Znanstvenici su se godinama pitali što potiče tinitus, neugodan poremećaj popraćen zujanjem i zvonjavom u ušima. Uzrok nisu posve otkrili. Šteta što s ispitivanjima nisu krenuli ranije, a za teren istraživanja uzeli Makarsku. Nigdje ne bi dobili zanimljivije rezultate. S tinitusom se Makarani rađaju, a zvonjava im je u glavi žešća od zvona s kampanela. Takav ‘tinitus macarensis’ postao je genetskim nasljeđem. Srećom da mu uzrok nije kobna disfunkcija neurona. Uzroci bolećice u lokalnom slučaju hodao je kalama.
Kad ti od malena pod ponsitrom buću, orjanje se u možđanima nastavi i kada nastane sveta tišina. To su doduše rijetki petci. Ako se na ulici i poštuje ljetni ‘silencijo’ u vrijeme pižoleta, nekome će kat povrh tvoga pasti napamet da je pogodno vrijeme za freganje poda ili za okršaj s maštrapanima iz lavela. Usred tolikog milozvučja svakako ne možeš ‘ubit oko’, ali ti dođe da ubiješ sebe ili onoga povrh tebe.
Nijedan trenutak nije blagoslovljen tišinom. Zimi bura tuče škurama i mačke isprobavaju zavodničke vještine, u jesen kiša buba po laštrama. Stari je postolar Toma, lupao od zore do povečerja brokve u nepostojeću šjolu. Ritmično bubanje je dovodilo susjede do ludila, a on bi na prigovore mirno odgovorio –Moram bubat da znam da sam živ, ako fermam, gotov sam!
Lajavcima nije trebalo brontulati da bi se osjetili živima, nego su živjeli da bi brontulali. –Ko da vas plaćaju da toliko pijezdite!, primijetio bi netko uzrujano.
Zaista, takva aktivnost nije bila honorirana. No, samo kad je riječ o amaterima. Profesionalni lajavci su svoje ciceronske usluge naplaćivali. Profešuri i meštrovice plaćom, popi lemozinom, narikače žmulima, peškaruše i kupravende prodanom robom, a telali sitnom munitom. Sve su to bili samo terna i cinkvine. Pravu su tombulu za svoje berekinaste i trči-laži govore dobivali političari. Cijena im je nekad kao i danas, ostala dobro čuvanom tajnom.
Kapetane dugih jezika nije bilo teško motivirati na novu partiju blejanja. No i oni su imali svoj kodeks časti. Za kvalitetno brontulanje nije bilo dovoljno samo lamatati jezikom. Taj mali, ali ubojiti organ, bio je spretniji od fiskulturnika sokolaša ili Titove omladine na sletovima. Niti jedan meštar brontulanja nije pristajao na aktivnost samo zato da bi nekoga zabavio. Ipak, postojala je kvaka. Mamac! Na ješku bačenu od izazivača, brontulaši su se lovili ko špari iz porta.
Asovi parlatanja imali su botune koji bi aktivirani izazivali dugu pištulu. Najatraktivnije teme muških brbljavaca bili su vojska i ratovi, a ženskih spiza i ljubav. U praksi bi se sadržaji pobrkali, pa se ne bi znalo govori li koja kuma o štrakulu ili odbjeglom zaručniku.
–Šta je Mande, di ti je oni tvoj?, krenuli bi berekini impicavat staru curu. To bi bilo dovoljno za pokretanje jezika-mažinina. –Ko je li moj? Nije on uteka, nego ima neki posal, pa će se vratit. Sad će nam u nediju napovidi za vinčanje. Naručila sa pršuta za tratamenat! Onda iđen vidit u bikara oće li bit friškoga štrakula, on najviše voli štrakul… I tako je redala sve narudžbe za pir koji se nikad nije dogodio. Vjenčanicu su pojeli moljci, napovjedi su se ponavljale, a štrakul se usmrdio. Mande nije gubila nadu i godinama je parlatala o pripremama za vjenčanje. Do tada se nevjerni zaručnik već više puta u Australiji ženio i razvodio, a ona je kao ‘virgo intacta’ otišla na bolji svijet.
