Reći da je don Pavao Banić, župnik crkve Sv. Marka, na neki način bio zaštitno lice ove makarske župe, zvučalo bi previše svjetovno pa i neumjesno, ali svi će se složiti da je uistinu čudno zamisliti župu bez ovog samozatajnog i tihog svećenika. Ipak smo se prevarili da je ovom mjestu bio i dulje; don Pave je 22 godine bio župnik Sv. Marka, ali on će nas nadopuniti. Bitnije mu je naglasiti da je svećenik već 56 godina. Zaređen je 1967. godine u vrijeme bivše države, i davno je morao prihvatiti činjenicu da su župe u koje dolazi prolazne, da je zapravo sve prolazno, a kako on kaže, za života ostaje samo njegovo poslanje. Tako i danas, kad ga pitamo je li mu žao što odlazi iz župe, jednostavno odvraća: Odradio sam ono što je Crkva od mene tražila i išao sam tamo gdje me stavila.
– Već 56 godina, uvijek isto…Gdje me stave, predavao sam se službi i Crkva me vodila, a ja sam obavljao svoje, kazat će don Pave.
– Teških trenutaka je sigurno bilo, ali nikad nisam požalio što sam svećenik, veli makarski župnik koji će nakon ove dugogodišnje službe u svetište Vepric.
U mirovinu još ne ide, kaže da će pomagati i raditi dok ga noge i tijelo služe.
Na pitanje je li župljanima žao i što komentiraju, veli kako ne želi na takav način razmišljati.
– Je li nekom bilo žao, nije sad važno. Ja sam svoje odradio pošteno, a kako je tko to doživljavao, to je opet stvar emocija, sentimenta…, jednostavno će don Pave.
Komentiramo kako ga se doživljavalo kao skromnog svećenika.
– Vodio sam se onim što sam imao kao mladomisnik, za mene se ništa nije promijenilo. Uvijek sam bio jedan te isti, draže mi je bilo kad bi časna spremila srdele i krumpir na salatu nego jesti oborite ribe. Sve je to nevažno, važan je susret s ljudima, a ja se nadam da u ovom gradu nisam imao neprijatelje, otvoreno će don Pave.
Na pitanje kako bi opisao makarsku župu u kojoj je proveo veliki dio svoje službe, odvraća kako je bila posve drugačija od onoga što su mu govorili i što je očekivao.
– Kad sam došao u Makarsku, iznenadio sam se brojem vjernika vezanih uz crkvu i kako se svećenik može jako lijepo osjećati u Makarskoj. Mislim čak da je moja crkva bila punija od nekih poznatih splitskih crkava. I tu se ništa nije promijenilo sve ove godine, uvijek je jednak odaziv na mise, a ove neke druge pojavnosti kao što je slab odaziv mladih prisutan je svugdje, ne samo kod nas, kazuje makarski župnik.
U Makarskoj mu je bilo lijepo, ali priznaje da je fizičkog posla i obaveza bilo napretek i da nije realizirao sve što je želio. Želio je obnoviti župnu kuću koja je, kako kaže, iznutra ruševna, a imao je i ideju da sruši šimatorje do dna i ispod da se napravi jedan muzej ili dvorana za druženje. – To bi mogao biti lijepi kulturni centar, i žao mi je da to nisam uspio, veli don Pave.
Posvećenost svojem zvanju i nevezivanje za zemaljsko, barem kako se da iščitati iz razgovora i njegova svećeničkog habitusa, isključuje grandizonost i mistificiranje, pa tako don Pave u sličnom tonu odvraća i na pitanje kako je odlučio postati svećenikom. Nije tu, kaže, bilo nikakva posebna trenutka. – Kao da je to sa mnom rođeno, jednostavno će don Pave.
U sjemenište je krenuo kad je završio osmi razred, a da mu je djetinjstvo bilo obilježeno patnjom i velikom tragedijom, mnogi to niti ne znaju jer makarski župnik nije od velike priče. S nama ju je načeo tek kad smo ga pitali koliko ih je u obitelji bilo braće i sestara.
– Nas je sedam rođenih, ali živih nas je ostalo pet, kazao je, podsjetivši na strašni zločin u rodnom selu Donji Dolac (Omiška krajina). U stravičnom pokolju 1944. godine pripadnici njemačke 7. SS divizije ubili su 272 osobe među kojima 103 djece. Don Pave je ostao jedino dijete koje je pohađalo osmi razred u svojem selu.
Nezamisliva patnja s kojom se morala nositi njegova obitelj ipak ih nije zamračila mržnjom. – Nemam kome to reći ni naglašavati, sjetila bi se moja još živa učiteljica Ela Visković kako je bilo, ali nitko nikad nije spominjao mržnju prema ubojicama. Stavili smo se Bogu u ruke, vjera nas je nosila naprijed. Majka je uvijek govorila: Bog će svakome dati ono što ga ide, mi trebamo raditi svoje. Uvijek smo odgajani u ljubavi i u tom nekom pogledu prema naprijed i možda i zato nikad nisam proživljavao ubojstvo svoje obitelji. Proživljavao sam to prvi put u Domovinskom ratu, kad sam gledao kolonu, ne razmišljajući ni o krivcu niti kazni nego tim silnim mučenjima i zločinima koji su ostali i dan danas neistraženi. Ali sretan sam da nikada mržnje nije bilo jer je to ono najgore. Uvijek se treba voditi ljubavlju i prepustiti Bogu, za kraj će don Pave.
Ivona Ćirak /foto župa Sv.Marko/MD
