovali u gradu bez obitelji. Kada bi zasnovali dom, largavala ih se. I sve je štimalo. Za njom nisu vikali kalom, niti joj je župnik uskraćivao pričest. Redovito se ispovijedala i u nikog se nije dirala.
Pri objavljivanju publikacije s temom lokalnih zbivanja u NOB-u, autorima je Zorka zadala glavobolje. Hitno je sazvan sastanak. –Drugovi, mi ne možemo dozvoliti da Zorka ispadne ključna osoba u važnim ratnim akcijama. S obzirom na njenu reputaciju i uz činjenicu da nikad nije bila ideološki istaknuta, moglo bi doći do neugodnih reakcija, nadobudno je biflao drug na važnoj funkciji -Ja predlažem, da njeno ime…Prekinuo ga je stari borac Marko. –Ne predlažeš ti ništa, a i da predložiš isto ti je! Kakva bila da je bila, da je nije bilo, bilo bi ih više pod zemljom. –Ali ona je surađivala s okupatorom, nastavio je mladi drug. –Da nije surađivala s njima, ne bi mogla učinit ništa ni za našu stvar, zagrmio je stari i udario šakom o stol. –A bilo je ovako… Dugo je prvoborac Marko držao pištulu okupljenima i svi su ga pozorno slušali. Tko bi ga se i usudio prekinuti, kad je bio pun ratnih zasluga i nije se išporkao grabljenjem povlaštenih položaja. Čist kao suza! Tim je riječima i počeo priču o Zorki –Čista je ko suza! Štorija o njenom ratnom puta, ispričana riječima starog borca, bila bi puna revolucionarnih ‘fjoreta’. Zato evo skraćene verzije…
Dolaskom okupatora za nju se nije puno promijenilo. Samo je maštilo bilo sada puno karabinjerskih i ostalih neprijateljskih, umjesto žandarskih mudanata. Uglavnom se nisu promijenili ni ‘jarani’. Većina je stare monture zamijenila novima. Angažman joj je rastao i imala je priliku doznati što drugi nisu. Načula bi o vojnim akcijama i planiranim hapšenjima. –Grijota je našeg svita, mislila je. No nju, pralju i okupatorsku priležnicu, nitko nije pozivao na suradnju. Zato se sama obratila ilegalcu Marku. –Slušaj ti! Ja znam šta si ti, ti znaš šta sam ja! Živim kako sam naučila, ali oću pomoć. Večeras imaju doć po onoga s Vrpoja šta dili letke. Prijavila ga je stara štringa, prva susida. Neka pusti crno, jer će nahebat! Marko je iz dana u dan dobivao informacije od Zorke. Za hapšenja bi čula dok je fregala talijanski štab, za provalu ilegalne ćelije dok se korteđavala s nekim rojnikom. Škapulala je dobar broj ljudi. Onda je primijetila kako postaje sumnjiva. Savjetovala se s Markom. –Vidim da me ružno gledaju. Moram se nekako izvuć, jer inače adio i Zorka i pokret otpora!
–Ajmo ovako, lukavo je kalkulirao stari ilegalni mačak –Prijavit ćeš onu gudu šta je infišana u Musolinija. Reč ćeš da si je čula da blagosljiva Ruse. Neće je puno rebnit. Neko će se za nju odma zauzet, pa će je pustit. Ti ćeš opravdat povjerenje i nastavit di si stala! Simpatizerku fašista su priveli, napojili je ricinusovim uljem i pustili doma. Osim obilatog proljeva nije snosila teže posljedice.
Angažman špijunke-lavandere nastavio se i poslije kapitulacije Italije. Njene su informacije bile sve dragocjenije. Pred sam završetak ratnog kurbinog pira više nije imala što za prenositi. Svi su se prebacili na Biokovo i ilegalna scena je pala na niske grane. Srela se povrh Makra potajno s Markom. –Sad su i okupatori postali škrtiji s porcijama. Nemam dici dat šta ist. Na kraju ću nahebat, a vi ćete činit fintu da me ne poznajete kad se spustite iz šume! Pozadina je već dobro funkcionirala, pa joj je osigurao vreću kukuruza i konzerve.
Nekako je prodeverala do kraja rata. Onda je Marko zaglavio u operacijama oko Knina, a Zorka je ostala na milost i nemilost. Gotovo nitko nije znao za njeno djelovanje. Prva ju je novoj vlasti prijavila ona Musolinijeva simpatizerka što se nagutala ricinusa. Sproveli su je u zatvor i da se Marko nije vratio s fronte, tko zna kako bi završila. –En ti gajde jesu li mi mogla dica ostat bez matere, a ni za oca ne znaju! One šta su ašikovale s Talijanima i vozale se gonodolama prošle su lišo. Nijednu nisu ostrigli, nego ih samo činili da fregaju otele Osejavu i Moskvu. A ja deboto nisam završila na višala! –Ne boj se! Ja sam svidok kolike si spasila. Dobit ćeš i stan i boračku penziju i nećeš više tirbat fregat skale! –Slušaj, sjetila se –Ako opet dođe do kakve situvacije, ja van se stvajan na raspolaganje. A sad se largajte od mene i pustite me da živim kako sam živila!
