‘Kad su ti u kući za radit lini, onda ti svaki tuđin za pomoć vridi!’, stara je zaboravljena šentenca. Stanjem na tržištu rada, ovo je pučko ‘mudroslovlje’ postalo opet aktualno. Je li zato jer su nam kući zaista svi lini ili zato što nam novac plaćen za rad malo vridi? Odgovor je negdje između. Kako god bilo; dostavljači, prodavači, konobari, ali i liječnici i inženjeri, slili su se k nama sa svih meridijana. Filipinci, Nepalci, Indijci i ostali, ubrzo će s desnicom na srcu pozdravljati Lijepu našu kao himnu ‘svoje’ domovine. Ako će je zaista osjećati svojom, a neki sigurno i hoće više od fetivih Hrvata, onda neka tako i bude!
Tako smo u malo i kratko, postali svijet iako skroman broj stanovništva koristi putovnicu. Nije ni bitno! Više nam nema potrebe landrati po svijetu, jer nam je evo svijet došao na vrata od kuće. Inozemci ne dolaze zarađivati kruh i tražiti svoje mjesto pod suncem tek od našeg vremena. Iz starih popisa stanovništva vidljivo je da u Makarsku nerijetko pristižu ljudi s udaljenijih destinacija, te najčešće tu i zasnivaju ognjišta.
Tako pri popisu domaćinstva Ivana Srzić Lučića iz Kotišine, s kraja 18 stoljeća, nailazimo i na podanika ni manje ni više nego Ditionis Otomanice (Otomanskog carstva), zabilježenog kao famulo -pastorea, slugu-pastira. Nije riječ o Turčinu veće o našem čovjeku, Božu Protrki iz sela Vir kod Posušja. Tada je Protrkin zavičaj još pod Turcima. Zašto Srzić uzima za čobanina ‘inozemca’? Razlozi su slični današnjima. Od poroda ima samo jednog sina koji plovi na nekom brodu. Svo ostalo potomstvo su još nejake kćeri.
Za uvjetno rečeno ‘bogato’ domaćinstvo fali muška ruka više. Sličan problem imaju i ostali, te radnu snagu uvoze iz ‘tuđine’. Što je najvažnije, radnici iz Ditionic Otomanice jeftiniji za čuvanje ovaca od domaćih ljudi. Rečeni Protrka karijeru čobanina u kratkom roku zamjenjuje uspješnim poslovanjem nakupca robe iz Hercegovine, pa mu posao cvijeta. Kao građanin Makarske s ugledom ‘pune bušte’, biva pozvan za kuma novorođenog sina bivšeg gazde.
Zanimljiv je slučaj plemkinje Ivanišević koja pri udaji u plemenitu kuću Kačić Terzić, zahtijeva zamjenu posluge. Dvije Vrlobrke i jedna Bašćanka dobivaju otpust, a zamjenjuju ih cure iz Pirana i Trsta. One su navodno vičnije posluživati u uglednoj kući, a kako ih je neimaština natjerala na službu u tuđini, pristaju biti plaćene manje od domaćih žena. Rade samo za hranu i stan pod šufitom. Gospodarica im nije dužna isplatiti dotu, ako bi se u međuvremenu udale, što je bilo nepisano pravilo u slučaju domaće posluge. Računica gazdarice bila je isplatljiva. Dobila je sluškinje koje su posao tobože obavljale kvalitetnije, a plaćala je ih manje. Na ovakav primjer danas ne možemo naići. Možete misliti kako bi vam neki kuhar iz Italije došao raditi za manju lovu nego što je do tada dobivao neki domaći prevrtač ćevapčića na gradelama.
No, za ćevapčiće i bele vešalice, poduzetna Fanny Antunović-Finko, vlasnica pansiona Jugoslavija, bila je spremna odriješiti kesu, te iz Srbije uvesti tri renomirana majstora roštilja. Ovo čini radi priliva nove turističke publike formirane uspostavom kraljevine. Profesori ćevapčića domaćim gradelarima povjeravaju pravi način prevrtanja omiljenog mesnog paštroća na garbunu ilti ćumuru. Uspjeh je zagarantiran. Turisti iz Beograda komentiraju -Ovakve bre ni na Skadarliji ne može da naručiš! Austrijanci po povratku u Beč oduševljeno govore o -Traditionelle dalmatinische Spezialität Tschevaptshich! Možda nam je šjora Fanny napravila medvjeđu uslugu lansirajući fatalni ćevapčić kao hit-deliciju lokalne ponude.
