Šjora Vinka je naša suradnica na projektu spašavanja antikih pojmova od zaborava. Teško je odvagati je li pomalo rebambila ili ima tako zahebanu narav da joj je ispade teško dijagnosticirati. Ako je i rebambila to i nije loše. Ne zvuči lijepo, no lagana demencija izvlači od sugovornika podatke iz prošlosti koje se bistrih možđana sigurno ne bi dosjetili, a nama u Kamarinu takva sjećanja upravo i trebaju.
Tko želi bez problema će intrati na Vinku.Njeno je kretanje uvijek iste putanje. Pravac joj je određen prehrambeno-religioznim potrebama. Ako je tražite naći ćete je oko crkve ili oko butige.Premda je autor redaka ne želi baš uvijek sresti, u posljednje vrijeme radi tematskog sadržaja Kamarina, gotovo da je vreba.I ovaj je put trefio u supermarketu. Bio je dan blaženih popusta na artikle za umirovljenike, te je susret bio neminovan.
-Šjora Vinka šta ste pazarili? -O mali, ti si!, srčano je pozdravila – Tražin friških dinosaura pa bi ispohala unucima i zvizdane majmuneze stare 65 godina! Eto zašto je sugovornik pomislio da je otišla na kvasinu. Dinosaura već par milenija pouzdano nema na meniju, a što se tiče ‘majmuneze’, ako je riječ o majonezi i još k tome ‘zvizdanoj’, teško da će biti jestiva nakon 65 godina. Vinka je u daljnjem objašnjenju ipak dokazala da nije ‘rebambituš-kronikuš’
-Šta me gledaš tako inkantano?, primijetila je sumnjičav pogled. -Dinosauri pohani su ti oni zamrznuti šta imaju štanap od tih beštija! To mi unuci najviše vole. Kokoš šta je kupin u Omiške pa je lipo ispohan ne bi ni moletom takli! Majmunezu oće samo Zvizdinu, drugu neće! A ovo pakovanje šta ota fabrika slavi 65 godina će mi dobro doć kad je operen za uje, jer mi se iz grkjana bocuna uvik izlije priko mire. Došlo je uje po zlato. Jesi ti obra svoje masline?
Redar Kamarina je od neugode nešto promrmljao što je Vinka promptno iskoristila za napad.
-Nisi! Stidi se! Stari ti se u grobu privrću šta si sve zapustio! Poslije pravdanja da će masline ipak netko po dogovoru obrati, malo se smirila i nastavila brontulat. -Ja san bila! Natirala san svoje da me vode i onda san lipo naglajisala. Kupila san šta je opalo po tlevu, učinila krivi škerac i sad se ne mogu maknit. Onda san doma za vruće rane uzela pribirat ćilime, jer san se sitila da bi ih mogle načet gangrice, tresla ih i tukla ih batipanon i još me više ušćuklo! -Uzmite nešto za bolove, dobra vam je kombinacija sedativa i analgetika!
-Oću urcu u Beč!, odmjerila je žustro od šake do lakta -Pa da me zamanta! Samo nas truju s otin dekotima i zgrću velike šolde na naš račun! Napala je farmaceutsku industriju i usput višekratno maštovito zabeštimala. -Ja san lipo stavila moju buraču. Napunila je teplon vodon, stavila na bolno misto i mogu ti reč da mi je boje!, pohvalila se terapeutskim rješenjem za povredu stečenu pri kupljenu maslina i trešnji ćilima.
U nastavku seanse vaš kamarin-reporter pomagao je šjori Vinki pri traženju spomenutih artikala. Akcija je trebala biti jednostavna; uzeti rečene ‘dinosaure’ spremne za friganje u ledenici, a ‘zvizdanu majmunezu’ u frižideru. Situacija se ipak iskomplicirala.
-Malaaa!, zazvala je grleno prodavačicu -Reci ti meni jesu li ovi dinosauri friško klani i jesu li zobali po dvoru ili su ranjeni galofakon?, vitlala je ispred nosa prodavačici pakiranjem proizvoda. -Datum je dobar! Friško vam je!, brzo je se riješila i nestala između polica. -Ajde kad kaže virovat ću joj. Znan joj babu, iz poštene je kuće, neće lagat. Pomirljivo je ubacila dinosaure u košaru, pa krenula put frižidera. Ugledala je ‘zvidanu majmunezu’ s oznakom 65, ali ni govora da bi uzela prvu s reda. -Ova je makana doli na podanku, pa će procurit!, primijetila je na prvom primjerku.
