Srijeda, 22 svibnja, 2024
NaslovnicaKOLUMNEKamarin Marina SrzićaKAMARIN MARINA SRZIĆA Krenuli danas ravno ili zaobilazno, nećete pogriješiti ako završite...

KAMARIN MARINA SRZIĆA Krenuli danas ravno ili zaobilazno, nećete pogriješiti ako završite u Vepricu

‘Uzoritom je srdce zatitralo. Pogled na Vepric pri šetnji okolicom, nagnao mu je suze radosnice, pak ga obuzme pobožna misao -Imamo Lurd nadomak grada! Biti će ovo liepo utočište svima potrebitima Gospine utjehe.’ I tako Vepric postade najfrekventnijom lokalnom točkom hodočasnika, Gospinih štovatelja.

Tko je Uzoriti s početka teksta? Ne znate? Što bi bio veći grijeh, neznanje ili zaborav? Naravno zaborav. Oni koji su neinformirani, nemaju što ni zaboraviti.

Što se tiče zaborava, Makarska je poprilično grješna. Posebice kada su u pitanju zaslužnici iz prošlosti čija se imena iz neshvatljivih razloga zaobilaze. Najzorniji je primjer zanemarivanje zasluga najpoznatijeg makarskog biskupa Nikole Bijankovića. No, ovdje riječ je o drugom makarskom biskupu, jednom od posljednjih s tom titulom, Jurju Cariću. S ostalim domaćim crkvenim ocima, spomenut je jedino na tabli, više kalice nego ulice, Ulice makarskih biskupa. Stiješnjeni pod grupnim imenom kriju se u toj kali svi naši biskupi. Nedostojno djela koja su im imena upisale u povijest grada.

‘Novo doba’, splitski dnevnik, u broju od prije 102 godine, izvještava: ’17.svibnja u 6 sati, nakon dužeg bolovanja pluća, preminuo je biskup dr Juraj Carić. Oko 5 i tri četvrt, dao je pozvati svog tajnika i ukućane da ga pridignu s postelje. Onda se osjetio još gore. Poslije malo časa izdahnu uslijed paralize srca.’

To je bio kraj plodonosnog biskupovog života. Početak nas vodi 54 godine ranije, kada je 20. travnja 1867., u dobrostojećoj težačkoj obitelji Carića, u Svirču na Hvaru, u domu Ivana i Kate rođeno posljednje od osmero djece, sin Juraj. Majka mu potječe od uglednog roda Bijankinijevih iz Starog Grada, koji je dao značajna imena iz domaće prošlosti. Sinovi njenog brata su don Juraj Biankini, istaknuti hrvatski preporodni političar i novinar, Petar, agronom, prosvjetar i pionir hrvatskog vrtlarstva, te dr Ante političar i liječnik. Njega djelovanje u Americi dovodi i do samog predsjednika Willsona s kojim srdačno prijateljuje.

Utjecaj rođaka djelovao je i na mladog Jurja koji nakon završene gimnazije u Splitu studira bogosloviju u Zadru, te kao zaređeni svećenik postiže doktorat na slavnoj bečkoj Augustiniani. Obavlja dužnost katehete na višoj zadarskoj gimnaziji, predaje crkvenu povijest i kanonsko pravo na bogosloviji. Četiri je godine ravnatelj zadarskog Sjemeništa Zmajević. Uzlet u crkvenoj karijeri okrunjen je 1906., ređenjem za pomoćnog biskupa pridružene Makarske biskupije, a po smrti biskupa Gjivoja, 1918.godine, preuzima njegovu dužnost.

Ime biskupa Carića neizostavno se veže za Vepričko svetište čiji je idejni začetnik i utemeljitelj. Po povratku s hodočašća u Lurd, oduševljeno prepoznaje lokalitet neobično sličan Lurdskom svetištu, tik do Makarske na predjelu Vepric, te inicira uređenje novog hodočasničkog utočišta.

Gradnju od samog početka ravna po ludrskom uzoru, te gradi na vlas istu sakristiju, identičan položaj ispovjedaonica, križni put. Vremenom neke preinake mijenjaju lurdski uzor, pa i u samim crkvenim krugovima ima nezadovoljnih. Špilja u Vepricu pripremljena je za bogoslužje i blagoslovljena na dan Gospe Lurdske, 11. veljače, 1909. godine.

Izgradnja velebne crkve čiji je nacrt već bio spremljen i dobar dio sredstava prikupljen, zaustavile su teške prilike Prvog svjestkog rata.
Premda titulirano kao Svetište Majke Božje Lurdske, na njen spomendan Vepric nije prepun. Prema mišljenu don Srećka Bezića, dugogodišnjeg makarskog župnika, blagdan Marijinog rođenja, 8. rujna, postaje centralnim događajem zbog pogodnijih vremenskih prilika.