Ipak, valja joj priznati da je znala što radi uvozom stručne radne snage za edukaciju zaposlenika na terenu. Iz domaće povijesti uvoza radnih snaga svakako valja spomenuti i guvernante. Između ostalog dolaze i iz Austrije (kod vitezova Vukovića), Francuske (u kuću pl. Nonković) ili Italije. Tako mali Makarani rođeni sa srebrnim kučarinom u ustima od prvih dana usvajaju -Guten Morgen!, -Bonjour! ili -Buongiorno!
Ruski emigranti belogardejci, razasuti po svijetu nakon pobjede komunista, nastanjuju se i po Dalmaciji. Poznato je za više slučajeva angažiranih učiteljica klavira, baleta i stranih jezika. Nažalost za ‘najkvalitetniju’ uvoznu rusku radnu snagu smatraju se sviračice balalajki, posebno aktivnih u objektu sumnjive reputacije na Gorinki. Te jadne djevojke iz nekoć uglednih ruskih kuća, zabavljaju publiku tamburanjem.. Sviračka virtuoznost je upitna, ali iz izjave jedne stare Makarke lako je naslutiti u čemu su uvozne trudbenice virtuozne. Spomenuta je izjavila -Diplile su one na jednom drugom inštrumentu, samo me stid kazat kojen!
Veći dolasci talijanske populacije dešavaju se u kontinuiranim valovima već od prije više stoljeća.. Našoj obali ih privlači nedostatak zanatlija posebno nakon epidemije kuge. Djeluju kao graditelji, zidari, drvodjelci, trgovci, mešetari, zlatari… Brodarska obitelj Rismondo iz Rovinja, dovodi pomorce, mornare, konopare s njihovim obiteljima. Nakon 1945. osjetan je dolazak meštara zidara iz Bosne, no kako je riječ o ljudima iz tada iste države nategnuto ih je svrstavati u stranu radnu snagu. Jednako je i sa zlatarima i pekarima, Albancima s Kosova ili Janjevcima.
Da bi današnji Kamarin bio na kamarinski način, začinimo ga s fjabom novijeg datuma.
Naš čovjek, nazovimo ga Luka, našao se u delikatnoj situaciji. Životna morša ga je pritisnula bar s dvije bande. Na jednoj je bila pomalo dementna, jedva pokretna i gotovo stoljeće stara mater Karme, a s druge uspješna firma. Uz svu volju ukućani nisu mogli 24 sata dežurat uz Karmu. Smjestiti je u kakvu ustanovu nije nikome bilo ni na kraj pameti, pa je alternativa bila pronaći ženu koja bi je njegovala. No takve ni da je lanterinom tražiš. Doduše par njih ih se javilo, ali Karmu, poznatu šufištiku i cjepidlaku, nije komodala nijedna. Tako joj Mare nije odgovarala, jer joj je pod nosom zamijetila solidno formirane brkove.
-Neću Maru! Ima brke ko Staljin, a zna se ko je bio Staljin! Onda je na red došla Luce. -Ni čut! Široka je ko bracera, upoti se dok dođe i smrdi ko dvi peškarije! Umrit ću od utušivanja! Ni Jadranka joj nije pasala. -Dođe obučena ko da je iz kažina stopro izašla! Kotul do po guzice, kolet otvoren do sisa! Slično je bilo i s drugima. Jedna joj je tila ukrast kombinet šta joj je osta od pokojne matere, druga se nije poklonila kad je prolazila kraj slike Svete Obitelji, a treća je tila otrovat ubacivši u hrenovku opojna sredstva. -I onda kad bi ja zaspala od tih dekota za zamantavanje, onda bi me zaklala britvulinom priko grkjana! Ajde mi dokaži da nije tako!, iznijela je sinu teoriju o ubojstvu s predumišljajem. Očajni Luka nije joj imao snage kontrirati.
-Majko!, obavijestio je raspoloženo jedno jutro. -Naša sam ženu za tebe! Šesna, redna, velika vjernica! -Je li iz Žigovošča?, izvadila je Karme zadnji adut iz rukava. -Nije! Zašto?.-Jer me jedna iz Žigovošča ima 65 godina turnila niza skale kad smo izlazili iz crkve. Pala sam anprsi i slomila cilu duzinu lebara. Jel’ se sićaš? Luka se nije moga sjećati nemilog događaj, jer se još nije ni rodio. -Majko ovo ti je zadnja prilika! Ili ću ja pod Sveti Petar ili ti u Bazanu, ako je ne prihvatiš! Falšo i milo je odgovorila -Dašta nego oću! Nisam ja kumplicirana!
