Da se nešto događa bez njegova znanja, autor redaka shvatio je početkom tjedna. Krenulo je s Merom. Znana i kao Mere Općinska, nadimka stečenog uslijed odgovorne funkcije u općinskim uredima, ova se umirovljena higijeničarka razderala na sav glas nasred Kačića -Kad će entervju o korizmi?! Rekla mi je Ona da dođen i ja! Nije bilo lako odmah je shvatiti, no pošto je znakovito naglašeno da je rekla Ona, neupitno se radilo o šjori Vinki. Redar Kamarina je na trenutak ostao zatečen, ali se sjetio teme posljednje kolumne i bilo mu je jasno.
Dan poslije, pri kupovini mola s koče, situacija se ponovila. Ovaj put s Paškom Cimom. Cima je cijeli života hvatao cime i privezivao ih na kolone, pa ostao Cima. -Bibjotekaru daj dva mola osridnja za pofrigat na moj račun!, zapovjedio je Podgoraninu s broda. -Fala vam, ali zašto me častite? -Miritaš! Rekla je Ona da ćeš nas anketovat za korizmu. Pozdravi mater!, kazao je, platio i odcotao dalje.
A konto prošlog Kamarina, sad uz Vinku i Anku imamo i dva nova aktera; Meru Općinsku i Pašku Cimu. Prisjetimo se…
Poradi zdravstvenih problema izazvanih korizmenim postom, autor je u dobroj volji sugerirao našim junakinjama da po preporuci Svetog Oca ne moraju gladovati, nego korizmenu žrtvu osmisliti sadržajnije. One su to ozbiljno shvatile i u hipu organizirale susret. Pozvani sudionici, po nekoj svojoj smantanoj logici sve su zamislili kao ‘entervuisanje’ i ‘anketovanje’, pa se voditelj našao u ‘kašeti brokava’. Kako objasniti nazočnima u Vinkinom tinelu da se ne radi o nikakvoj anketi ili intervjuu?
Vinka je ko prava stopanica i redna domaćica dala truda da ‘anketare’ primi kako spada. Parket se opasno klizao od pustog glancanja, a tapet je bio tako dubinski očišćen s Cento Gradi usisivačem na paru da si ‘orava s tleva moga jist’. U kvasini oprane kugle s lustera, osvjetljavale su tinel ko Betlem za Božić, a na stolu su uz neizostavne bićerine bile poredane terinice s fritulama i broštulanim bajamima. Susjeda Anka se prizentala prva s grudicom sira -Sin mi je guloz i sve bi izio dok bi dilala, pa ću u tebe pripravit pjatancu!, izbiflala je bez pozdrava i uputila se u Vinkinu kužinu.
Slijedeća je ušla Mere Općinska. Utegnuta u modri kostimić, inbotana do grla inkolanim bijelim koletom i s niskom koralja oko vrata, stupila je na mjesto događaja kao kakva državna dužnosnica. -Jesan li ista Kolinda, naša pridsidnica bivša?!, dala je sama sebi kompliment kad joj već nitko nije pohvalio kreaciju. -Meni više pariš ko pokojna Milka Planinc, kazala je zlobno Vinka, pa brzo pokušala omekšati izjavu -Ali i ona je bila šefica u svoje vrime! Svaka čast lipo si se zbigecala! Mere je nije obadavala, nego iz boršina izvukla bocunić orahovice, odmah sebi nalila i kazala -Baš lipo mali šta si ti iša u pope, kad se već nisi oženio!
-Ma kakvi pop, krivo ste shvatili!, pokušao se izvući dolje potpisani -Ja samo… Prekinula ga je -Dobro onda brat laik ili baren stariji ministrant, zaključila je Mere. Uvalila je potom šaku fritula u pešnje i mumajući kazala -Dobro da si ih uzela u male Krvavičke. Od njih nikad ne rutajen. Tvoje piju puno uja, pa bi me parala ljutina! Vinka se zapeškerila razotkrivena glede fritula. Znajući da je to osveta za usporedbu s drugaricom Milkom Planinc činila je kuco.