Izumro je i običaj ophoda sa svijećama na Veliku Gospu u Vepric. U procesiji do 1947. sudjeluju i predstavnici nove vlasti. Običaj ubrzo biva zabranjen.

Od 20-ih godina prošlog stoljeća raste popularnost vjenčavanja u vepričkoj-lurdskoj špilji. Trend postaje gotovo pomodan.
Biskup Carić je agilan i aktivan crkveni otac. Svijest o potrebi obrazovanja zanemarene ženske mladeži rukovodi ga dovođenjem Sestara milosrdnica iz Zagreba. Nakon mnogih podmetanja klipova u ostvarenju nauma, uspijeva sestre dovesti u grad, te osnovati Višu žensku školu i dječje zabavište. Šest sestara uspješno podučava mlade Makarke u prostorima Filipinskog sklopa na rivi, organiziraju izložbe ručnih radova i akademije s igrokazima. Na širem području to je jedina javna Viša djevojačka škola. Aktivnost se gasi 1918. godine zbog ratnih poteškoća i novog ustroja.

Tijekom rata Carić je angažiran u humanitarnim akcijama. Prikuplja sredstva za siromašne, skrbi o udovicama i siročadi, organizira slanje paketa vojnicima na bojišnice, osniva ratnu bolnicu u zgradi Stare škole. Sve ga to uvrštava u najistaknutije dobročinitelje iz lokalne povijesti.

Prepoznavanje djelovanja Crvenog križa kao najefikasnijeg oružja za pomoć bližnjima, Carića smješta na poziciju najučinkovitijeg djelatnika u najtežim prilikama. Njegova mu aktivnost priskrbljuje i Orden za zasluge Crvenog križa.

Predsjednik je i odbora Srebrenog križa, sekcije za pripomoć udova i siročadi poginulih vojnika. Ne postoji nijedan novinski članak vezan za humano djelovanje iz tog razdoblja u kojem se biskupovo ime ne spominje u svojstvu glavnog provoditelja akcija.

Moralna načela su mu vrlo stroga, pa su stari Makarani pamtili opominjuću i žestoko kritičnu propovijed zbog otkrića nepravilnosti i makinacije pri podjeli hrane. Posebno se okomio na slučaj kupovanja zlata od prikupljenih pomoći u korist nekih vojnih udovica, te kasniju preprodaju i zaradu. Okomljuje se i na slučajeve pružanja pomoći onima kojima nije nužna. Osobno kontrolira popise novčanih potpora, te nailazeći na imena dobro situiranih supruga vojnika na frontu, javno kritizira i isključuje ih iz akcije ‘milodarenja’. Imena bez kompromisa proziva javno, stavljajući ih na ‘stup srama’, pa tako stječe neprijatelje.

Makar priču nije moguće provjeriti, za vjerovati je kako je u više navrata u vrijeme gladnih godina, naložio da se dio sezonske ‘intrade’, nakon jematve i branja maslina, s roditeljskog imanja u Svirčima dopremi trabakulima na dar makarskoj sirotinji.

Po imenovanju biskupom Splita i Makarske, za svečani je ispraćaj Općina izdala proglas kojim poziva građanstvo ispred Općinskog doma ‘Da iskaže dužnu počast biskupu koji poslije 11 godina ostavlja grad u kojem je neumorno radio oko odgoja mladeži i napretka omiljene spilje u Vepricu. Sva zvona neka slave!’

U prethodnim danima održavaju se prigodne akademije u njegovu počast. Između ostalog i predstava gojenica ubrzo zatvorene Više djevojačke škole.

O Carićevom karakteru kroničar Franjevačkog samostana bilježi: ‘Inteligentan čovjek! Znao se vrlo vješto kretati u najistaknutijim društvima. Vrlo živog duha, ogromne naobrazbe i poliglota, govornik više stranih jezika. Osebujnog karaktera. Nije se bojao ni sugovornika, ni istupa, pa su mu nastupi i napisi uvijek imali polemičan ton.’

Biskup Carić je i politički aktivno angažiran. Tisak piše: ‘Mora mu se priznati kako je djelovao dostojno u trenutku preloma. Za vrijeme jadranskog spora, dok je u Parizu vijećala Konferencija mira, pošao je i pokojni biskup tamo, te je ostao dva mjeseca nastojeći da koristi narodnoj stvari. Imao je pristupa u političko i diplomatsko društvo. Bio je primljen i od Wilsona. Vratio se iz Pariza s puno optimizma uvjeren da će se imperijalističke težnje Italije razbiti o pravodoljubnost i energiju Wilsonovu.’

