Kolekcionarska strast ima dugu tradiciju pod makarskim nebom. Primjerice Miji Brokvici nije mogla promaći nijedna brokva, komadić žice ili vidica nađena na kali. Mijo je bio čovjek-magnet, detektor za metal. Džepovi su mu uvijek bili puni ruzinavog repro-materijala. Kolekciju sitne gvožđurije, uredno sortirane po škancijama radionice, danas bi rado izložio Tehnički muzej na svom povijesnom odjelu.
Kolekciju Antice Brabonjke bilo bi teže izložiti. Uzorci njene sakupljačke strasti bile su kvarljive prirode i ne bi izdurale temperaturne uvjete u neprilagođenim prostorima. Antica je naime sakupljala brabonjke. Zato je i zavrijedila ne baš elegantan, ali svakako slikovit nadimak.
Ni Mijo Brokvica ni Antica Brabonjka nisu pripadali sorti klasičnih kolekcionara. Brokvica je pronađene gvožđurije koristio za popravke bruštulina, mažinina, kajbi i sličnih zvizdarija, čime se ozbiljni meštri nisu imali vremena baviti. To je naravno solidno naplaćivao. Dakle bio je sakupljač iz koristoljublja.
Antica također nije bila klasična hobi-sakupljačica. Brabonjke, izmet ovaca i koza, sakupljala je po Glavici, Bilajama, Velikom Poju, graničnim teritorijima za slobodno španciranje stoke sitnog zuba. Crijevne nus-proizvode domaćih beštija nije koristila za bacit pod maslinu i u vrtal, već je njima gnojila palmu. Sadnicu egzotične biljke donio joj je s navigavanja Bartul. Posadila je u đardinić iza kuće, a berekin Bartul zasadio je Antici nešto drugo što nema veze s hortikulturom.
Egzotično drvo pustilo je svoje korijenje u vrtu, a mornar je svoje korijenje zauvijek pustio u Americi. Nije se više nikad vratio. Antica je kao uspomenu na jedinog ljubavnika u životu, čuvala palmu od bure i leda, no biljka je iznenada počela propadati. Onda joj je netko preporučio gnojenje isključivo brabonjcima podbiokovskih ovaca i koza.
Bartulovo drvo se rekuperalo, a Antica je nastavila sakupljati brabonjke. Njenu sakupljačku aktivnost svakako ne možemo nazvati kolekcionarstvom, nego prije infišacijom.No pravih kolekcionara je bilo. Conte Kačić skupljao je bukaline-vrčine, plemenita Nonković ventule, don Ljubić bibliofilska izdanja, gđa Benevoli porculanske figurice mačaka.
Mularija stasala prije 90-tih skupljala je salvete, kartoline, omote Bruklin žvaka, limenke Coca-Cole, Pepsi i Fante, nabavljene iz Trsta, nedostupne u butigama pokojnog Primorja. Stariji su skupljali čepove inozemnih piva, privjeske za ključeve, kemijske olovke i famozne ‘unučiće’, minijaturne bočice alkoholnih bibita koje su godinama navlačile prašinu po regalima.
Današnji Kamarin donosi štoriju o domaćem ženskom rodu čiji je ekscentrični interes za pogrebnim situacijama izrodio neobičnu sakupljačku strast. Riječ je o šonetama, književnim jezikom osmrtnicama. Čitatelju se možda čini da je tema neukusna, jer -Šta je prislano, ni mački nije drago!, no da autoru redaka nije bila namjera činiti arlekinade od delikatnih tema, uvjeriti ćete se u nastavku teksta. Bilo je ovako…Beograđanin dr Sava M. Trifunović, ugledni profesor na katedri psihologije, planirao se tog ljeta 30-tih godina prošlog stoljeća dobro odmoriti u ‘ubavoj varoši makarskoj’.
Na odmoru mu se ideja za novi znanstveni rad iznenada nametnula sama od sebe. Nije ništa spoznao udišući čisti makarski zrak, niti ga je inspirirao pogled na pučinu mora. Znanstveni poticaj dobio je u tineliću svoje ljetne stanodavke šjore Vice Posmrtne.
