Kada Joško Lelas iz oporbe spočitava vlasti da im je prostor važniji od čovjeka i da ga licemjerno pretvaraju u svetinju, može se zaključiti štošta. No koliko god makarski HDZ-ovac sugerirao kako je obični građanin središte njihovih politika, prije bi se reklo da je prostor u HDZ-ovim politikama sekundaran i da mu svrhu daje čovjek.
Rugajući se licemjerju i elitizmu pozicije koja, istina, definitivno nije oličenje narodne vlasti okrenute čovjeku, HDZ ne uspijeva skriti kronično nerazumijevanje da prostor nije samo komunalna infrastruktura. Prostor je i sam život koji se odvija unutar njega, pa možemo imati urbanistički isplaniran prostor koji poziva na aktivnost i druženje, kao što su kvartovi građeni u vrijeme dok je urbanizam bio puno više od plošnog i politički instruiranog prostornog planiranja, a možemo imati i jedno Veliko Brdo gdje je smisao javnog prostora potpuno preskočen. Jednom kada ga se zaobiđe u procesima izgradnje, povratka natrag nema.
Prostor su, nadalje, i naše plaže, prostor su i parkovi i šume. Unatoč stupidnim zakonskim formulacijama “vraćanja u prvobitno stanje”, kad je riječ o prirodi radi se o potpunom oksimoronu. Kada se devastira, priroda se ne može vratiti u prvobitno stanje, a ako se jednom i vrati, riječ je o prirodnom procesu. Sve je to nešto što upravljačke strukture na obali, potpomognute lošim zakonima i još gorom provedbom, nisu najbolje shvatile, ili nisu željele shvatiti, pa se sada ljute što se održivost i ekologija pretvaraju u nadobudno pomodarstvo i što netko na tome kupi poene.
Tako da HDZ-u baš ne stoji kad upire prstom zbog 15 milijuna eura koje ova vlast namjerava utržiti dogodine od komunalnog doprinosa, ili narodski rečeno, od betonizacije. Istina je da je Paunovićeva vlast pitanje Prostornog plana politički uspješno kapitalizirala. Koliko su posvećeni tom poslu i jesu li, kao što HDZ upozorava, tek pomodari koji lukavo koriste trendove, tek će se vidjeti.
U tri i pol godine donijeli su tzv. vatrogasne mjere koje su prvotno trebale biti žurna preteča pravom, pomno razrađenom planu. Međutim, činjenica je da se u Paunovićevom mandatu ipak nisu igrali žutim flomasterima i da nisu poklekli pred pritiscima nekretninskog lobija koji ne samo da je jak nego ujedno predstavlja izvor lijepog novca u svakom gradskom proračunu.
Makarsku su, dakle, do statusa školskog primjera betonizacije prije svega pokazale ranije garniture. Prostorni planovi iz 2020. i 2008. te 2009. koji su dozvolili mastodonte, požućivanje sportskih zona, izgradnju zgradurina u mješovitim zonama, betonizaciju Glavice (koja je, nota bene, svojedobno zavadila Brkana i Raosa!), etažiranje aparthotela, gradnja zgrada koje glume hotele u komunalnim zonama, sve je to Makarsku vodilo prema ovome gdje je u ovom trenutku. Dugi niz godina svjedočili smo i žmirenju na devastiranje plaža, pa su u takvoj nakaradnoj podjeli uloga zeleni bez iznimke postali dokoni smutljivci, a devastatori graditelji zajednice.
Prostor je predugo tretiran kao potrošni materijal, da ne kažemo sredstvo brze zarade, no građanskim inicijativama građani su pokazali da im se to nikako ne sviđa. Naposljetku, unatoč realiziranom velikom broju projekata, čime se Paunovićeva vlast ne može pohvaliti, HDZ je na proteklim izborima kažnjen upravo jer je odbio shvatiti da apeli za zaštitu prirode i prostora općenito za građane nisu samo jalove parole, nego imaju dublje značenje. HDZ kao da priznaje tek dva pola politika vezanih za upravljanje prostorom – jedan drže pasivnim i kočničarskim, a drugi progresivnim i povoljnim za razvoj zajednice. Dakako da sebe smatraju predvodnicima progresivnih politika koje znaju kako dalje upraviti s prostorom.
Pitanje je kako je uza sve to Makarska dospjela na tron jednog od najbetoniziranijih gradova na obali. No to je tek retoričko pitanje, odgovor na njega znamo. Za prava rješenja treba eliminirati politikantstvo, a politikantstvo, pa čak i na razini komunalnih, gradskih politika, jedina je konstanta.
piše: Ivona Ćirak