Kad je Karme sutra ujutro otvorila oči, pred posteljom je stala šesna tamnoputa cura koja joj je nježno zacvrkutala -Suprabhaat shreematee Karmela! Karme prenuta iz sna i bez dentijere u ustima, odvratila joj je sa -Sprabahattt rgrt! Gošpe moja, jeste vi činovnica od svetoga Petra? Biće čini faturetu, pa je posla vas da mi otvorite vrata od raja? Je li moj Mate tute u raju? Biće nije nego u paklu, jer je bio kurbar veliki!, uzgovorila se uvjerena kako je konačno pristigla u raj.
U kamaru je ušao Luka. -Majko ovo je Banita. Divojka iz Indije i ona će te ašestit. -Inđije? Znala sam jednu iz Inđije šta je donosila paprike za sataraš, kazala je smantano Karme, a onda stavivši aparat u uho shvatila da joj njegovateljica nije stigla iz Inđije nego drito iz Indije. -Banita zna engleski, a i ti ga nešto znaš! -Znan!, učila nas je Marija Konzulovica kad smo tili emigrisat u Australiju!, ponosno je rekla, pa se obratila Boniti – Gud morning! Aj em Karmela!
Suživot Banite i Karme krenuo je s očekivanim komplikacijama. -Sinko moj! Ja san se nekako dolibila do njene kamare i imala san šta vidit! Nasrid sobe jedan kip debeloga čovika s velikin drobon! Oti je isti oni Pave Gudin šta je moga izist terinu njoka dok kažeš am-salam! I ota naša Bonita Banana, prid kipon kleči i ništo jauče, a okolo užgani prutići šta puštaju vonj pakleni! -Majko nije to Pave Gudin, nego je to Buda u kojeg ona viruje. A ti prutići su ko naš tamjan u crkvi! I ne zove se Bonita Banana, nego Banita!!, očajnički je objašnjavao Luka.
Tenzije su se nastavljale.
-Neću to izist! Nou, nou!, vrtila je Karme glavom i čvrsto stiskala pešnje, dok joj je njegovateljica pokušavala u usta utiskati marendu. -Neću! Iz not gud! Pu, pu! No, blaga, ali uporna Bonita polako joj je ipak utiskala cijeli sadržaj terinice u ćunku. Karme se Luki požalila. -Natirala me da izidem kašu šta pari ko šemedikanja koja se daje grdelinima! Onda mi je noge mazala s nikon mašću ko s patinom za postole. Od tabana do gnjata je trličala i upirala, da su mi ostale taje modre ko sukno! Nastavljala se žaliti.
-Još me i čini da pijen niku zamučenu vodu u koju meće prašak šta smrdi na tumidu! Truje me! -Ima li još šta?, umorno je upitao sin. -Ima! Prid spavanje gori one prutiće oko mene i govori da ponavljam za njom vako -Om, om, om…! Ona je štringa! Luka više nije mogao izdurati -Ili Banita ili u Bazanu, odluči!, bijesno je zaurlao. Karme ga je poplašeno pogledala i promucala -Bonita!, pa nadodala -Banana!, i prestala kritizirati angažman njegovateljice.
Luka je ubrzo s obitelji otišao na skijanje u Austriju. Nakon toliko godina imao je kome ostaviti mater i pobjeći od zuluma. Na povratku ga je dočekalo iznenađenje. Karme ga je nasmiješena s vrata pozdravila sa -Svaagat hai beta! U čudu se preksrtio -Misusovo, ali te šlagiralo. -Nije, nego me to Bonita Banana naučila da te tako pozdravin. To znači -Dobro doša sinko! -Pa kako ti je bilo bez nas? -Ko bubrigu u loju! Bonita je svetica, a ne žena. Od one kaše sa šemedikanjom sve mi je progleme u kondotu rišila. Sad kakim ko grlica. S mašću šta mi noge trliča me priporodila! Opet mogu micat nogama, a ne bit lazarica! A oni prutići šta ih pali navečer me uninaju i zaspnem ko beba. Ne orjan više ko šonambulo po noći! Bog blagoslovio moju Bonita Bananu!
Poslovni odnos strane radne snage Bonita Banane i poslodavke Karme, tako je podignut na harmoničnu razinu.
Dragi pratitelji Kamarina, uz nadu da nećete sumnjičavo gledati na ljude koje je potreba natjerala da pošteno zarađuju kruh pod makarskim nebom, autor vas pozdravlja sa -Namaste! Kad je Banita, poznatija kao Bonita Banana, mogla naučiti od šjore Karme -Faljen Isus!, možete i vi -Namaste!
Na fotografijama uz današnji Kamarin nisu ni Indijci ni Filipinci. Sve su to slike naših ljudi s ispraćaja u tuđinu ili iz dalekog svijeta kamo ih je mižerija natjerala.
Piše Marino Srzić / foto: privatni album