Kad je zorom čuo da je tako čudnim nadimkom ispod ponistre priziva neka susjeda, nemilo se iznenadio. Zato je već istog jutra uz posluženu bijelu kavu i topli padišpanj upitao –Izvinjavam se gazdarice što vas deranžiram, ali me interesuje kako takav ružan nadimak ima tako fina gospoja? –Ma šta?, nije razumjela Vice. –Posmrtna, gde da vas pobogu tako zovu? –A to! Ma ne jidin van se ja moj šjor Sava na to! Tako su mi zvali mater i babu, pa tako imentuju i mene. To mi je po raci! –Ali zašto?, čudio se dr Sava.
Vice Posmrtna, jedva je dočekala priliku da je netko hoće slušati, te započela s dugom pištulom o podrijetlu pridjevka. –Sve su ženske od moje race zvali Posmrtna, jer nan se bilo drago bavit pokojnima! –Kako to? Da niste bile zadužene za sahrane, parastose i pripremu mrtvih za onaj svet?, nametnulo se logično pitanje. Vice se lecnula –Bože sačuvaj! Šta vi mislite o nama? Mi smo uvik bili fijeniji svit! Nismo ni mrce oblačile, ni naricale, niti bili picigamorti. Samo smo imale veliki interes za one šta su otišli Bogu na istinu. Tako van je moja baba, krenula je s familijarnom štorijom -Oblazila sve grebe u kanpu i znala u podne i ponoć di se ko smistio, koliko ih pod pločon ima i pali li in kogo lumine. Isto je nastavila i pokojna mi mater. Dežurala bi prid dvoron di je leža koji nesritnik sa valižon spremnon za svetoga Petra, pa kad bi čula nabrajanje, trčala bi od portuna do portuna javjat nemili slučaj.
-A koje su vaše preferencije u vezi blagopočivajućih?, zainteresirao se dr Sava, bilježeći natuknice u notes. -Nisan razumila? -Kakvo je vama interesovanje za mrtve?, objasnio je. -A to! Otkako su počeli šonete izlagat u veltrine, to mi je najdraže. A kad su počeli objavjivat u novine, to mi je špecijalnost!, zaneseno je odgovorila. -Sad ću van pokazat! Hitro se skočila i izvadila iz baula dvije kutije. Na jednoj se isticao reklamni natpis ‘Elida-zalog damske ljepote’, a na drugoj ‘Lineti-briljantin za gospodu’.
Ponosno ih je otvorila –Ove san škatule dobila iz šjor Linove drogerije da mogu šortirat muške od ženskih! U ‘Elidi’ su muški, u ‘Lineti’ ženske. Na podanku su mlađi, a na vrvu stariji, livo su koje poznajen, a desno koje ne poznajen… Nastavila bi i dalje s inventurom da je nije prekinuo.
–Ali što je to u kutijama? –Šonete! Kako vi rečete? –Čitulje!, konačno je shvatio –Pa što će vam crna gospojo Vice, čitulje ljudi koje ne znate?, čudio se –Ja van odo toga živin! Cile noći čitan i zamišljan kakvi su ti judi bili, kakvi su in bili zadnji dani, ko ih oplakuje. A ako mi se nešto puno sviđa, onda naučin napamet cilu šonetu. Evo sad ću van izdeklamovat! , stala je u pozu pučkoškolke i počela: ‘Milane dragi mužu, ostavi me samu, tužnu! Tebe plače čitav svijet, ja za tobom želim mrijet! Udovica, sinja kukavica Marica’ Tako se zvala žena odo toga Milana. Ja je ne poznan, ali ko da mi je sestra!, objasnila je.- Ravno na isti dan, za godinu je partila i ona! Nije uvatila ni 85 godina! Evo znam šta su joj dica objavila slušajte, krenula je s novom točkom: ‘Ljubeća djeca Boga mole, da im se roditelji na nebesima spoje’!, u suzama je grcala Vice –Je li to jedna prava drama od kojega se čoviku srce para!, neutješno je otirala suze rubom traverse.