Onda je banuo Paško Cima. Sudionici ‘korizmenog kursa’, su očito visoko vrednovali dignitet događaja, pa se i Cima prizentao svečano odjeven. -Fajen Isus! srčano je kliknuo. -Ako se čuje naftalina nemojte se čudit jer ovi veštit nisan obuka barem 30 godina!, pokazao je na tamno odijelo. -I vidi se da nisi!, primijetila je Anka noseći veliki pijat sira -Vidi šta ti je ostalo na koletu, zažmirila je put Cimine kragne. -Ben ti gajde, zaboravio san da je tute, brzopotezno je otkačio s revera oveću značku s natpisom ‘I poslije Tita, Tito!’ -A hebi ga, moralo se!, opravdao se i prevrnuo temu -Evo lipih slanih srdela! Solio sam ih svojim rukama u mujači, mirišu ko duša, mrtvi bi ih jio! Vinki su bljesnule oči i proradila joj je žlijezda ingordača -Daj vamo!, gotovo agresivno mu je istrgla iz ruke teglu sa srdelama, spretno otvorila i drito iz ulja deponirala prvu s reda u preživajući aparat. -Mmm… devet jezika govori! Vaku nisan jila otkako je umrla Roža s peškarije, zadovoljno je preživala.
Meri Općinskoj je došlo do možđana kako se ozbiljan skup pretvara u makarski marendin. Premda nijedna od namirnica nije bila mrsna, sastanak se nije smio oteti kontroli. Zato je ozbiljno rekla -Kad ćemo počet vjeronauk?
Voditelju ‘panel-rasprave’ u Vinkinom tinelu pao je mrak na oči -Ma niste dobro shvatili! Niti sam ja vjeroučitelj, niti je ovo vjeronauk! Samo sam šjori Vinki i Anki reka da vam radi starosti, ne triba postit i afanavat, nego da ima i drugih načina kako proć korizmu. Naša sam članak šta savjetuje Sveti Otac na tu temu, pa sam mislio da proćakulamo o tome! -Bidan bolestan je, a mlađi je od mene!, pustila je Anka suzu -Ali škapulat će se on!, reagirala je na zdravstveno stanje pape. -Triba molit!, kazala je Mere. -Tako je!, pobožno je potvrdio ostatak kumpanije u glas.
-Ajde čitaj nan to da vidimo kako ćemo daje u korizmi!, rekla je Vinka nestrpljivo. I taman je autor redaka krenuo, kad se Mere nečeg prisjetila.
-Sad mi je palo napamet kako bi prvo bilo za korizmu. U šocijalizmu i komunižmu, precizirala je povijesno razdoblje. -Moj brat Pere je bio vrlo enteligenat. Ali mižerija velika bila. Ćaća umra od zaduve, mater sinja udovica čistila po kućama za priranit nas i nije bilo šoldi da se školuje. Onda je don Niko jedan dan doša doma i kaza -Ja san naša dobročinitelje šta će mu plaćat školovanje. Čini mi se da nije za u svećenike, pa neka lipo uči realnu gimnaziju u Split. Tako je i bilo. Proša rat. Brat bio učen i uzelo ga odma u općinu di je unda falilo pismenih. Ali hebi ga! Triba raščistit sa crkvon. Doma bi molio potajice s materon krunicu, a javno iša po partijskin sastancima.
– U korizmi smo se strogo držali posta. Nije to bilo ko danas, nego kruva i vode, ali na Veliki petak uvik bakalar. Unda bi se moja bidna mater našla u čudu. U četvrtak pridvečer bi zadnji put prid kuvanje vadila bakalar iz vode i tukla batom da omekša. Mi smo živili pod šufitom di nas sa kale nije moga niko vidit. Ona bi lipo stavila bakalar na parapet od ponistre i udri po njemu da svi čuju. Kad bi proša oni Branko, veliki drug budža iz općine, udrila bi žešće nego po dušmaninu. -Šta to tučeš drugarice?, pita bi je on. -Evo šnicele goveđe za moga sina za sutra. Najvoli petkon šnicele!, rekla bi mater tukuć i daje.