Ego muških laprdala posebno bi se rasplamsao spominjanjem bitaka. –Ma šta usmrtio, potaraca sam pola dušmanske divizije!, u žaru je govorio stari Jako –Onda mi ih je bilo milo, pa sam reka; Ajde prolazite i upamtite da vas je Jako pomilova. Oni su klekli prida me i zapivali –Lipo ime Jako, Bog ga živio! Jako fronta nikad nije vidio. Pozvan u prvom ratu ‘pod levu’, krio se u badnju dok opasnost nije prošla.
Takvih junaka bilo je i kasnije. Jedan je cjelodnevno bukao o svom doprinosu u NOB-u –Da mene nije bilo još bi vas fašistička čizma gazili! Ja sam u onoj akciji… nastavljao je, ali ga je uzrujana slušačica s prozora prekinula –Pu gade, ti si grija doma guzicu i igra s Talijanima na briškulu! Blejiš da bi izmuza boračku pemziju. Da si vridio ostale bi ti kosti na Sutjesci! Hitro je odmakao bojeći se da ne ugrozi mogućnost dobivanja boračke nadoknade koja je taman bila pred realizacijom.
Postojala je i posebna vrsta bukača. Inače uravnoteženi, razvezali bi se jedino potaknuti stihovima. Žrtva takve specijalne logoreje, samo bi nastavljala započeti niz rime.
Primjerice … Kad bi netko samo natuknuo –U sve vrime godišta…, Antica bi nastavila pjesmu sve do posljednjeg stiha u nizu od 30 kitica. Bilo bi problema kad bi je prekinuli, pa kod izricanja –Koj u tminah stajahu i bez sviltla bijahu…, prekinuli berekinski –To im je biće nestalo petroja! Antica bi nagela iz bočice deponirane u traversu i uzrujano reagirala – Ebenti sad su mi se riči pomišale. Ajmo volta nazad! I zarevala bi nanovo –U sve vrime…! Ovakvi maratonski kazivači vukli su tradiciju od Kačićeve pismarice, legende o kraljeviću Marku, plaču majke Jugovića… Vijuge predaka neopterećene bjelosvjetskim novostima u detalje su pamtili svaku riječ odslušanu u djetinjstvu, obično pred kominom, pod smokvom ili u pučkoj školi. Poruke tih bestselera naših predaka bile su žive i u praksi.
Jedan legendarni poštar imao je običaj pročitati sadržaj brzojava prije nego što bi ga predao adresiranom. Nije baš bilo po pravilima, ali je imao objašnjenje –Ne smiš čoviku dat poštu, a bez da vidit šta piše. Ako je koja dežgracija može ga kolpat, ako je dobio dobru vist može ga ošinit kapja od sriće!, Kada je donosio poziv iz vojnog ureda zapjevao bi već s dna kale -Sad drugoga razgovora nema, mlado momče u vojsku se sprema. Nema mira u srcu svome, nek se ide javit zlatu svome!, Momak, zahvaljujući pošćerovoj najavi, ne bi gubio vrijeme, nego bi odmah otrčao dragani.
Vrlo delikatnu ulogu odigrao je u vrijeme rata na glasu imberlani sugrađanin. Nitko ne bi ni posumnjao da bi naizgled maniti, nazovimo ga Marinko, mogao obnašati ulogu obavještajca. Baš zato su ga trebale sve strane. Talijani su ga, smatrajući redikulom, voljeli. Slušao ih je, hranio mazge na Gorinki, donosio drva za peć u komandi. Počastili bi ga, činili s njime redikulade, a on je čulio uši i slušao što se sprema.
Doznavši za špiju iz domaćih redova, našao je način kako ga prokazati. Znajući da sin jedne Makarke radi za partizane, našao je zgodan čas i stao iza nje u redu za brašno kojeg su Talijani povremeno dijelili. U istoj fili bio je i izdajica. Marinko se primakao majci ilegalca, učinio joj mot prema špiji i prišapnuo -Juda izda meštra svoga, zlim Židovim sinka tvoga! Odmah je razumjela stih iz Muke gorke i odgovorila u istom ritmu – Sam je sebi prisudio i ludo se izgubio! Ilegalac je uspio pobjeći put Biokova, a prokazivač nije dočekao zoru. Tako je stihovna parlatina jednome presudila, a drugoga škapulala.
