‘Uz vaš hobi, štapić Bobi!’, orjao je tuta-forca reklamni slogan sredinom 70-ih godina s ekrana crno-bijelih televizora. Ništa manje zastupljeni u EPP minutama nisu bili ni reklamni slogani: ‘Kad se sa srcem kuha, kuha se Podravka juha’, te legendarno ‘Svako jutro jedno jaje, organizmu snagu daje’. No, danas nećemo ni o juhama, ni o jajima. Doduše nećemo ni o štapićima. Preci su nam radije mumali baškotine potopljene u Divku ili trieštinski kolač čiju bi tvrdoću ugodno omekšalo vino i prošek. O hobijima spomenutima u reklami posredno ipak hoćemo.
Rječnici definiraju hobi kao ‘sakupljačku ili neku drugu aktivnost kojom se bavimo zbog osobnog zadovoljstva, a ne zbog koristi’ Teško da bi kod nas takvo tumačenje prošlo. Posebno što se tiče sakupljačke aktivnosti. Svi su sakupljači imali bar neki unosan razlog za prikupljanje onoga čime su punili škancije, škafete i konobe. Ili su barem tako mislili.
Meštru Luki je posebna pasija bila skupljati po putima i kantunima, ruzinave brokve. -Eno je!, zaigrala bi mu duša, a dentijera se raširila u osmijeh, kada bi ranom zorom krenuo u ophodnju, a pod nogama bi mu se našla od hrđe neprepoznatljiva brokva koja je pamtila blagopokojnu Mariju Tereziju. -Bit ćeš ti meni ko nova!, tepao bi joj gladeći je među rukama, pa odnio u konobu. Tamo je već bila spremna otopina kontra ruzine u kojoj bi se brokve točale duže od tvrdog bakalara. Onda bi ih istresao na lancun i zaposlio ženu mučenicu Anježu da ih svitla krpom dok ne bi zasjale. -E sad mogu u promet, kazao bi Luka zadovoljno i nastavio s potragom za novim brokvastim ulovom. Ovaj Lukin brokva-hobi, osim zadovoljstva pri detekciji ruzinave gvožđije, imao je i materijalni dio priče.
U općoj poslijeratnoj nestašici marangunskog i građevinskog materijala, meštar je svoju hobi-zbirku prodavao po stolarskim radionama i tako privređivao barem za jutarnju dozu od pola litre vina u vrlobrskoj konobi. Ponekad bi preteklo i za podariti koji dinar ženi Anježi, pa bi ona s polovicom mjesečnog dobitka platila članarinu AFŽ-u, a drugu polovicu ubacila u škrabicu podno kipa svetoga Ante. Tako su od brokva- hobija meštra Luke profitirali i gradski maranguni i Antifašistički front žena i sveti Ante Padovanski, a da nisu znali. S obzirom na dobru vizuru s neba, sveti Ante je ipak imao uvid u situaciju, te bi kao svetac efikasan u pomoći pri traženju izgubljenih stvari Luki providio po još koju duzinu pronađenog ruzinavog blaga.
Hobiji bračnog para Frane Jarca i Marije Afanane, bile su ni više ni manje nego mudante! Motiv za skupljanjem delikatnog odjevnog predmeta bio je im posve različit. Frane, što je lako naslutiti po nadimku Jarac, svoju je kolekciju prikupljao iz erotomanskih pobuda. Marija je svoj hobi prakticirala potaknuta opsesivnom hipohondrijom.
U danima bez internet narudžbi s diskretno umotanom pošiljkom, Frani je bilo teško doći do vrućeg erotskog rublja. Primjerke ‘uspaljeničkih’ mudanata nabavljao je preko pomoraca i švercera. -Ima li šta za me Mlade, zavjerenički bi upitao uspješnu šverc- komercijalisticu Mladenku. -Kako ne!, odgovorila bi mu šifrirano -Jedno kilo najboje šemedikanje za naranit tvoga grdelinića, došlo drito iz Trsta!, namignula bi mu konspirativno. I Luka i njegov grdelinić bili su zadovoljni isporukom crnog čipkastog seta modne talijanske marke ‘La donna appassionata’. Taj bi zvučni naziv znalci talijanskog s katedre kale slobodnim prijevodom imenovali kao ‘Uspajenica’.
