Svake desete godina, već tamo od sredine 19. stoljeća, aktualna je država pravila inventuru i provjeravala kako stoji sa brojem pučanstva. Na adrese stanovništva, po kalama i kantunima, selima i komšilucima, razmiljeli bi se poput maštrapana državni službenici praćeni sumnjičavim pogledima puka. Nedužni činovnici koji su samo obavljali svoj posao, bili bi uglavnom neljubazno dočekivani i neopravdano napadani. No, skratimo uvod.
U današnjem Kamarinu riječ je o zgodama i nezgodama pri popisima. Lista lažiranja i kalkulacija prilikom davanja podataka bila je duga i maštovita. Žene sklone umanjivanju godina zaklinjale su se kako je u krštenici zapisan krivi datum greškom nepreciznog župnika ili pijanog matičara. Težaci su smanjivali kvadrature maslinika, a ribari ulove cipala. Trgovci krili pravi saldo prodane robe, a roditelji naštimavali godišta sinova radi odgađanja vojne obveze. Zbog svih tih berekinadi, popisi su pod nebom Makarske rijetko davali sasvim pouzdane podatke.
Pred popise u ožujku 1991., unuk Tonči je svojoj babi pokušao objasniti kako popisivaču više ne treba lagati, jer ćemo se nakon pustog vremena za koji mjesec sigurno naći u vlastitoj državi. Baba ga je pozorno slušala -Kad te budu pitali šta si po narodnosti šta ćeš reć?, provjeravao je unuk -Po narodnosti Igarka!, spremno je odgovorila. -Ma ne to, nego po nacionalisti?, precizirao je Tonči. – Nacjonalinost po materi bodulica, po ćaći Primorka!, objasnila je Mare. -Ma baba, siti se u koju ćemo državu osvanit! -A znan Socijalistička nezavisna država jugoslavenska kraljevina repuplika Austro-Ugarska!, zbunjeno je u jedno ime zbila sve države u kojima je živjela, pa smantano kazala -Onda šta san Ugarka ili šocijalistica?
-Ma Hrvatica!, dalo je u glavu Tonču. -A to! Šta me odma nisi pita od kojeg sam roda, pa bi znala!, kazala je stara pa zapjevala ‘Vezak vezla Hrvatica mlada’. -Ajmo sad koje si konfesije? -Konfekcije najvolin Varteks! Imala san jedan njiov mantel, eno ga još ko nov u armerunu! -Vjerske konfesije! Koje si vire?, iznervirao se Tonči. -Kršćansko-fratarske! -Kako kršćansko-fratarske?, nije bilo jasno unuku. -Eto tako! Kako nisan kršćansko-popovske, jer mi popi nisu dragi!, objasnila je. -Ali to je ista vira katolička! -Neka tebi je, meni nije!, zainatila se stara.
No to nije ništa prema onome što je na doživio popisivač Zoran. Zoranu, mladiću iz unutrašnjosti, nakon ljetno-sezonskog posla nije se dalo vratiti u kontinentalne magle, te je prihvaćao svaki posao koji se nudio. Miješao cement za izgradnju apartmana, prodavao ribu na kočama i dijelio kataloge supermarketa.
Bila je godina popisa, pa se prijavio za anketara. Ured državne uprave ponudio je dupli honorar za obaviti posao u jednoj problematičnoj kali, a posebno na jednoj od problematičnih kućnih brojeva. Uz svu primamljivost naknade, lokalni su anketari odbili ponudu. Zoran je pristao.
-Momak jesi li ti religiozan?, upitala ga je činovnica iz ureda za statistiku –Jesam!, odgovorio je. –A do kojeg sveca najviše držiš. –Do svetih Kuzme i Damjana! –Dobro da Kuzma i Damjan uvik idu u paru, ali bolje da se moliš Solinskim mučenicima, jer u ovom slučaju triba više od dva sveca da ostaneš normalan! –Pa tko tu živi? Neki nasilnici, kriminalni tipovi? –Ništa od toga, a puno gore!, odgovorila je činovnica, te ga prateći sažalnim pogledom otpravila prema izlazu. Odlučio je razotkriti misterij i žvelto krenuo k odredištu.
Prije nego što uđe kroz vrata doma stanara sa ‘zahebanom’ reputacijom, autor redaka ih je dužan predstaviti. U kući na lošem glasu stanovala je čudna kumpanija. Vinko, učitelj u miru i polusestra mu Danica na prvom katu. Mande, stara cura i revnosna vjernica provodila je staračke dane povrh njih, a na samom vrhu se smjestila Ljube s dugom karijerom švercerice.
