Šjor Jerko, advokat-amater bez diplome, rješavao je bistrim možđanima pravno-imovinske odnose efikasnije od članova Odvjetničke komore. Svoje sposobnosti ranih 90-ih, spremno je stavio na raspolaganje žrtvama nove ekonomske pretvorbe. Taj povijesni proces sumnjivih metoda, djelovao je najčešće po onoj -Šta je moje to je moje, a šta je tvoje, to je i moje i tvoje! Pučanstvo naviknuto na prevare u ime svijetle budućnosti, brzo je reagiralo i krenulo u pravne borbe. Za takvu bitku boljeg od Jerka na lokalnom terenu nije bilo.
O svojim aktivnostima Jerko je ćakulao sa štekat-partnerima pred Velikim mornarom. -Nije sad vrime za traženje pravde dok se bije boj!, kazao je Jerki prijatelj Mate. Drugi bićerin-kolega, Jure, nije bio istog stava, pa je spremno ispalio – Ma šta nije vrime! Željezo se kuje dok je vruće! Ako ih sad pustiš, zbogom diko! Sve će pokopunit ko komuništi posli prošlog rata! Ista je to šorta! –Ti nisi domoljub!, skočio je Mate. Jerko je stopirao svađu. -Ne skandelajte! Sad ću vam ispričat tri najinteresantnija slučaja koja sam ima u zadnje vrime! Željni novitadi odmah su fermali, znatiželjno iščekujući nastavak.
Pratitelji Kamarina su u prošlom điru već doznali sve o boju Bare Fratarske s uzurpatoricom Margaritom. O preostala dva slučaja doznati ćete sada. Krenimo s Darom Žandarevom.
Darinu babu zvali su Anom Policjotovom, tetu Lucom Karabinjerkom, a mater Marom Redarstvenom. Kako su se monture snaga reda kroz povijest mijenjale, tako su i Darine pretkinje dobivale nadimke. Za pretpostaviti je da su se sve redom udavale za čuvare reda i mira, no nije tako. Niti jedna nije bila udata, a niti zaposlenica Ministarstva unutarnjih poslova. Sve su one generacijama bile djelatnice jednog drugog ‘ministarstva’. Onog koji je pokrivao najstarije zanimanje na svijetu. Tako bi struku ove ženske loze odredio pristojni svijet. Domaće ih je pučanstvo nazivalo zna se već kako.
Nakon što su godine narušile kvalitetu Darinih usluga, ostala je bez izvora prihoda. Neke je zemlje naslijedila, no njima se nije bavila. Niti je obrala ijedne masline, niti otrgala zrno grožđa. Za nju su to radili rođaci i dio joj intrade donosili. Uz sitan šverc nekako je preživljavala. Kada je krenuo povrat zemljišta osmjehnula joj se sreća. Od svih čestica najviše je vrijedila ona koja je nekoć bila nevrijedna, pa je zato kao ‘mulački dio’ i pripala Darinoj materi. Pet loših maslina na ovećem placu okruženog škrijima tik do mora. Zbog garbinadi i posolice takvu zemlju nijedan težak ne bi poželio. Ono što je česticu nekad činilo nepoželjnom, sad joj je astronomski diglo cijenu. Za poziciju o koju tuču valovi odmah se zainteresiralo više ponuditelja. Hotel samo što nije niknuo.
Dare se uputila po pomoć u Jerka i odmah s vrata krenula objašnjavati situaciju -I sad kad bi mogla nakon pustih godina truda malo odanit i živit od materine ostavštine, ne mogu! Naša se oti nesritni rodijak Kleme i tuži me da je zemja njegova, jer da je on živio od poljuprivrede. Otišla san na zemju i ošla ubrat koju maslinu za posolit. Kad eto ti njega. Vako mi je reka –Uzmi rodice koliko oćeš! Još ću ti kad oturnjam u po cine prodat uja! Pa mi je mrak na oči –Ti ćeš meni od moga prodavat hebeni čobane!, skresala san mu. Onda je počeo nabrajat kako on radi zemju od prije onoga rata, a da sam ja sve zapustila i da je to sad njegovo, jer da je od toga ranio dicu! Kurbin sin, a znam da je bio stražar u ono poduzeće šta je propalo, ali ne mogu doć do potvrde da je radio. Jerko moj pomozi meni nesritnoj! Ovakve ko ja u Ameriku imaju benefico staž i lipu penziju, a ja ću umrit od gladi ako tu zemju ne prodam!