–I sad bi vi da Zorkino ime nestane iz knjiga o borbi protiv okupatora?, grmio je drug Marko okupljenima. Svi su činili kuco.Zorkino ime ostalo je zapisano u knjigama. Škapulala je više ljudi nego svi širitelja guzica po partijskim sinekurama. Ime joj još stoji u knjigama koje više nitko ne čita i svjedoči o tome kako rabota špijanja nije nužno i nečasna. Zorka je bila srčaniji rodoljub od svih kasnije deklariranih.Pod makarskim je suncem stasalo dostatno špija, da mirna srca možemo reći kako i mi ‘svog (špijunskoga) konja za trku imamo’. Naravno, nisu postali planetarno popularni poput bračnog para Rosenberg ili Philbyja, ali su svoju rabotu solidno obavljali. Tako kaže legenda. Ćakule, sjećanja, pisma i poneki zapis, to neslužbeno i potvrđuju.
Kojim je to domaćim mulcima i mulicama, već u djetinjstvu bila najdraža igra ‘na sakrivalaca’? Naravno da ih autor redaka neće imenovati, jer bi upao u veliki skandal ili bio poprijeko gledan od krvnih srodnika, te će radije činiti kuco. No, neke nekompromitirajuće naznake, mogu se servirati u Kamarinu. Makar po onoj loaklnoj –Rekla mi je jedna osoba, ali je ne smim imentovat! Dakle evo nekih od obaviještajno-špijunskih izdanaka domaćih korijena…Mlada i prilično obrazovana ovdašnja cura, kraj drugog rata dočekuje s podebljim dosjeom o ponašanju za vrijeme okupacije. Za razliku od sličnih, dobro burdiža u novim prilikama i naizgled lišo prolazi. Kvaka je u suradnji s novim vlastima. Kao produženo rezervno uho ne surađuje dovoljno šporko, pa prestaje biti suradnikom. Cijena je odlazak iz rodnog grada. Igrom se slučaja nađe u Rijeci i tamo zapošljava u tvornici Torpedo kao blagajnica. Njezin bijeg iz Jugoslavije prikazuje se kao lopovski marifetluk i ‘mrnjau-akcija’. Slučaj je delikatniji. Toliko da se namjerno proglašava samo običnim lopovlukom.
Krađa i jest u pitanju, ali u bjelosvjetskoj maniri. Preko granice odlazi s nacrtima za proizvodnju torpeda. S obzirom na tajnost projekta bilo je veliko umijeće doći do dobro čuvanih papira. Uspijeva, zamantavši nekog inženjera koji završava na Golom otoku. Ona pak završava u inozemstvu. Ime joj se prešućuje, ali opis događaja je objavljen u jednoj publikaciji pred 90-te godine, kad su se počele otkrivati tajne starog sistema.
Slučaj drugi. Neprovjeren, no prema onome ‘di ima dima, ima i vatre’, vjerojatno i blizu istini. Podozrenje novih vlasti spram crkve, tražilo je na terenu šimatorja suradnike u špijanju. Idealnu osobu nalaze u povremenoj ženi od šervicja u župnom dvoru. Ova vrijedna fregačica banaka, sada postaje i vrijedan žbir UDBE. Nalogodavce zanima sve; od političkih viceva do žuganja na sistem. Lukavo izvlači od umirovljenog i po karakteru laćastog svećenika informacije. Teško je za povjerovati i presmjelo za tvrditi, no čini se da mu ni povjerljivi razgovori s prostodušnim vjernicima nisu svetinja. Lakovjerno prenosi špijunki izjavu jedne od vjernica –E moj don X, neka je one krvoloke vrag odnio, ali i ovi ne čine kako Bog zapovida. Kad je već dežgracijama doša kraj, onda neka puste jude na miru. Tiraju dicu po Bosni na radne akcije, čine časne sestre da skinu monture, tiraju sejake u radne zadruge, a vamo kradu i ulaze u tuđe stanove. Neć im Bog dat dobra!
Don X je klevetu prenio kolegici, a ona hitro UDBI. Zaboravili su samo na jedno; da je nećak brbljave starice bio visoko ranginiran na odgovornoj dužnosti u Beogradu. Dogodio se pravi skandal, pa je ‘špijunska ćelija’ upućena u trajnu mirovinu. Don X je još jednom dokazao svoju pravovjernost režimu ulaskom u Udruženje narodnih svećenika, koje je zastupalo ideju stvaranja državne crkve odvojene od Vatikana. Bivša šantoća, pa špija, mijenja bandire do kraja života. Umire njegovanja od časnih sestara. Šetebandijere katkad završe nezasluženo dobro.To bi bila štorija o makarskim špijama. Ni današnji im nasljednici nisu ništa bolji. Ideološka špijanja doduše više nisu na cijeni, no jesu neka druga…
Piše Marino Srzić