Supružnica Marija Afanana preferirala je sasvim drugačiji tip rublja. Manijakalno ga je skupljala ‘za ne daj Bože potribe’. Mijenjala bi gaćice pri svakom izlasku na kalu, da se ne dogodi da afana i završi u doktora, pa se osramoti zbog mudanata koje su se duperale duže od tri kvarta od ure. No najviše je strah bilo da ne umre u dostojnim gaćicama, pa da je koja od onih šta su oblačili mrtvace prošpenta zbog nedostojnog stanja rublja dok ona mrtva leži u kapselu.
-Šjora Marija došla je nova isporuka!, zazvala bi je pri prolazu prodavačica Danka, znajući da će joj se utržak od prodaje taj dan enormno povećati. Marija je s pomijom prebirala cijeli saket rublja istovaren na pultu butige. -Je li čisti pamuk? Je li turski? Zašto svake nisu pakirane u najlon, nego su pomišane ko na Ponte Roso? Ove su mi dobre, ali isto volim malo rekamadure sprida da ne parim bijednica! Ove nisu dosta duboke pa će mi laštik stisnit bubrige i onda zbogom Marija!, razgledala je, ocjenjivala kvalitetu, upućivala primjedbe, pipala i mirisala materijal kao da bira dinju na pijaci, a ne mudante. Izašla je s punom boršom uz preporuku Danki da je svakako ima u vidu kad dođe nova pošiljka. Danka je zadovoljno trljala ruke stivavajući dinare u kasu i govoreći -Blagoslovjena! S takvom mušterijom ne da neće propast butiga, nego ni Galeb iz Omiša neće na inkanat!
Onda se desila dežgracija koja je bacila sjenu na hobije bračnog para. Od svih bolesti u koje je Marija Afanana infišala zatekla je baš perforacija slijepog crijeva kojeg nikad nije spomenula. -Ma di baš grezo slipo crivo, ko da sam čobanica, a ne skončat ko gospoja od slabosti od srca ili koje druge fijene bolesti!, strujalo joj je kroz hipohondrične možđane vijuge dok se uz pratnju muža, voljenog Frane Jarca, previjala od bolova u autu Hitne pomoći. Operacija je prošla dobro. Frane je danonoćno visio pored uzglavlja bolesničkog kreveta. -Bogu fala, danas će me sestre oprat i obuć mi moju spavaćicu i moje mudante!, uzdahnula je gotovo strasno. -Ne mogu više u ovim infetanim bolničkim štracama! -Sve sam ponio u saketu kad smo išli od doma ,ne boj se!, tješio je Frane.
Onda su ušle dvije mlade medicinske sestre, smješkajući se i migajući jedna drugoj. -Evo šjora Marija!, donili smo vam vaše gaćice -Sad ćete bit mirni! -A ovakvih lipih gaćica se ne bi postidila ni najšesnija mlada cura!, kazala je druga i iz saketića izvadila crnu čipkastu kreaciju dostojnu kažina. -To ste falili!, kazala je pacijentica -To ste pomišali s robom neke uspajene prasice! Di bi ja moja ćerce nosila takve ‘de kurbe’ mudante! Pu!, pljucnula je u znak gađenja. Franu skoro nije ošinuo kulap dok je očajnički mislio -Ben ti jarca! Uzeo sam u brzini saket s mudantama od švecerice Mlade, umisto njenih mudanata! Tako je i bilo. Saketi su za pegulu bili isti. I svoju je zbirku Frane držao deponiranu kao i Marija, u vrećici s natpisom Primorje-Makarska. -En ti Primorje i kese i mudantine mudante!, mrmljao je i pokušao izvući. -To su zabunom ostale od one gošće iz Njemačke, pa sam ih spremio da joj vratim kad dogodine dođe! -Nije jarče, ne zovu te zaludu Jarac! Šporkaćunu! Grišna dušo!, zaurlala je Marija, otrgla bocu s infuzijom i smirila ga svom forcom u slipočnicu. Sestre su ih nekako umirile, sanirale duboku posjekotinu preko Franine ćiverice i otišle se konzultirati s liječnikom treba li novi pacijent ostati u bolnici. Nije trebao.