Jerko je naučio na izvrtanje termina kod domaćih ljudi i razumio kako ‘benefico’ staž znači beneficirani radni staž. -Dare moja sve sam te razumio! Ako nabaviš radnu knjižicu da je Kleme radio u to poduzeće i da mu je poljoprivreda bila samo dodatni prihod, mi smo na konju! Dalje je sve moj posal! Kako ćeš to nabavit ne znam ni sam!
-To sam znala i prije, razočarano je rekla Dare Žandarova i krenula doma. Cijelu se noć prevrtala po postelji, hladila na ponistri i molila svetu Magdalenu -Sveta Mande, ti znaš moje muke jer si u životu prošla isto šta i ja! Providi mi koju indeju kako ću zahebat Klemu!, vapila je pomoć od svetice, zaštitnice žena posrnulog morala.
Onda joj je ‘indeja’ u sitne sate dok je potaknuta nervozom sjedila na kondotu, iznenada sinula. -Vere Bukara!, zaorjala je gromko iz nus-prostorije -Vere Bukara!, kliknula je dovoljno glasno da je probudila susjedu Anđelku, pa joj je ova s ponistre zavikala -Dare, jel ti dobro? -Nikad boje moja Anđe, nikad boje!, odgovorila je s prijestolja sanitarnog čvora.
Već je zorom popila kavu, obukla se i čekala da izađe sunce, te krenula u pohod spasonosnoj Veri Bukari. Zašto spasonosnoj? Dare se sjetila da je Vere bila čistačica u propalom poduzeću čija se imovina pokrala, a zgrada čekala prenamjenu. Svi su djelatnici već dobili otkaz osim nje. Jedina je još imala ključeve i rastezala sa čišćenjem napuštenih ureda. Do mirovine joj je još falio koji mjesec, a to je vrijeme valjalo nekako odraditi. Jedan bi dan brisala prašinu sa starih registratora, a drugi dan svitlala rolo-ormare koji su čekali da ih bace na škovace. I tako napored, iz dan u dan do penzije.
Dare je znala gdje će sigurno tako rano naći Veru. Svako je jutro čistačica propale firme prije dostavljača obilazila gajbe s bocama ostavljene pred kafićima za transport i provjeravala sadržaj. Redovito je bila opremljena s dvije demežanice. U desnoj je nosila demežanu namijenjenu vinu, a u lijevoj onu koja se imala popuniti pivom. U boršinu je uvijek bio spreman i bocunić od tri kvarta, namijenjen rijetko preostalim žesticama na dnu flaša. U danima ljetne sezone Vere je znala napuniti demežane i do vrha, a bocunić čak do pola. Katkada bi joj se dogodilo da sadržaj ulije u krivu demežanicu, pa bi doma srkala koktel od Dalmatinca i Ožujskog. Poslije bi rutavala i dobivala napade želučane kiseline, ali je glavni cilj nalivanja tikve bio ostvaren bez pražnjena takujina. Svojim likom i djelom Vere je zasluženo nosila nadimak Bukara.
Dare ju je uhvatila ‘in flagranti’ kako oblizuje grlo boce votke uz mrmljanje -Grijota je da propadne! Vidjevši Daru nije se nimalo zastidjela. -Ej Dare Žandarova koja je tebe nevoja natirala u ovu uru balanzat! -Velika moja Vere! Moje mi kradu, pomagaj!, pa je iznijela plan kako joj to Bukara može pomoći. Naravno, krenulo je i s cjenkanjem. – Znači ja ti dam kjuče a ti meni duzinu boca vina, oblizivala se stara lokadurka. Ingordeca je brzo proradila. -More ako ćeš vako! Ja tebi kjuč od poduzeća i koncelarija, a ti meni duzinu Dingača, duzinu Žilavke i kad me god vidiš imaš mi platit jedan bićerin u najbliži bufet! Je li more? -More, pristala je Dare i pružila joj ruku, a Vere njoj ključeve. Akcija je mogla početi.
