‘Vepric je marijansko svetište u blizini Makarske. Nastalo je 1908. godine po uzoru na pećinu Gospe Lurdske. Osnovao ga je splitsko-makarski biskup Juraj Carić. Kao cilj hodočasnika Vepric je posebno posjećen uoči i na blagdan Male Gospe.’
To bi bili osnovni podaci o Vepricu. No, Kamarin se ne miri sa suhim faktima, već kao i inače preferira priče. Danas, prigodno na Malu Gospu, tri vepričke štorije…
Grgin Vepric
Kao i svake godine užežin Male Gospe, Grgo se ustajao iz postelje zamantan poslije noći isprekidane bunovnim snovima. Žveljarin mu je i tog jutra bio naštiman na 5.30. Gromka zvonjava budilice i Grgino smantano orjanje po sobi, nisu omeli Anku da nastavi blaženo hrkati. Za razliku od supruge Anke, mater Ivka već je sat vremena žvelta čekala na nogama s bagulinom u jednoj i boršinom u drugoj ruci. -Ja san spremna!, energično je rekla čim se prizentao u kužini -Majko sidni i popij kavu, doć će ti slabo! Neće Vepric uteč! -Nikakva jutros kava! Triba se pričestit na prazan štumak kako Bog zapovida!, rezolutno je odvratila stara i potakljavajući se štapom odmarširala hitro put vrata.
Grgi nije bilo druge nego požuriti za roditeljicom, utrpati je u friško kupljenu Zastavu 1300 i okrenuti ključ za polazak. -Jesi se prikrstio da doputujemo sritno?, strogo ga je podsjetila. -Ja san s krstom raskrstio, a do Veprica nema ni 10 minuta. Ne iđemo u Moskvu!, dišperano je odgovorio. -Vrag odnio i Moskvu i onoga medvida im prisednika Zbrenžnjeva!, prosiktala je Ivka, pa brzo učinila znak križa na ustima, zabrinuta hoće li joj zbog kletve pričest biti valjana. Grgo nije imao živaca ispravljati krivo imentovanje sovjetskog vođe Brežnjeva.
Parkirao se na pristojnoj udaljenosti od vepričke kapelice i predao mater za pratnju kumi Antici koja je zadihana pristigla u Vepric. Ivka je još jednom pokušala izvršiti misijsku obavezu i izustila -Ajde moga si i ti s nama.. No, Grgo je prekinuo pištulu zalupivši vratima auta.Navio je tranzistor na baterije. S Radio Zagreba su upravo išle vijesti. Špiker je izvještavao o uspješnoj turističkoj sezoni, pa o energičnom stopiranju nacionalističkih tendencija Matice hrvatske. Onda je s tranzistora tuta-forca Mišo Kovač zaorjao hit ljeta 1971. ‘I proplakat će zoraaaa…’, a Grgo bijesno zabeštimao -En ti zoru, proplaka san i prije zore, pa bijesno istrgnuo baterije iz tranzistora.
Iz vepričke špilje čula se pjesma. Spustio je malo prozor Zastave, pa kao opčaran uhvatio ritam i pridružio se -Zdravo, zdravo, zdravo Marijooo..!, skladno je zaveršao, a onda se prenio -En ti gajde manit li sam, kogo će me još čut!, pa je brzo u panici zakveštao prozor. -Ja nosilac Spomenice i prvoborac, član Komiteta, a u Vepricu za ne falit na Malu Gospu udri kantat Zdravo Marijo!, mrmljao je u bradu.Izvadio je iz tajne rupe u fudri jakete staru krunicu s izjedenim bakelitnim zrncima i poljubio je. -Nisan čovik! Nisan se drža obećanja! Krunicu je pažljivo opet deponirao u fudru i teško uzdahnuo.