Do kraja su se života nastavili svađati, ali su nastavili i s hobijima. Frane je svoju kolekciju sakrio bolje nego što bi to učinila švicarska banka, a Marijine duboke, bijele, rekamane mudante, iskuhavane bezbroj puta, više nisu imale mjesta u armerunu, pa ih je stivala u kutije po kantunima sobe. Umrli su u dva dana. Najprije Frane.
-Ja bi za tebe obukla i one ‘de kurbe’ mudante, samo mi ostani živ!, plakala je nad suprugom koji je gasnuo. -Hebi ga! Di si bila kad je grmilo!, prošaputao je pa nježno dodao -Isto ja najviše volim tvoje bile duboke! Sutradan je i ona partila od infarkta, a da po prvi put u životu nije prokukala kako se ne osjeća dobro.
Nećaci koji su organizirali sprovod bili su u dilemi oko sprovodnih vijenaca. -Njemu sa tulipanima ili sa kladiolama, a njoj s kerberima ili ružama?, dvojio je prvi. Drugom, škercanijom nećaku pala je napamet berekinasta ideja. -Njemu bi tribalo isplest jedan veliki vijenac od svih onih kurbanjskih mudanata šta smo ih našli ispod badnja u konobi, a njoj buket dugih bilih šotobraga s merlom!, našalio se – Za njega se nikad nije čulo da je ženu privario!, primjetio je prvi. -Zato je i skupja mudante, odgovorio je drugi -Ni nju nikad nije zabolilo do tog nesritnog slipog criva i prid smrt. Da je bolilo ne bi imala voje za skupjat bile mudante!
Ispratili su ih dostojanstveno. Elegantnije od primjeraka iz Franine zbirke i nevinije od rublja iz Marijine kolekcije. Eto kakve su sve arlekinade izrodile hobi-aktivnosti Frane Jarca i Marije Afanane. No bilo je i tužnih primjera iz hobističke prakse…
Gospojica Vjera, ‘de kapoto’ pokradena nacionalizacijom iza rata, skupljala je staniol kartu. Molila je djecu i susjede za omot od čokolada, a kad se pojavila aluminijska folija, gomilala je role u špajzi. Zašto baš staniol? Da bi pokradenom domu vratila stari sjaj. Otetu bogatu kolekciju srebrnine, danas smještenu po veltrinama nasljednika nekoć bivših glavonja, pokušala je barem falšo oživjeti. Latene pijate i drvene svijećnjake oblagala je srebrnom kartom, pa pri rijetkim vižitama hvalila zbirku -Vidite kako je lipo moje srebro! To je sve od mojih starih! -Takve srebrnine nema nigdi!, kazao bi dobronamjerni posjetitelj, gledajući kako se s pijata guli staniol čokolade Braco i Seka.
Mate Tičica, duševno rastrojena dobričina, manijakalno je prikupljao kajbe, kajbune i ostale primjerke kaveza za ptice. Nizao ih je u dugom redu pod solarom i uz skale, ovješene o brokve. Sve su bile prazne i s otvorenim vratašcima. -Mate šta će ti kajbe bez tičica?, pitali bi ga ljudi. -Ja tičice puno volim i skupjan kajbune da na svitu ima šta manje kaveza za zatvorit grdeline, verdune, faganele, kanarine…, nabrajao je omiljene pjevice. Kažu da tijekom Matinog sprovoda ptičice iz negdašnje borovine oko groblja nisu nikad skladnije i žešće veršale. Vjerojatno se to ljudima samo činilo, ali je toplo oko srca ako povjerujemo.
A što je s vašim hobijima? Skupljate li ove turističke sezone, eure i je li vaša zbirka upotpunjena? Skupljali jaspre ili ne, svakako budite i skupljači lijepih trenutaka dok ih još ima na tržištu. Autor redaka se nada da će bar jedan trenutak iz te zbirke biti rezerviran za ‘bacit oko’ na nove Kamarine.
Piše: Marino Srzić / foto: privatni album
