Statistike, bilance, završni računi, izvješća o količini proizvoda s tvorničke trake, tonaža plodova s njiva… sve to slovi za najdosadnije vijesti iz informativne mašinerije. Suhoparne cifre, suše od starog baškotina i dosadni brojevi, dosadniji od brekuje koja zuji po kužini, prate nas odavno. Ono što se promijenilo samo je tehnika. Danas bez po muke pogledom na ekran u istom tiru doznamo kakav je bio urod jagoda u Vrgorcu i koliku su kilometražu prešli njujorški taksisti. Nekada je informacija putovala dugo. Kada bi konačno pristigla, za daljnje se širenje mogla osloniti jedino na snažno grlo telala, izvikivača novitadi.
Telalenje je ostalo aktualno i nakon popularizacije štampe. Za ‘capa dei tutti capi’ ove branše kod nas je slovio Mijo Madunić. Njega se ovih dana valjalo prisjetiti na obljetnicu Viškog boja kao najduže preživjelog sudionika bitke. Ostatak života proveo je uzvikujući novosti kalama grada za mižernu plaću. Manje dostojna zamjena, ne baš naročito razvijenog govornog aparata, bio mu je Ante Dekavalo, prvi lokalni kolporter.
Novitade su se posebno glasno izvikivale na pijaci, najfrekventnijoj točki smještenoj na dnu Kačićevog trga. Zvučalo je to iz Madunićeva grla nekako ovako… -Uvaćeno 50 pajera salpi i cipalaaa! Ajte žene na peškariju za jeftine pare spremit dobru užinuuu!, reklamirao je maštovitije od propagandnih letaka veletrgovina kojim nam svakodnevno prekrcavaju poštanske sandučiće.
Najpozornija slušateljica, kupravenda Anka, komentirala bi grintavo ponudu. -Oću, kako ne! To je u more dinamit bacio sin od Mate bez ruke. Eto tebi pa se rani salpama punih govana i ciplima iz porta koje se debjaju od onoga šta se zorom iz vrčina baca u porat! Madunić, honoriran za promidžbu minom pokupljene ribe, zapritio bi joj šakom, žaleći što nema više force da lajavu Anku ruvinja isukanom sabljom.
Raspačavač novina Dekavalo, prodavao je slova štampana na stranicama dnevnog tiska, no sa slovima i nije bio baš na ti. Šjor Klarić, glavni koncesionar za prodaju, strpljivo bi mu pročitao što treba izvikivati, pa bi to nekako uspio zapamtiti. Jedno je jutro ranije krenuo s dnevnom dozom maligana, te su mu se informacije po možđanima izremućale. ‘U pomoć’ su mu pritekla dva poznata berekina. -Šta si se dišpera Dekavalo?, upitali su primijetivši okjunjenu ćunku. -Envo san zanboravio sve šta mi je šjor Klanrić narendio da tenlanin!, uzmucao se uzrujano. -Ajdente mi vas dnva pročintajte. I ‘prončitali’ su mu.
Sad kada je dobro zapamtio, na vas je itac zaorjao na pijaci. -Donlazi nam na pronbu jenbački onkupatooor! Bit će jaja, prinpremite kokošice! Cijeli je auditorij s pijace najprije ostao zbunjen, pa je krenulo hithotanje, a finaliziralo se s uzvicima dvosmislenog značenja. -Ajte žene spremite se, eto nam hebačkog okupatora!, vikala je Ane Vlajna. -Bit će jaja, koke na sunce!, nadožuntala je Kate s druge tole. Misterij najavljenog dolaska okupatora sa zanimljivim strateškim ciljevima riješila je Anka, vješta čitalačkoj tehnici. Istrgla je Dekavalu primjerak Novog doba iz ruku, te shvatila o čemu se radi. -Ma nije okupator neko inkubator i nije hebački nego njemački! To je ona moderna makinja šta grije jaja da se boje izležu pilići! Zovu jude da isprobaju!, priopćila je okupljenima. -Ništa od hebačke okupacije!, deprimirano je komentirala Ane Vlajna. -Hebi ga, s okupatorima nikad sriće!, zaključila je Kate.