Svi stanari su bili u bliskom srodstvu i iz nekoć ugledne familije. Obitelj je odavno materijalno, moralno i natalitetno spala na niske grane i od svih palaca i bogatstva ostala im je samo ta kuća u kali. Godinama su se parničili oko vlasništva, te na koncu shvatili da im se bolje smjestiti pod isti krov nego trošiti na parnične troškove. Živjeli su u relativnom miru prekidanom s manje ili više žestokim skandalima. Vratimo se popisivaču Zoranu…
–Da me sve ninđa-ratnici dočekaju nije me briga, za takav bi honorar rintao nedjelju dana, odlučno je pritisnuo zvono na ulazu. Vrata mu nije otvorio ninđa -ratnik, no pred sobom je ugledao grofa Drakulu. Nedostajali su samo iskeženi zubi. Ljube je tog jutra opet negdje zametnula dentijeru
–Fta je?, profrfljala je bezubo. –Fta oteš? Ješi ti Jehovo švidok, ne primamo vižite! –Ja sam popisivač!, pokazao je iskaznicu. –Mofeš š time otrat prisvitlu! Di je potfda od pulicije? Načuvši konfužjun, prizentala se i Danica, te Zoranu istrgla iskaznicu i počela je proučavati.
–Mogu li sad ući?, upitao je nestrpljivo.–Ne možeš!, postavila se Danica u pozu sumo-hrvača. –Možeš kad ja kažen! Nakon par sekundi dometnula je –Možeš sad! Ajde isprid mene uza skale!, zadala je smjer kretanja.
Putem im se tek probuđena, zapetljana o skute duge spavačice, ispriječila Mande. –Je li to novi kapelan za blagoslovit kuću? Zašto nije doša župnik? Kako su to nama poslali kapelana, a ovima šta su se priko noći privoltali brzo će slat i kardinale!, navila se prethodno sanjajući da je vrijeme od Tri kralja i blagoslova kuća. –Ne bleji, nego stavi priko sebe bokun vešte, pari da si iz kažina izašla!, prekinula je Danica–Mali nas je doša popisat!
Uveli su ga konačno u tinel, gdje ih je dočekao Vinko–Sidni momak! Ti si znači doša za popis? –Jesam!, zbunjeno je odgovorio, nervozno žudeći za cigaretom. Vinko je dimio ko vaporeto, pa je oprezno zapitao. –Oprostite, vidim da pušite, pa bi li i ja mogao? -Kako ne!, ponudio mu je srdačno.–A neš ne!, zaorjala je Danica. –Jesi jutros marenda? –Nisam, promucao je. –Prije nego štogo staviš u kjun, nema cigare!
Ljube se vratila, nakon što je našla dentijeru zaglavljenu između štramca i kočete. –Tako je! Bez spize nema ni muške force!, diskretno je zadigla veštu. –Grišnice stara! Ne kažiji tute kolina momku! Vidi ga kako je šesan, svaka bi mu dala!, stala je Danica u obranu Zorana kojemu se lice zapeškerilo od neugode. –Sad ćeš izist jednu dobru kajganu od 4 friška jaja s panceton i popit biklu.
–Ali ja sam vegetarijanac, ne jedem ništa životinjskog podrijetla. –Možeš bit i perzijanac al ćeš izist šta ti donesen!, odšpancirala je u kužinu.
–Jesi za rakijicu?, predložila je Ljube. –E za to jesam!, prihvatio je Zoran, promislivši kako bi prihvatio i anesteziju. Netom je ispio bičerin, pred njim se stvorila gvantijera s marendom za tri težaka.
Nakon dvije godine bezmesnog staža primio se pinjura. –Ne!, klepnila ga je Mande po ruci. –A di je pomolit se, pa tek onda na manjažu! Zoran je zazvao svete Kuzmu i Damjana, no uvidjevši da to neće biti dovoljno nastavio je moliti i Solinske mučenike; Anastazija, Asterija, Septimija… Trajalo je dugo. –Koji si ti pobožni momak! Ja bi već izmolila krunicu, primijetila je Mande.- Jidi! Ni sveci nisu uvik bili na kruvu i vodi.
Zoran je salamaštra sve pred sobom i zalio biklom. –E sad možemo!, prozborio je punih usta. Onda su opalili po anketnim upitima. Kakve je to tek komplikacije iznjedrilo, Zoran je zapisao u svoj dnevnik kojeg je sanjajući potajice o novinarskoj karijeri, uporno vodio. A zapisao je ovako…
‘Već pri prvom koraku, krenulo je komplicirano. Na uobičajeno pitanje –Ime i prezime?, jedini muškarac iz kuće pompozno je izrecitirao -Vinko Vittorio conte di Macarsca e dela Primorje! –Da sve to napišem?, upitao sam zbunjeno. Tada se javila robusna starica, za koju je odmah bilo jasno da šefuje. –Piši kako je rečeno! Ako nemaš mista daj meni da upravim! pokušala mi je oteti upitnik.