Ravno prije 30 godina Grgo je među prvima krenuo u partizane. Bio je angažirani ilegalac i znao previše podataka i imena. Talijani su mu stalno bili za vratom. Novo privođenje moglo ga je lako koštati glave, pa je odlučeno da prvom prilikom prebjegne . Uspio je, no prije nego što se domogao drugova u brdu, otišao se pomoliti Gospi u Vepric. Kleknuo je pred špiljom i zavapio -Gospe moja, ako priživin i vratin se doma s glavon na ramenima zavitujen ti se da ću svaku nedilju dolazit tebi, ispovidat se, pričešćivat i stavit jednu lipu pločicu zahvale da svi znaju da si me ti Mala Gospe škapulala! Na podu je ugledao malešnu, od nekoga izgubljenu krunicu koju je držao uz sebe cijeli rat i još uvijek skrivao u fudri od jakete. Vratio se s glavom na ramenima, ali je sad ta glava drugačije mislila. Niti je pohodio Vepirc, niti se ispovijedao, niti pričešćivao. Obećanu pločicu na zidu špilje nije postavio. Ipak, nešto je za Vepric, da olakša dušu, ipak činio.
-Druže Grgo, obratila mu se sekretarica iz kancelarije u kojoj je grijao fotelju -Vidim da nam je doša račun za 100 voštanih svića. Ispostavljen je od medarsko-voštarske zadruge iz Marije Bistrice. To je sigurno greška. -Nije greška, brzo se snašao drug Grgo -To san ja naručio da imamo za rezervu. Najavljuju se nestašice struje, a te sviće najdulje duraju! -A tako! Znaju klerikalci šta vride!, pokušala je biti duhovita sekretarica, te izdala nalog za isplatu.
Svijeće je po najvećoj neveri, usred najcrnje noći prebacio autom do Veprica i ostavio ih potajice pred špiljom. -Da ti je vidit kako je bila za večernju misu na Malu Gospu osvitljena špilja. Nije tribalo letrike, gorile su neke špecijalne sviće. Velečasni se zahvalio s oltara aminomnon darovatelju. Ja ne znan koji je to Aminomni, nikad nisan čula to ime u nas. Bit će koji furešt. Bog mu da zdravja!, izvijestila ga je te godine mater Ivka. -A ne ko ti! Antikrstu!, bijesno je nadodala. -Lako ti je crkvi kupovat skupe sviće kad im vi blekovi dajete lemozinu. Više skupe popi od jedne lemozine, nego ja u ciloj godini članarine Saveza boraca!, kontrirao joj je Grgo. U sebi je mislio -Ajde neka san baren štogo učinio kako triba! Oznojenog u Stojadinu, iz prisjećanja ga je prenuula buka motora najnovijeg modela bijesnog Alfa Romea s talijanskim registracijama. -Šta ti je kapitalizam!, promislio je Grgo -Ova je makinja kupjena od truda poštenih talijanskih trudbenika! Hebi ga ali Alfa je Alfa!
Aldov Vepric
Aldo, vlasnik najveće pekare u regiji Puglia, svoju je novu Alfu parkirao gotovo pred samim oltarom. Nije da se oholio ili htio izazvati pažnju, nego su mu misli odlutale, a uzbuđenje ga učinilo nepažljivim. Zadnji put je bio u Vepricu pred gotovo 30 godina, točno na ovaj datum, dan pred pad Italije na Malu Gospu 1943. Već danima znalo se da je Musoliniju odzvonilo, pa se vojska već naveliko spremala na povlačenje.
Aldo je bio običan ‘soldato’. Rukovati puškom je znao, no za rata ni metka nije ispalio. U Makarskoj je pekao kruh u vojnoj pekari i nahranio ‘panjokama’ nemali broj izgladnjele makarske mularije. Plakao je kad su mu zemljaci palili sela oko Makarske i uspio je vratiti udovici iz Makra oteto zlato iz dote. Povremeno bi ukrao i pokoji zavoj i bočicu joda iz vojne ambulante i predao je Marici, domaćoj curi koju je korteđavao. Znao je dobro gdje će medicinski materijal završiti. Naočitog Alda stavila je u glavu ilegalka Milica. Nije je obadavao. Iskoristila je sve ženski čari, ali nije trzao. Njemu je bilo stalo samo do Marice.