Poslije rata su iz postavljenih razglasa na rivi i trgu danonoćno odjekivale revolucionarne note, redali se govori i biflali radni uspjesi nove Jugoslavije. ‘Portavoće’ razglas bio je postavljen točno povrh Ankine tole, što joj je davalo nemilo u glavu. Taman bi uspjela privući neku mušteriju kad bi zaorjao glas druga Moše Pijade -Nezasitni preprodavači hrane rak-rana su naše ratom osiromašene domovine i s njima se treba hitno obračunati! Kupac bi kao oparen ispustio krumpir izabran s banka i u strahu napustio pijacu. -Di ćeš?, uzalud je mušteriju Anka dozivala natrag -Nije drug Moša mislio na mene! Da je sad ovde i on bi u mene kupio kumpira pa bacio na tavu. Zna čovik šta vaja! Ne bi drug Tito drža kraj sebe svakoga! Uzalud se trudila. -Odnio ga đava ćorava!, klela je potiho druga Pijadu -Di se baš mora javit? Neću vako ništa prodat! Sa susjedne tole primjedbu je čula suparnička konkurencija Kate.
Kada bi pak sa zvučnika bilo pušteno Kozaračko kolo, okupljeni na pijaci zaboravili bi na kupnju, pa bi se oduševljeno uhvatili za ruke i razvili novi plesni, ideološki ispravan hit od česme do Lištuna. -Ajte prvo kupite pa pozobjite ovo grožđa u mene! Vidit će kako ćete boje tancat!, očajnički je pokušavala potaknuti promet, no od toga ništa. Kate je opet čula što brontula.
Anka bi i sama katkad zastala pa slušala govor druga Tita. Nije joj bio mrzak. Pridružila bi se i ona povremeno kolu ili zaveršala zajedno s portavoćem ‘Padaj silo i nepravdo!’, jer joj je ta pjesma potlačenih bila posebice na srcu, ali kad bi čula nešto što se zvalo ‘Statistika uspjeha naših trudbenika’, samo šta je ne bi ošinila kap.
O količini pobranih šljiva, izrađenih vijaka ili izgrađene kilometraže pruge Šamac-Sarajevo, redovito su na punu uru puštane obavijesti sa razglasa povrh Ankine glave. Metalni glas nadvikivao se sa zvonom koje bi upravo tuklo s kampanela. -S polja su danas pokupljene rekordne količine uljane repice!, hvalio je uspjehe u obnovi domovine razglas i nastavljao -Iz fabrike obuće Borovo javljaju da je udarnica Mara iskrojila 500 komada potplata za dječje cipelice! Anka je taman zakunjala. Od glasno puštene obavijesti naglo se probudila, skočila i zapela nogom o lumbrelin. Lumbrenin je pao na balancu, a balanca povaljala sve što je tog dana donijela na prodaju. Do apoteke su letjeli kauli, verzoti, limuni… – En ti udarnicu Maru, radi nje mi se cila provišta speštala! Ko će sad prodat makanu robu! Da je prava žena ota bi Mara šumrprešavala doma robu i fregala pode, a ne bi se vukla po fabrikama!, psovala je tuta-forca.
Kate je i dalje slušala i sve pamtila. Onda se jednog dana odlučila riješiti poslovne konkurencije. Otišla je drugu Ivi u Komitet i optužila Anku za antinarodnu djelatnost koja se sastojala u kritiziranju vlasti i ismijavanju udarničkih uspjeha zaslužnih trudbenika.
Anka se pred optužbom energično branila. -Drugarice Anka, jesu li istinite ove informacije koji smo dobili?, pročitao joj je drug Ivo optužbe. -Prvo i prvo nisam ja tebi drugarica, nego teta Anka, jer te znam od kad si se izlega! Drugo i drugo niste vi dobili informacije nego šporke ćakule iz pešanja one gude Kate, jer me se oće riješit! -Dobro teta Anka. Znam ja da ste vi žena na mistu i uvik bili za našu stvar!, pokušao je primiriti Ivo. -Nemoj ti meni za našu stvar, jer se zna da bi ti da zadnje šoldo za onu stvar! Ivo se zapeškerio i pokušao je ponovo zastrašiti. -Pazite šta govorite, jer su optužbe takve da bi mogli izgubit misto na pijaci, a da je kogo drugi na mom mistu posla bi vas u pržun.