Falinge slijedećih pakiranja su bile redom… -U ovoj nema gramaže koliko piše, mućkala je plastičnom bocom -Ili im se koja radnica u fabriku napila pa krivo odmirila ili nas oće zahebat i za manje naplatit punu cinu! Nadalje je detektirala datum valjanosti koji neće durat do Nove godine kad namjerava pripremit francusku salatu. Slično je išlo negdje do desetog artikla. S njim je bila zadovoljna, ali tek nakon što ga je otvorila, kapnula po nadlaktici i ližući degustirala. -Ova je kako triba! Oš’ ti probat?, ponudila je pratitelju da i on lizne, no on je energično odbio.
Na kasi se šjori Vinki zamantalo. -Pa mi je cukar! Brzo nešto slatko da ne afanan!, zatražila je pomoć u vidu gulozarije.
-Oćete Snickers, Bounty, Mars?, nudila je djelatnica slatkarije u panici da joj se ne onesvijesti na radnom mjestu. -Neću šikers, neću bunti, neću marksa. Vrag ti nosa Marksa, ali nan je malo muke marksizan zada! Daj mi jedan cukerodorzo to bi mojoj teti uvik pomoglo da joj cukar kreši. -To nemamo, nije znala kasirka o kojoj je slastici riječ. -Nema to više nigdi!, kazao je pratitelj, a onda na štandu pored kase ugledao smeđu lizalicu, izgledom najbližu ‘cukerodorzu’. Strgao je celofan i uvalio ga joj u usta. Brzo joj je bilo bolje.
-Sad san se refala! Ima godina nisan pomumala cukerdorzo. Nigdi ga više nema za kupit. Daj mi dvi duzine, nek’ se nađe! Uvalila je u boršu slatkarije i konačno okončala kupovinu. -Šta ćeš ti mali sad pisat na oni tvoj konpjutor za Kamarin, kad ti nisan imala vrimena ništa ispripovidit?, zabrinula se Vinka. -O jeste itekako, odgovorio joj je i za današnji đir izabrao dva pojma spomenuta u Vinkinoj parlatini. Riječ je o danas rijetko, čak i nikako spominjanima, burači i ‘cukerodrozu’.
Burača
Od talijanskog -borraccia, naziva prijenosne posude za piće, u dalmatinskom se izričaju udomaćila -burača. Osim što označava kožni spremnik za tekućinu ili manju bačvicu, burača se uvriježila i kao naziv za termofor.
Termofor, gumeni jastuk sa nepropusnim čepom napunjen toplom vodom, dugo je bilo popularno sredstvo kod različitih bolećica. Nakon ere škandaleta, naprave punjenje žarom i ugrijanih matuna, termofor je služio i za grijanje posteljine u hladnim noćima. Kao i svaki pojam iz našeg antikog pojmovnika i današnji nose poneku fjabu ili štorijicu…
-Doktore, ona moja sestra neudata ima velike bolove kad dobije ženske stvari. Šta mi priporučujete?, zabrinuto je pitala Perina za savjet popularnog doktora Jurakovića – Termofor! Burača! Napunit toplom vodom i neka drži noću priko droba!, spremno je savjetovao.
Perinina sestra Krište, počela je u ‘one dane’ redovito korsititi spasonosnu napravu i imala je samo riječi hvale. -Ko da su mi muke rukon odnišene! Još me lipo i utepli da zaspen ko beba!, hvalila se Krište sestri.
Onda je duperavanje burače zaredalo u neobično učestalim intervalima. -Opet puniš buraču!, zatekla je Perina sestru. -Da ti nije štogo doli išlo na zlo kad tako svako malo imaš ‘minu’? Oćemo te poslat kinologu doktoru Rižmondu u Split?, zabrinula se Perina za zdravlje sestre. -Ma nije to ništa! To dođe ženama u nike godine, znaš i sama!, tješila je Krište.