Pisma i memorandumi s potpisom Carića u kojima se zalaže za stopiranje talijanskih pretenzija na hrvatski teritorij, na čuvanju su u State Departmentu i Kongresnoj knjižnici u Washingtonu.

Pristup Wilsonu svakako može zahvaliti prisnom prijateljstvu američkog predsjednika s njegovima rođakom dr Antom Bijankinijem kojemu je američki vođa bio i pacijent.

Zdušno se zalagao i za upotrebu glagoljice i slavenskog jezika u liturgiji. ‘Lijes s pokojnikom dan poslije preminuća, zatvoren je u prisustvu najuže rodbine. Iz Splita ga ispraćaju odličnici, gradska uprava i mnoštvo vjernika uz pjevanje Pjevačkog društva svete Cecilije’, javljaju novine.

‘Novo doba’ o tužnom dočeku u Makarskoj piše: ‘Jučer popodne prispio je parobrod ‘Poreč’ s mrtvim tijelom biskupa Carića. Na obali su čekali kler, vlasti i općinstvo iz grada i okolice. Povorka je krenula obalom pa oko grada do sustolnice, gdje je udijeljen blagoslov. Uz turobnu svirku glazbe povorka se uputila put Gospina svetišta u Vepricu. Na vratima grada govorio je načelnik Matulović. U samom svetištu u ime franjevaca oprostio se otac Belamarić, u ime klera kanonik Bašić, a u ime rodbine svećenik Crisomali. Lijes je položen u novi lijepi grob, po žarkoj, više puta spomenutoj želji biskupa da mu tijelo počiva u omiljenom svetištu, njegovom zaslugom izgrađenom.’

Po smrti biskupa sakupljeni su veliki novčani prilozi od rodbine i poštovatelja pokojnika. Nikada do tada nisu bila prikupljena tolika sredstva koja su odmah dodijeljena Karitasu za razdijeliti mjesnim prosjacima.

Taj je čin na najljepši način zaokružio život makarskog biskupa Carića, angažiranog humanitarca, istaknutog promicatelja ideja Crvenog križa, gorljivog domoljuba i osnivatelja Vepričkog svetišta.

Danas rijetki Makarani znaju tko je bio Juraj Carić. Vrijeme je da se uspomena obnovi, djelo dostojno valorizira, a ime bude zastupljeno u program zavičajne povijesti.

Današnji Kamarin intoniran je dostojanstveno kako to i doliči osobi biskupa, blagdanu Male Gospe i Vepricu. No, Kamarin ne bi bio Kamarin kada ga ne bi začinili bar jednom fjabom…

Stara Makarka, okorjela beštimadurka, kresala je sve sveto od rane zore do mrkle noći. U svom tom kalavanju svetaca s neba, jednakim je žarom redovito i vapila uvijek istim zazivom -Gospe Veprička budi mi na pomoći! -Zašto krešeš sve šta je sveto, a moliš Gospu da te čuva?, pitali su je. -U nju se ni intrigajite! Ona zna za moje grije i ako ima štogo na onome svitu dat će mi laša- pašare za u svetoga Petra!, kazala bi odrješito.

Otkud takvo povjerenje u Gospu Vepričku kod ‘antikristice’? Ovako je objašnjavala fenomen -Je li uparat žutinicu i otič u šparoge pa ih prodat, di ću nego u Vepric? Je li otić u šušarice i šušanj, pa u zelenilo za prodat cvićarima da čine krune za sporovode, di ću nego u Vepric? Je li nać mahovine za Betlem i zaradit koje šoldo oko Božića, di ću nego u Vepric? A Gospe meni uvik vodi korake i šenja mi di je najboja pošta! To je reč žena i kolega!

Kažu da je potajice ubacivala izdašne milodare u vepričku škatulu za lemozinu i ostavljala kuverte za mise. Na misi je nitko nikad nije vidio, osim jednom skrivenu dalje od oltara. Ipak su je primejtili. Čitala se misa za ozdravljenje njezine sestre po Gospinom zagovoru.
Usred brojnih zavjetnih pločica oko vepričke špilje, jedna je i njezina. Anonimna, bez imena darivatelja. Sprovedena je bez križa, uvjerena da će joj njena Gospe iz Veprica dati vizu za bolji svijet. Možda i jest tako. Kaže se da ‘Bog i krivim crtama ravno piše’.

Dragi čitatelji, krenuli danas ravnim ili zaobilaznim putem, nećete pogriješiti ako vas put dovede do Veprica. Jer kako je ona ‘antikristica’ rekla -Gospe Veprička je prava žena i kolega! Na blagdan Male Gospe sjetite se i gotovo zaboravljenog biskupa Jurja Carića čiju smo uspomenu obnovili u današnjem Kamarinu.

Piše Marino Srzić/foto: privatni album

- Oglas -