Anku nije bilo briga šta bi mogla koji mjesec odmorit u pržunu, ali da joj netko digne tolu skončala bi sa Svetog Petra u more sinje. Zato je upotrijebila sve svoje urođene advokatske sposobnosti. -Slušaj me sinko. Ja protiv pisme šta iđe s razglasa nemam ništa. I ja privatim i zapivan, a znaš da sam imala najboji sopran u crkvenom zboru. Moga si me čut dok si ko momak do rata skupja lemozinu u Svetoga Marka. Šta se tiče govora druga Tita, ja ih slušam s takvom pomijom da ti tako ni ćaća nije sluša bana Jablanovića kad je bio posjetit Makarsku, a otac ti je sidio u prvom redu! Ivo se počeo meškoljiti, jer su navedene činjenice u novim uvjetima bacale sjenku na političku povijest obitelji. -A šta se tiče ujane repice i šjola od postola, to priznajem da sam grintala. Ko je u nas vidio otu repicu? Jel ti mater začini blitvu i srdele repicom ujenom ili našim ujen maslinovim? Onda opet te šjole od dičjih postola! Šta će naš svit sa 500 dičjih postočića. Oće li ih lešat, frigat, šufigavat?, zapjenila se Anka.
Ivo je pokušao s argumentima. -Teta Anka to je samo statistika, da se zna da napredujemo. Da našim ljudima dignemo moral. Anka je samo čekala taj trenutak i izvadila iskrzani notes iz džepa traverse. -Znaš ti šta je ovo? Ivo je slegnuo ramenima. -Ovo ti je reč skatistika, a ne šta ti trumbetaš. I ovo ti je prava stvar za dignit moral i za dignit štogo drugo? -A šta je to?, zbunio se Ivo. -Ovo ja vodin otkad su turisti počeli dolazit u našu Makarsku. -Protok gostiju?, palo mu je napamet. -Protok domaćih jaraca i njiovih jaranica turistica! Tute je zapisano sve! Kad je koji Makarnin viđen s kojom Čekinjom. U koju uru i na kojem mistu. Di su se sastajali i s kojih su se škuribandi rastavljali. Koliko ih je koji okrpio i prominio u sezoni. Ovi moj noteš vridi više nego oni vaš Kapital!, usudila se izreći svetogrđe kontra komunizma. -Nastavila sam ja bilužit i sad posli rata kad su se pojavili na more naši trudbenici na zasluženi odmor.
Evo ovde na stranicu 17., ti stoji kako je jedna trudbenica iz Slovenije postala priko noći trudnica i po mom će računu…, zastala je i prebrojavala na prste pa rekla -U Celju na svit svaki čas doć jedan malešini Ivica ili koja mala Ivanica! Ivo se sjetio drugarice Mojce od prošlog ljeta. Preznojio se, zapalio nervozno španjulet, pofuma ga u minut i kazao -Teta Anka, ja sam sad oženjen čovik. To je bila samo avantura, a ako moja dozna, mogu odma u emigraciju! -E avantura! Onda najboje da počnete naplaćivat ote avanturističke usluge i prijavite ih u Putnika za taksu! Odgovorila mu je ne znajući da je upravo izrekla vizionarsku ideju danas modernog avanturističkog turizma.
Nagodili su se. Još su zajedno i popili bićerin i prolistali notes. Ivo je od prikupljenog materijala mogao napisati repetitorij o škuribandama, galebarenju i dugoj tradiciji turističkih avantura.
Anka se vratila na svoju tolu. Špiji Kati je pao promet. Ivina karijera se iz Komiteta prebacila u hotelijersko-turističke vode. Kad god bi dobio na stol statistiku turističkog poslovanja, sjetio bi se Ankine ‘skatistike’. Onoj službenoj ne bi uvijek povjerovao. Za onu Ankinu je upamtio da je istinitija od svih kojih se za dugog staža nagledao.
Dragi pratitelji Kamarina, ne vjerujte ni vi svim statistikama. Primjerice onoj o rekordnoj popunjenosti smještajnih kapaciteta. Ili ako baš hoćete vjerovati, zgužvajte navečer lancune i pofrigajte ribu u kužini apartmana koji su vam pred sam dolazak oni Austrijanci otkazali. Ujutro uđite u apartman, pa samom sebi recite -A vidi ovih Austrijanaca koji su mi nered ostavili! I brzo sve sredite, jer će gosti svaki čas, samo šta nisu!
Piše: Marino Srzić / foto: privatni album