Onda bi proša don Srećko. -Oće li bit na bilo ili na brujet?, pita bi velečasni. -Pssst! Bit će jednoga i drugoga šapnila bi. I tako je moj brat oša priko posla na paumzu na ručak, pa kad se vratio u kancelariju reka je drugu Branki. -Uff šta san se najio goveđih šnicela! -Jel ti ih mater sprema u šugu s puno češnjaka? -Je, reka je poplašeno moj bidni brat. -A je li ostalo još štogo u teči? -Je!, nije zna šta mu se priprema -Onda ću ja za po ure u matere na jednu porciju, oće mi dat? -Da šta će!, reka je brat i od straja skoro nije afana. I tako oni došli do nas doma. Ja i mater taman prionile pijatu, kad eto ti ih na vrata. -Drugarice, ja san žejan tvojih šnicela!
Mi se smrzli od straja, brat problidio ko karta, a oti će ti Branko -Daj mi najprije pijat ‘šnicela’ na bilo, a onda pijat tih istih ‘šnicela’ na brujet! I salamaštra bakalar, popio bevandu i otiša. Amen! Završila je šnicel-bakalar priču Mere Općinska.
Onda se uključio Paško Cima. -Berekinade! Tako je i ona Rose šta je bila u Komitetu meni uvik prid Veliki petak naručila da joj donesen s peškarije boje ribe, jer da čuva mačke pokojne tete šta jon je ostavila kuću, pa da ih na njenu uspomenu časti. I uvik bi joj donio štogo oboritih bokuna. Onda mi je jedne godine dopijezdilo, pa san joj kaza -Ima dvadeset godina da mi naručuješ za mačke! Koja je to vrsta kad žive duje od Metuzalema. Zarumenila se, produmala pa odgovorila -To su ostale ćeri i unuke od mačaka pokojne tete. Teta je bila velika lizioltaruša, a naša socijalistička zemja ne brani viru, pa neka joj baren mačke uživaju virske slobode na Veliki petak! -A ako ostane štogo komarčice iza mujsi, ti to itneš u škovace?, odma san joj prilipeta. Gađala me fasciklon sa stola, ali su joj mačke papale ribu sve do pemzije. Eno je još je živa, sidi u prvi banak u crkvu!, završio je tako Paško Cima sa štorijom o mujsama, komarčama i nemrsu iz doba SFRJ.
Netom je završio Anka i Vinka su se nadovezale sa svojim fjabama. Za znalce lokalnih prilika to su bile priče već prerasle u urbanu legendu. O prvoborcu-komunisti koji je nosio križ na Veliki petak, o domaćici u vrtiću koja je djeci dva dana pred Uskrs za marendu servirala kruh i čaj, uvijek pod skužom da se salama pokvarila, pašteti isteka rok, a maslo se užeglo…
Voditelj kursa morao je prekinuti korizmene štorije, jer bi potaknuti nimalo pokorničkim bićerinima, okupljeni nastavili do zore. Zato je strogo, poput katehete u još posve nepokrštenoj misiji intervenirao -Dosta! Nismo još ni načeli temu! Zato ću vam sad ostavit tekst pape Frane o postu, pa ćete mi lipo do slijedećeg puta razmislit kako se vi vladate po tom pitanju!
Poslušno su uzeli lapiše u ruke i komade karte koje im je spremno podijelila Vinka i krenuli prepisivati papinu korizmenu preporuku:
„Posti od uvredljivih riječi i širi ljubaznost
Posti od nezadovoljstva i ispuni se zahvalnošću.
Posti od ljutnje i ispuni se blagošću.
Posti od pesimizma i njeguj nadu.
Posti od briga i vjeruj Bogu.
Posti od prigovaranja i cijeni jednostavne stvari.
Posti od pritiska i pronađi mir u molitvi.
Posti od tuge i gorčine i otvori srce radosti.
Posti od sebičnosti i njeguj suosjećanje.
Posti od nedostatka oprosta i prakticiraj pomirenje.
Posti od prekomjerne priče i vježbaj slušanje.“
Biti će zanimljivo doznati kako su domaći rad riješili Anka, Vinka, Pere Općinska i Paško Cima.
Ovaj Kamarin nije imao namjeru biti sat vjeronauka. Korizma i nije samo za vjernike. Htjeli ili ne, dio je svačijeg života kako je god nazivali. Baš kao što je i Uskrs. A što si stariji, korizma je sve kraća, a Uskrs sve bliži…
Piše Marino Srzić / foto: privatni album
