Premda u Margaritinim venama nije kolala ni kaplja češke krvi, većini je bila poznata kao Čehinja. Kršteno joj je ime opstalo još samo u službenim dokumentima. No i tamo samo ‘per la finta’. U ordinaciji bi je sestra prozivala -Šjora Čehinja vi ste na redu!, a u mesnici bikar nudio -Uzmi Čehinja štrakula, nećeš falit! Čak joj je i neadresirana pošta bez problema dolazila na vrata. Na kuverti bi pisalo samo; drugarica Čehinja, Makarska. Nadimak je zaslužila zahvaljujući turističkoj djelatnosti. Unatoč sve češćim ljetovanjima Nijemaca, Francuza i ostalih gostiju iz trulog kapitalističkog svijeta, Čehinja je ostala vjerna češkoj, točnije čehoslovačkoj klijenteli.-Neće na moje štramce liti leć niko nego Čeki! I Slovaki!, nadopunila bi -Isti đava!, poimala je olako nacionalnu razliku čehoslovačkih državljana. Za nju su svi bili ‘Čeki’, a ona za sve Čehinja.
Plodonosnog turističkog ljeta 70. i neke godine prošlog stoljeća, pola Makarske spavalo je po konobama, na teracama i pod skalama. Sve to da se oslobode smještajni kapaciteti za rekordni broj turista. Na vrhuncu sezone u Čehinjinom domu eksplodirao je ozbiljan sukob. -Ne može! Sezona je na vrvu! Da mi sad i pokojna mater dođe i kaže: -Čerce došla sam s onoga svita da mi ispuniš žeju! Zaželila san se prošetat malo priko rive i izist u Stipe Monda čelapčiće! Ja bi joj rekla -Majko ne može, puna mi je kuća Čeka, a dolazi nova smena iz Brna. Dođi posli sezone, onda će i čelapćići bit jeftiniji!
Ni materi ne bi udovoljila!, usparlatala se nakon sinove najave da se hitno mora oženit i napravit veliki pir. -Ali majko ona je noseća! Utezala se u uske vešte samo da se ne vidi, ali više ne može! Ima rodit do koji dan. Neću da mi dite bude mulac! Oću činit pir! -Neka stisne bužu i pričeka dok odu Čeki, pa neka onda rodi! Onda ćemo u jednom tiru i krstit dite i učinit svadbu kakva se ne pamti od Dubaca do Zaostroga!, bila je rezolutna Čehinja. Tako je i bilo. Čim je zadnji Čehoslovak otišao sa suzama u očima i pozdravio je -Uvidíme se příští léto, drahá paní Margarito!, krenula je s pripremama za pir i krštenje jednomjesečnog unuka. Fešta se pamtila.
Iste godine, negdje pred sezonu, zbog nešto drugačijih svadbeno-krštenih prijepora, i u kući Ruže s Bidola, odvijala se drama. U ovom slučaju ‘Čeki’ nisu bili kamen spoticanja. Bilo je ovako…
Uzalud je unuka molila i kumila, Ruže je ostala rezolutna. –Bez svadbene buklije ne iđen na babine!, držala se kruto odluke. Stav joj je bio tvrđi od Batinih postola kad ih po prvi put obuješ, pa ti naprave kale po tabanima. –Ali to ti je praunuka! Kako je imaš srca ne vidit?, cmizdrila je uvrijeđena unuka –Ajde su onin svojim Bitlison prid oltar i krstite dite, pa ću popustit!, nije se dala. Nije je komodalo poimanje izvanbračne zajednice unuke i njenog izabranika, Joze Bitlisa. Odlučili su se na zajednički život bez klasičnog odlaska pred oltar, a sad je stigla i prinova. –To ti je sve oti tvoj Bitlis stavio u glavu!, žugala je Ruže.
Joze je nadimak nosio zbog duge kose i dva duža boravka u Indiji. Bio je i zakleti vegetarijanac, a sakupljanje lemozine u crkvi iz vremena dječaštva, zauvijek je zaboravio. Privolta se na ‘viru pasju’ kako je baba Ruže okrstila duhovni Jozin izbor. Velečasni je na ispovijedi našpota –Nemoj tako Ruže, ne kuni, ne kleti! Joze je čestit momak. Ne griši nego ajde vidit dite, a ja ću učinit sve da se vrate svetoj materi crkvi! Ruži je udrilo u glavu. –Dobar ?! Eto ga uzmite za šegrta u sakristiju ako van je dobar! Ne jide meso! Rane se nikin zrnima šta pare ko šemedikanja za grdeline! Uvik nešto mumja!