Najprije je posudila od susjede Anđelke unukov Ninđa kostim iz zadnjih maškara. Ova joj je ustupila monturu, usput se krsteći -Misusovo, šta će ti to? Navukla je tijesnu Ninđa opravu, preko lica stavila veletu s materinog sprovoda i išuljala se po mrklom mraku vani. Zgrada poduzeća joj je bila blizu, te se brzo našla pred ogradom dvorišta. Nekako je uspjela preskočiti i sama sebi čestitala -Bravo Dare da nisi za života skakala po čemu si skakala, ne bi vako žvelto ogradu priskočila! Užgala je bateriju, došla do ureda, razvalila ramandelom armerun i našla Jurine dolumente. Ali vrag ne spava! Čim je izašla naišla je na policajca. -Šta ti stara radiš i to maskirana? Sigurno si povezana s petom kolonom! Kako te nije sram za dušmane radit dok se naši borci bore za domovinu? -Ma di s petom kolonom, nisam ni s prvom, nego odakle si ti sokole?, snašla se brzo Dare i zaigrala na jaku kartu. –Od Duvna, šta te briga, otresao se. –A znaš li ti Stanu Radoševu? –To mi je baba!, začudio se momak. –E pa ako je živa, reci da je pozdravila Dare iz Makarske s kojom je švercala hulahopke iz Trsta. Još smo mi davno surađivale i na drugim poslovima, ali nije za pričat.
Momak je na spomen babe izljubio, darovao joj značku sa šahovnicom i otpratio do kućnih vrata. -Ako vam šta triba, samo me tražite. Bit će babi puno drago da sam vas upozna!, pristojno je pozdravio mladi redarstvenik. -Bog te blagoslovio sinko!, odzdravila mu je, misleći kako je uvijek u životu profitirala upravo preko monturi reda i mira.
Već se drugo jutro mašući slavodobitno dokazima prezentala šjor Jerki na vratima. -Imamo ih! Upali su u trapulu! Eto tute svi dokazi da mu familja nije živila samo od poljuprivrede. Intrala san i na radnu knjižnicu neviste mu koja je bila namištena ko eferentica u Plastiku, a nije ni dana posla vidila, jer je rađala jedno dite za drugin! -Svaka čast Dare! Ovakvom brzinom dokaze ne bi pribavila ni CIA!, zadivljen je bio Jerko -Ne znam ja nijednu Ciju iz moje branše, ali u Dare nema ciju-miju nego drito u glavu!, ponosno se isprsila.
Stvari su se uz pomoć krunskih dokaza brzo rješavale. Dare je postala neupitnom vlasnicom čestice. Brzo je prodala zemlju. Na terenu je niknuo hotel. Jedan je apartman ugovorom ostavila sebi. Česte su joj gošće bile Vere Bukara i Stane Radoševa od Duvna. Sa Stanom se rado prisjećala dana šverca i ostalih vrsta poslovanja, a Vere Bukara je imala otvoreni račun na šanku hotela. Živjela je ko bubreg u loju ne misleći tko će joj platiti sprovod.
Sve je ovo prijateljima na štekaku pred Velikim mornarom, ispričao Jerko. -Ma vidi ti naše Dare, sigurno si se i ti omrsio honorarom. Ona je dobre ruke!, primijetio je Mate. -Ne žalim se!, berekinski se nasmiješio Jerko. -A di je treći slučaj?, sjetio se Jure. -Sad će podne, pogledao je Jerko na sat -Triba doma užinat! A i bilo bi grijota da vam štoriju o borbi šjore Mimi Olala ne ispričam do u detalje! Sutra ću vam sve špjegat! Obećavam!
Autor redaka ne može vam obećati da će isto učiniti baš sutra, ali za tjedan dana svakako hoće. U očekivanju još jednog slučaja iz doba najžešće bitke za povrat imovine, provjerite još jednom stanje čestica na katastru. Da ne bi opet bilo -Šta je moje to je moje, a šta je tvoje to je i moje i tvoje!
Piše: Marino Srzić/ foto: privatni album