Teško je za povjerovati, ali su kitice iz Himne sv Klementu u jednom slučaju sasvim precizno odredile medicinsku dijagnostiku. Recitatorski nastrojena kuma Jurka, bolna od glave do pete, uputila se dr Jurakoviću. Odmah je s vrata krenula deklamirati pozdrav u Klementovim stihovima –Molbom i pismom pozdravaljamo tebe, ijadu puta o naš zaštitniče!
–Ajde Jurka ne veršaji, nego reci šta te muči?, odgovorio je liječnik –Kako kosti? –Evo vako, nastavila je –Nemila sabja kost mi po kost cipa! –A kaži kako ti ženske stvari? –A moj doktore to vam je vako- Krv mi se toči u krvi se kupam! –Pa je li ja tribam izličit svetoga Klemu ili tebe?, nasmijao se dobri stari likar i prepisao joj odgovarajuće dekote.
Poučeni Jurkinim iskustvom možda vam ova fjaba pomogne i u praksi. Moguće bi specijalist ortopedije lakše dijagnosticirao bolnu išijatiku i lumbatiku da mu se potužite stihom -Nemila sabja, kost mi po kost cipa!, nego proučavajući nalaz CT-a, nakon godinu dana čekanja na red za snimanje.
Bukala, brontulaša i kukurijekala bilo je u zavidnom broju. Radi njih, uznemireni decibelima s kale, Makarani nisu imali mira ni u posteljama. O tome svjedoči i napis makarskog dopisnika na stranicama stare splitske štampe: ‘Nisu li bukači živa sramota za kulturu grada. Od Zdrave Marije do povečerja, uvijek buka i larma. Prednjači centrum Makarske s izvjesnom Micikom kao najbučnijom. Ta zaustavlja pošteno građanstvo ter ga ispituje i najintimnije stvari. Jao onima koji joj se ispovjede! Ako si povjerio toj ženturači da imaš sitnih problema s potomstvom, doznaš već u Kalalargi kako ti je kćerka bludnica, a sin kockar. Premda više puta prijavljena za uvredu časti, ova lajona nije nikad od redarstva privedena, no više je puta pesnicama i štapom izdevetana od žrtava ogovaranja. Nije lijepo, ali je zavrijedila!’ Metoda šake nije za preporuku, no u vremenima zagorčavanja tuđih života lažnim objedama, poučno se sjetiti rješavanja problema po receptu starih.
U ovom smo se broju sjetili negdašnjih vikača, parlatinaša i bukala. Svakako su bili zanimljiviji od onih današnjih koji brontulaju s ekrana, govornica, političkih skupova… Imaju i pravo kad im može bit. Em im je parlatanje plaćeno, em očekuju da s tiradama nastave i nakon novih izbornih krugova.
Dok čekate novi đir fjaba o starim makarskim lajavcima, pratite parlatanja o dolasku nevere. Neki bi stari iskusni meteo-brontulavac i bez satelitskih snimki precizno očitao situaciju. Oblizao bi prst, uperio bi ga u ariju, pa odmah odredio vrstu nadolazećih vjetrova. Pogledao bi put Biokova i mora, te precizirao kad će povodanj.
-Jesi li siguran da će opalit kiša baš sutra?, upitao bi ga netko. -Nisam ja siguran ni ko mi je ćaća, ali sve govori da nije oni koji stoji u knjigu rođenih! Tako i sve govori da će povodanj, ali samo u Božju knjigu piše oće ili neće! -Pa šta ću onda? -Onda ćeš lipo vidit jesu ti sve kupe na krovu, zakveštat škure, upalit lumin, pomolit se svetom Iliji Gromovniku i popit barem dvi litre ojačeg vina. Ako nevere bude prispavat ćeš je, a ako je ne bude bar si naša skužu da pobumbiš!
Ovaj savjet zamantavanja nije za preporuku. Preporuka je svakako da zakveštate škure, nastavite slijediti meteo-upute i naravno pratiti Kamarin.
Piše: Marino Srzić/ foto: privatni album