Kako ono čini? A bravo, vako –Ommmm! Ja sam nikidan mislila da ga je šlagiralo kad je zaorja oto ommmm i tila san zvat doktora Fijamina! –Ne luduj Ruže, bio je ekumenski uporan velečasni – Bog je jedan! –Je, ali je moj u Svetoga Marka, a njegov u Indiji sa onon Indiron Gandi za koju kažu da je činila jubav s našin drugon Tit… Svećenik je prekinuo i odredio joj veliku pokoru, te je ostatak dana provela u prebiranju pokorničke norme na krunici.
Baba je unuku nagovarala na polaganje bračnih zavjeta sve do pred porod. –Ajde dušo moja, ako već nećete u crkvu, bar se registrujte na općini samo da imate nekakvu kartu! Da dite ne bude šorte mulačke! Evo ja ću van dovest doma Jubicu Bartinu da vas upiše u libre ženidbene. –Neću! Ja i Joze smo se uzeli po Hare Krišna obredu. Baš nas briga šta se oto u nas ne priznaje! Mi smo kontra zapadnih okova! –Okovalo ti dabogda tvoga Bitlisa prije zore, bio je zadnji gnjevni blagoslov furiože Ruže. Do daljnjega nije htjela vidjeti praunuku. Molila je za malešnu Boga i anđele čuvare, ostavljala im pred vratima ‘Bebiron’ i friško šumprešane pelene, ali je u ruke nije uzela. Povukla se u svoj dio kuće i možda bi tako potrajalo i do velike mature novorođene, da se Joze Bitlis nije dosjetio rješenja. Berekinskog i učinkovitog.
-Baba, otvorite!, zakucao joj je na vrata -Priko moga praga nećeš! ,branila je Ruže svoju kršćansku stambenu kvadraturu od krivovjernika. –Bitlisu jedan! Eno su te vidili u Splitu kako zamotan u lancun pivaš na Pjaci da ti se svit smije. I rekli su mi kako propovidaš da ‘nakon ove doline suza’, ne iđemo našen Otkupiteju, nego da se opet rađamo ko škakavci i pantagane! Pu!, pljunula je u stranu.–To je reinkarnacija!, pokušao joj je objasniti. –To je Sotona paklena, ko šta si i ti!, nastavila ga je brecati.
–Krstit ćemo malu!, prekinuo je Bitlis. –Aj uđi!, hitro je promijenila taktiku. –Dat ćemo joj ime na vas. Zvat će se Keya! –Knegla?, prekrstila se nagluha Ruže. –Keya! To znači cvijet, a vi ste Ruža, isto cvijet! –Rugat će se ditetu i pitat je li knegla sa šljivon ili marmeladon!, zblanila se. –Al’ ajde, nek’ je i Knegla, samo da je krštena! A kad ćete prid oltar? –Nećemo! –Onda ništa! Neću vidit malu! –Oćete! Danas sam bio u župni ured prijavit krštenje. Popa sam zamolio da mi pogleda malo u Matične knjige. Unuku vam zanimaju korijeni, ostala je bez oca i matere rano i ne zna ništa o svojima. Niste joj puno govorili. –A šta ću govorit moju i njenu muku., otirala je Ruže suze faculetićem. –Oni umrli mladi, ona ostala su menon.
-A njen otac, kad se rodio? –Šta otac?, uznemirilo je pitanje. –Rodila sam ga 1944.! –A ćaća mu je od 1941. bio u partizanima?, nastavio je Bitlis. –Je, on je bio nosilac Partizanske spomenice! Posmrtno san je dobila umisto njega!, isprsila se ponosno –Proša je sve ofanzive! –Pa kako ste onda sina, kako bi reka, tražio je Bitlis prigodan termin –Začeli? –A pa dolazio je on na dopust, priko tajnih kanala, petljala je stara sluteći kako upada u trapulu.–Dolazio u vižite sa Sutjeske i Neretve? Da nije taksijem?, bio je sarkastičan Bitlis.