-A iman i jednu puno lipu, kad su se dva brata u kaiću skupa utopila, pa su neviste stavile zajedničku šonetu. Sve u stihovima! Neko mi je reka da su se udale za misec dana! Oćete da van tu recitiran. –Pa ne bih baš danas, nešto me u stomaku probada, s neugodom se izvlačio dr Trifunović. –Imate pravo! Ne bi ni ja da san na vašemu mistu! To su jedne gude, a ne žene, kad su se udale prije nego šta su im muževi uskrsnili! Ja san to naučila jer su stihovi puno duševni. Sigurno su platile kojega študenta da in napiše.
Dr Trifunović, poklonik Freudove psihoanalize, napisao je tog dana koncept za znanstvenu radnju koja će biti objavljena u francuskom stručnom časopisu. Naslov joj je bio ‘Psiho-geneza kulta posmrtnih oglasa u Dalmaciji’. Struka je pozitivno ocijenila rad, gdje je u više navrata spomenuta i izvjesna gospođa zvana Posmrtna. Tako je šjora Vice dospjela u žižu interesa psihijatrijske branše, a da to nije nikad doznala.
Njenu su šoneta-tradiciju, nastavile kćer Marija i unuka Dubravka. Kćer je bila aktivna u znatno plodnijoj šoneta-eri, kada osmrtnice nije više objavljivao samo ‘poboji’ svit. Pojava je postala masovna, a rubrika umrlih u tisku zauzimala sve veći broj stranica. –E da mi se pokojnoj materi dignit iz groba, pa vidit koji je danas izbor šoneta! Guštala bi bidna ko nikad u životu!, evocirala je uspomenu na roditeljicu, izrezujući iz Slobodne najzanimljivije osmrtnice.
U ozračju parole ‘Religija je opijum za narode’, Marija je tragala za šonetama prvoboraca NOB-a s istaknutim ‘Počivao u miru Božjem!’, te za umrlicama bivših crkovinara bez spominjanja imena Božjega. Potonjih je bilo za ispunit barem dvije velike škatule, a Bogu vjerni prvoborci stali bi u manji škartoc.
Marijina arhiva množila se plodnije od Vicine. Više nisu bile dovoljne Elidine i Linetijeve kutije, pa je formirala pismohranu sortiranu u fasciklama, koje su ispunjavale škancije do vrha. Na hrptima registratora uredno je pisalo; pokojni domaći, pokojni furešti, rodbina, Makarani.Poseban je dio formirala građa naznačena sa ‘šonete istaknutih drugova’ i ‘osmrtnice sa falšo ožalošćenima’. Cijela se politička povijest SFRJ, mogla iščitati iz Marijine arhive. –Vidi kako su sakrili barbu da im niko ne može prigovorit!, komentirala je Marija Posmrtna.
–Umra daleko od voljene domovinske grude, to znači da je pobiga 1945. u Argentinu. Ispraćen od bliskih suradnika, to oće reč da su mu u Bono Šajreš držali govor oni iz društva Vila Velebita. A i ime su mu prominili! Pedro Juanito de Milanito. Je ko i ja! Zna se da je to Pere pokojnoga Ivana Milanova. Detektirala je identitet disidenta iz daleke Južne Amerike.
Unuka Vice, Dubravka Posmrtna, dobila je civilizacijsku priliku pratiti prve objave osmrtnica na internetu. Uz poznate upokojene, slagala je u fajlove na računalu i preminule iz svijeta šou-biznisa, copy-pejstala linkove i pohranjivala ih po USB-stickovima.
I dok su babi trebale škatule, a materi fascikle, njoj je cijela arhiva mogla stati u šaku ruke. –E da je moja baba Vice živa, mislila je s nostalgijom. –Lipo bi stavila stik u žep odnila u suside i utikala u laptop, pa bi guštale cili dan u šonetama!Je li novi Kamarin donio neukusnu štoriju o ozbiljnoj temi? Nije! S pokojnicima se ne šprda! Šprdamo se na račun živih, koji su i od šoneta napravili jeftinu sapunicu i banalni reality-show!
Iz šoneta iskusno oko može iščitati prilike i neprilike vremena u kojima su nastale. Uz puno poštovanje prema onima koji su partili, uz današnji Kamarin i primjerci antikih šoneta.
Piše Marino Srzić/ foto privatni album