Talijansko povlačenje prošlo je relativno mirno. Pokušalo se ući u trag paljiteljima sela, ali su ti već pustili crno. Došlo je vrijeme za Milicinu osvetu. -Ja znan ko je bio glavni šta je užgava, a ko je prokaziva koga će palit!, kazala je na tajnom sastanku s drugovima iz planine. -Kaži ko? Mi smo bili gori, ti si bila na terenu! Ti znaš!, ohrabrio je glavni drug. -Aldo pekar je palio, a Marica je prokazivala. Povjerovali su joj. Marica je poslije rata za kaznu čistila pode u Hotelu Osejava kao okupatorska priležnica.
Alda su uhvatili i odveli ga put Veprica likvidirati. Na putu su naišli na staru Zanzu koja se nije bojala ni straža ni bombi nego je okolnim putevima svakodnevno gazjala put Vepirca. -Nemojte dico moja krvarit ruke! Pekar je više dice najio i zavoja posla partizanima, nego ste vi metaka ispalili! -Drugarica Milica nam je rekla da je zločinac!, odgovorili su joj. -Milica se užegla na njega, a on je tio Maricu, pa se furbača oće osvetit! Ne krvarite ruke prid Malu Gospu! Poslušali su je. Pustili su ga s ostalom vojskom na povlačenje. Aldo je punih 28 godina molio za dušu stare Zanze i za ukazanu milost Marie Bambine Vepričke. Sada joj se došao pokloniti. Pred špiljom su mu potekle suze.
Vepric časne Magdalene
Aldove suze primijetila je časna Magdalena. Usred silnog puka našla se tik do njega. Pogledi su im se susreli. Počeo je nešto govoriti, pa mu je shvativši da je Talijan kazala -La Madonna ci aiuta! -Grazie suora!, odgovorio joj je tronuto.
Časna Magdalena nije uvijek bila Magdalena. Nekoć se zvala Mande. Bila je nezakonita kćer sluškinje Ive pristigle iz zabiokovskog sela. Postala je Magdalenom nakon ulaska u koludrice. Ive je šegijala, fregala, prala klaonicu i peškariju i štedjela za dotu. Dota joj nikad nije zatrebala. Pred Božić 20 i neke godine, Ive se zaputila put Veprica nabrati mahovine za Betlem pod borom jedne bogate kuće s Marinete. Nadala se da će za to dobiti dobru manču. Povrh Veprica je zatekao lugar, stari prasac i razvratnik i učinio silu nad njom. Začela se Mande. Ive je redovito vodila malešnu Gospi Vepričkoj. Tajnu začeća odala je samo prijateljici Drini. Kćeri je lagala da joj se otac utopio na selu u bunaru taman pred vjenčanje. Nakon rane Ivine smrti Drine je tajnu odala Mandi. Djevojka je bila nadarena za pjevanje, preuzele su je časne, postala je sestrom Magdalenom i zborovođom u jednoj splitskoj župi. Vepric je izbjegavala u širokom luku.
Budio je u njoj tužne uspomene na pokojnu mater. Te se godine ipak odlučila suočiti s prošlošću. Sada dok je tješila rasplakanog Talijana, znala je da je dobro učinila. Onda se opet zaorilo Zdravo Marijo. Magdalena je zapjevala zvonkim sopranom da je odjekivalo do Velikog Brda. Aldo je pratio sa Ave Maria. Skriven u Zastavi 1300, Grgo je provjerio je li prozor dobro zatvoren i ‘de profondo’ basom pozdravio tog dana još jednom Malu Gospu. Ubrzo iza ove vepričke priče na zidu špilje našle su se tri nove pločice. Na jednoj je stajalo ‘Grazie Madonna’, na drugoj ‘Hvala ti nebeska majčice’, na trećoj ‘Čuvaj mene grješnika’
Naručitelje pločica čitateljima Kamarina nije potrebno imenovati. Bila je ovo malo drugačija štorija u Vepricu. Vepric je direktno ili posredno, bili vjernici ili ne, štorija svih nas.
Piše Marino Srzić / foto: privatni album