–Vi ste?, zapitao sam oprezno. –Ja sam Danica zvana Apašica, polusestra Vinka, pa i meni pripadaju sve titule ko i njemu! Poslušno sam naveo sve izbiflano šireći upitnik za više redaka. –A vi?, upitao sam preostale dvije. –Ja san Mande Kandelirka! –Je li vam Kandelirka obiteljsko prezime? –Nije nego crkovno! Nisam znao kako to protumačiti, pa sam poslušno zabilježio.
–Ja sam Ljube Levisica!, oglasila se druga. –To vam je prezime od pokojnog muža? –Hebi se ti i muž, napala me –Ja muža nisam imala, niti ću imat! Ko da san manita udat se, pa mu prat šporke mudante cili život! Za jedan časak radosti, ijadu dana žalosti…, zapjevala je kreštavo.
Ni sa sljedećom anketnom rubrikom nije bilo lako. –Školska sprema gospodine Vinko? –Diploma stečena na Akademiji di beli arti u Firenci. Drugovi je nisu tili priznat, jer da je fašistička, pa sam mora polagat partizansku učiteljsku školu, uvrijeđeno je odgovorio gospodin. –A vi gospođo, upitao sam šeficu Apašicu –Ja iman školu svr’ svih škola! Više je mudrosti u mojoj tešti nego u tebe i ovoga buzde, uprla je prstom u Vinka. Od priznatih iman kartu od Domaćinske škole! –Onda da vam upšem domaćica? –Ne nego mi piši meštar od vojne glazbe!, zarežala je.
Ostale su ispitane glede obrazovanja odgovorile slijedeće:
Mande: -Pohađala san školu veza sestre Stanislave i dobila od biskupa pohvalnicu za recitovanje svih svetih i blaženih s lište Crkve Katoličke! –Dakle vi ste duhovno lice? –Kako mogu bit duovno lice, kad nisan koludrica? Zapisao sam u rubriku; ‘honorarna crkvena djelatnica u miru’. Složila se s definicijom.
Gđa Ljube je odgovorila ovako –Penzionisana ekšport-import suradnica i carinska savjetnica! –Znači visoka stručna sprema? –Stručno ti je spremna mater!, razbjesnila se –Nisan ja imala vrimena za te pizdarije! Ja san stekla znanje na terenu i na svin granicama pokojne Jugoslavije! Inače iman diplomu od obrane i zaštite, jer mi je tribalo za branit se od milicajaca. Upisao sam, ‘umirovljena trgovačka posrednica i referent za pitanja obrane’.
Nastavio sam dalje –Ima li neko od vas osnova za invalidninu stečenu represalijama režima? Slijedila su očitovanja.
Vinko –Mene su pribili u jednom selu di sam drža predavanje, jer sam tumačio da je po Darvinovoj teoriji, homo sapiens najbliži majmunu! Odvaljen mi je bubrig, ali invalidninu nisam stekao!
Danica Apašica- Slomjena kost od civanice, kad me potegla ona guda iz AFŽ-a sa željeznon štatuon Lenjina, jer sam izjavila da je stara buržoazija imala bar kreance, a ovi crveni jašu na plećima trudbenika, a da ne znaju ni oseknit nos u faculetić! Od invalidske pemzije ništa ni u novoj Rvatskoj!
Mande Kandilirka–Ja iman taju posrid ćiverice. Don Luka me smirio kandilon kad sam greškon stavila praška sidola za glancat srebro umisto tamjana, pa se pola naroda skoro nije podušilo! Od majke crkve nikad nisam obečašćena!
I na kraju Ljube Levisica –Ja se ne tužin, ako su me digo malo i ispendrečili kad bi me uvatili u švercu rebatinki. Isplatilo se! Pemzije ne tražim, niti bi im je dala!, podigla je ponosno nos.
Prešao sam na stambene uvjete –Posjedujete li higijenske sanitarne prostore? Tu je nastao pravi skandal. –Ti ćeš mene pitat jel mi Me Ce čist! Moga bi makaruna s tleva u našem kondotu kusat!, uzrujala se Danica.
Mande Kandilirka je glede sanitarija izjavila –Ja još uvik rađe učinin posal u vrčinu, jer me straj od vodeno-kotlića! –Istina! potvrdila je Ljube–Jedanput se zaglavila na kondotu i od straja afanala, pa smo je jedva škapulali! Tako je završilo moje prvo popisivačko iskustvo. Druge ankete nisu zanimljive za zabilježiti’ Završio je Zoran s dnevničkim zapisom.
S fjabama o popisima završili smo i mi današnji Kamarin. Za razliku od popisa stanovništva, popis fjaba je daleko duži, pa nastavljamo u slijedećem điru.
I Makarani koji vas pozdravljaju s fotografija sigurno su nekoć popisani. No, popisi su samo brojevi. Neka su oni barem u Kamarinu opet među nama!
Piše: Marino Srzić, foto: privatni album