Ruže je kapitulirala. –Slušaj me dobro! Sad ću ti sve špjegat po istini! Ja san, kako bi rekla, napravila ćaću od moje unuke s jednin domaćin izdajnikon. Bila je prigoda i hebi ga! Uvatilo mi se! Onda me moja stara teta svitovala ovako –Čerce budi pametna! Ove će đava odnit, doć će naši iz šume! Niko neće lipo gledat na neprijatejskoga mulca! Teta je otišla sa mnom u župnika, svidočila da mi se muž probio doć u vižite iz partizana i da je mali onda i začet. Velečasni nas je pogleda ispod oka i reka –Ako li mi svidočite lažno, perem ruke ko Poncije Pilato!, i zapisa ime mog zakonitog muža za ćaću od diteta! Eto sad si dozna!, završila je ispovijed Ruže.
Nakon toga je zavladao mir. Dogovor je pao. Ruže će konačno prihvatiti malenu, a u bračno se stanje neće više dirati. Zauzvrat će Bitlis čuvati tajnu. Tako je i bilo. Za kumu malene pozvana je Margarita Čehinja. Bila je stari prijatelj familije i puno puta pomogla Ruži dok je odgajala unuku. Dok je svećenik izricao kompromisnu kombinaciju imena novokrštenice –Rozarija-Keya, znamenujem te znakom križa!, Čehinja je držeći malu ‘Kneglu’ u naručju dumala kako bi bilo lipo da i ona postane baba. Tada još naravno nije znala da će joj sretan događaj biti saopćen usred turističke špice i izazvati probleme u poslovanju.
Fešta krštenja Rozarije-Keye, protekla je u dobrom štimungu. Ručak pun pjatanci, bio je zbog brojnosti gostiju poslužen u velikoj sali kume Čehinje u kojoj je ljeti servirala gostima doručak. Hare Krišna uzvanicima poslužena je blitva, kaul i ostala verdura. Ostatak je udrio po lešadi, pašticadi i pečenom kozlinu. –Ajde uzmi mali komadić od lebara, kozlin je ko cukar, nećeš se pokajat. Neće ti oti tvoj bog zamirit! Grij ne ulazi u usta, nego iz usta izlazi! Vidi kako si debulana, okripi se čerce!, nagovarala je kuma Čehinja Ružinu unuku, Hare Krišna sljedbenicu.
Bezuspješno, nastavila je tamanit verzot. Dugo i jednolično pjevanje ‘Hare Rama, Rama …’, u izvedbi Hare Krišna uzvanika, ostatak je publike štufao, pa se vinom okrijepljena Ruže digla i sa žmulom crnoga u ruci zaorjala –Da van je ota Rama i božja, dosta je bilo! Ajmo mi jednu našu! Tuta-forca je zakantala ‘Koliko kapi, toliko ljet!’, da bi svi zborno završili sa ‘Lipo ime Knegla, Bog je živio!’.
Tako su se na krštenju male Ruže-Knegle svi divertili da nisu mogli bolje. Kuma Čehinja nije mogla pred to ljeto 70. i neke znati šta je očekuje, no čitatelji Kamarina su evo doznali.
Što se tiče sudbine junaka naše današnje kamarinske štorije, desilo se ovako… Ruže i kuma Čehinja su davno partile, no pred kanap su dočekale satisfakciju. Ružina se unuka 90-ih vratila svetoj vjeri katoličkoj i nakon godina apstinencije krenula labati meso u zavidnim količinama na babinu radost. Joze Bitlis je negdje odlepršao, netko tvrdi da mu je novi dom Katmandu. Mala Keya, izbrisla je iz dokumenata ime koje je podsjećalo na knedlu sa šljivama i ostala samo Rozarija. Smjerna je vjernica.
Unuk Čehinje dobio je nadimak Buking. Oženio je curu iz Čeških Budejovica i otvorio uspješnu turističku agenciju.Ako ste u današnjoj kolumni nekoga prepoznali, niste falili. Uostalom ni ne možete falit, jer Kamarin se temelji na istini i samo istini. Doduše istinu autor katkad malo začini da ne bude suha i anemična ko manistra na pjuvaku. A zna se da bez sira i šuga, nema ni dobrih makaruna.
Piše: Marino Srzić, fotografije: privatni album, naslovna fotografija: ilustracija
