Članove HPD-a Veliko Brdo u njihovoj pustolovini nije omela ni turistička sezona, niti velike vrućine doma. Od 8. do 10. kolovoza bili su na izletu koji ih je odveo na Romaniju, Jahorinu i Trebević i s kojega su se, kako kažu, vratili puni pozitivnih dojmova i uspomena. Svoj su planinarski izazov odlučili podijeliti s nama, pa u nastavku čitajte reportažu Sandre Talaje Rusendić te fotografije Brune Turine.
Izlet za Romaniju pomno se pripremao. Em je uključivao zahtijevnu feratu, em Bosna je merak. I bio je. Dan na planinama iznad Sarajeva trajao je 48 sati jer svaku sekundu zadovoljstva prodišete dvaput. Cijeli koncept putovanja, boravka i tura kretanja organizirala je naša vodička Nina Turić Roščić. Al’ večer uoči polaska Ninu je pokosila viroza i junaci dobiše zamjenskog šefa – Bruna Turinu i pomoćnog vodiča Ivana Ursića.
Put nas dovodi do našeg domaćina koji ujedno odrađuje aranžman vođenja. Naš boravak bio je sve što gost i planinar može poželjeti. Vrhunski, novouređeni smještaj uz uslugu polupansiona – hranu koju poslužuju u obližnjoj konobi. Nije to hrana već gozba domaće, ekstra ukusne kužine pri čemu domaćinu ništa nije teško. Iako smo i sami djelatnici u turizmu, volja i predanost ovih ljudi ostavila nas je bez riječi.
Subota ujutro bila je taj veliki dan. Manji dio ekipe nesklon visinama odlazi na hodalačku turu Romanijom sa domaćinom Sašom. Veći dio ekipe uputio se na feratu Sokolov put.
Prvo, svaka čast našim članovima na dobroj samoprocjeni vlastitih mogućnosti i ambicija (prošli su oni i monitoring nevidljivih scan očiju Nine i Bruna) jer na takvu feratu se ne vodi tek tako veća skupina. Glavni vodič Branislav Popović preuzima “dalmatinske sokole”.
Profesionalac visokog nivoa nije ni sekundu od gotovo 2 i pol sata propustio niti jedan korak svakog od ekipe penjača. Via ferrata Sokolov put je dužine 350 m i visine 160 m te ima kategoriju težine B/C. Nakon dva potpuno vertikalna uspona na početku (visine 30 i 20 metara), te bočnog kretanja po stijeni, uslijedila je atrakcija s dva viseća mosta preko provalije na visini višoj od 100 m – “monkey bridge” dužine 14 m (hodanje po sajli) i klasični “tibetanski most” (hodanje po visećim skalama) dužine 18 m. Maximalno fokusirani, feratu su svi uspješno savladali. “Uspjeh nije prelazak ferate, uspjeh je vaša POBJEDA NAD SAMIMA SOBOM” rekao je vodič Brane, a za nagradu ih je dočekao zasluženi “BRAVO” na izlasku iz ferate.
U nastavku dana odlazimo na Jahorinu i penjemo se uspinjačom. Spust bobom sa vrha bio je doživljaj za pamćenje. Paralelno s nama putuje ona pozitivna vibra. Svi pozdravljaju Makarsku, pitaju za Hajduk. Što zračiš – privlačiš.
Nedjelja ujutro, prženice s kajmakom, domaćim džemom i maslom, crna kava i vode nas na vrh Trebevića – Sofu. Kroz gustu šumu jela krećemo se u hladu do vrha gdje nam je domaćin Saša iznio hladni sok i pivu. Sarajevo ispod nas, mi iznad sebe. Ajde, slikali smo se ono 500-ti put, nek se nađe.
Povratak, makeover kraj parkinga i spusti nas naš Saša najbržom prečicom do parkinga u centru grada. Najvažnije je znati čovjeka jel’…Baščarsija gori na suncu. Gledamo jel’ fatamorgana, il’ jel’ ono što je u nas euro gore marka. Stol u “Želje” u hladu točno za nas 14.
Sve se posložilo.
Putem nazad još “ohanili” u Jablanici i ponijeli pite ispod saća. Kratki udah sutona na Blidinju. Kolone povratnika s mora cijelim putem, a tri auta puna presretnih putnika vozi se iz Bosne na rivijeru. Merak. Puno toga je merak al’ kad su ti ljudi nasmijani uvijek, kad dvije nove članice koje su upisale planinarsku školu ove godine pregaziše iz cuga Sokolov put – znaš da je dobro.
Samo tim to može. Naučiti nekoga, motivirati, pogurati i zagrliti dobrom voljom. Novu dozu meraka već smo osmislili. Nas merak ionako pronađe sam, napisala je Sandra Talaja Rusendić u svojoj reportaži koja će mnoge, vjerujemo, nadahnuti bilo da se pridruže društvu ili da se sami, u nekom manje zahtjevnom aranžmanu, upute u spomenute destinacije.
M.D./foto Bruno Turina