Prečesta upotreba burače razotkrivena je slučajno. Dvije indicije su navele Perinu i muža joj Klemu da zaključe kako uz upotrebu u ‘one dane’ burača ima i drugu svrhu. Najprije je Perina primijetila kako đirani iz pitara na ponistri Krištine sobe odu u prdec, ne rascvitaju se i osuše. -Kako kad je zemja ista ko i u drugin pitarima i zalivaju se?, mislila se Perina. Kleme je pak zaključio da travarica iz bocuna u veltrini nestaje i prije nego što se nalije. I u velikoj demežani u konobi je bilo sve manje.
-Je li to ti diliš travaricu kome?, optužio je ženu. -Misusovo, kome ću je dilit? Samo nalijen kome bićerin kad dođe u vižite. Ali čekaj, nešto san se sitila! Kriština burača!, sinulo joj je.
Slijedeće je noći odškrinula tiho vrata sestrine sobe i pratila razvoj događaja. Krište je taman vrelu vodu izlijevala u pitare đirana s ponistre, a onda uzela ispod postelje sakriveni bocun s travaricom i napunila buraču. -Tu smo ga mujse!, uhvatila je in flagaranti u nevjeri s buračom. Tako ti imaš svako dva dana stvari! A ja te tila vodit u Rižmonda da te vižita! Krište je u suzama sve priznala. -Najprvo mi je topla burača puno pomagala, ali nisan mogla zaspat. Onda san promislila iđen ja vako… Zagrijat ću travaricu, pa kad mi pristane bol i kad mi zagrije trbuj, onda ću lipo surgat vruće rakije u grkjan, pa ću i zaspat. Meni burača vridi za jedno i drugo! A đirani su propali šta ih zalijen vrućon vodon, jer neman di drugo!
Tako je riješen misterij Krištine burače. Takva upotreba termofora svakako nije za preporuku, ali se mora priznati da je imala inovativno dvostruko djelovanje. Toliko o zaboravljenim buračama.
Cukerodorzo
‘Cukerodrzo’ je preko mletačkog; „zuccaro d’orso“ naslijeđen, te u lokalnom govoru iskrivljen termin. Jednostavna slastica pripravljena od ječmene osnove i šećera, u dalmatinskom dijalektu dobila je značenje bombona od uprženog cukra. Slatkiš je u međuvremenu izgubio bitku s industrijskim gulozarijama i trag mu je ostao samo u sjećanjima. Bio je relativno jeftin. Pamtila se i ustaljena cijena, 25 para po kockici, te u stalnoj ponudi pašticerije legendarnog meštra Martinisa na dnu Kačića ili prigodno na tolama za vrijeme fijera. Kasnije je jednu verziju prodavao i Jure Kikiriki.
Taj banalni komadić ljepljivog šećernog bombona, čiji okus samo donekle podsjeća na skupi krokanat od bajama, ostao je u sjećanjima na oskudna djetinjstva starijih sugrađana. Za četvrtinu dinara mogao se s ‘cukerodorzom’, na tren zasladiti gorki život. U suvremenim gorčinama, privide slatkog plaćamo puno skuplje. Možda bi se trebalo vratiti ‘cukerudorzu’. Nestao je iz ponude, ali ga je jednostavno napraviti. Poneka riceta možda se može pronaći u starim kuharicama ispisanim tintanim lapišom.
Autor redaka opet je sreo, netom pred ovaj Kamarin, šjoru Vinku i izvijestio je -Bit će vam u novom Kamarinu o cukerodorzu i burači! -Odnio vrag i jedno i drugo!, neočekivano dišperano je reagirala. -Burača mi je pukla po noći dok san spavala, voda se oladila i do ujutro san zaradila upalu mijura. Sad san ušćuknuta i od kupjenja maslina i prilađena od burače! -Uzmite koju onu lizalicu šta sliči na ‘cukerodorzo’! Ideja da je slastica odobrovolji doživjela je još veći fjasko.
-Ne spominji mi ga! Slomila san novu dentijeru kad san ga zagrizla! Sad mi se vaja pokesat za učinit novu! Za ćilim nije bila upitana, ali je sama komentirala -Još mi je uz to ćilim propa! Jedna mi je bleka rekla da ga prođen krpon natopjenon u demestos i od njega niije ostalo ni amena Božjega! Cili se rašvila i izio! Otišla je bez pozdrava, ljuta ko ris. Ali raspoložit će se ona do novog đira. A da je vjerne čitatelje nastavak s antikim pojmovima raspoložio, gotovo je uvjeren vaš redar Kamarina.
piše: Marino Srzić / foto: privatni album
*Financirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
