Povodom 109.obljetnice osnivanja HNK Hajduk, u Slobodnoj Dalmaciji objavljena je priča o Josipu Antunoviću, kako navode u Slobodnoj, jednom od osnivača Hajduka i dijelu ‘ekipe’ koju su činili Fabjan Kaliterna, Lucijano Stella, Ivan Šakić i Vjekoslav Ivanišević, odnosno dalmatinski studenti koji su u Pragu 1911.udarili temelje nogometnog kluba koji je danas simbol i ponos Dalmacije. Josip Antunović u ovoj priči nije samo ‘zaboravljeno ime’ iz prošlog stoljeća – u pitanju je bio ratni heroj 1.Svjetskog rata ali – rođeni Makaranin.
Priča o Josipu Antunoviću ugledala je svjetlo dana zahvaljujući njegovoj pranećakinji Ivani Antunović Jović, inače novinarki HRT-a koja je povodu obilježavanja stogodišnjice Velikog rata, Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu dostavila sve što je obitelj uspjela prikupiti, između ostalog i potvrdu da se družio s Fabjanom Kaliternom, Lucijanom Stellom, Ivanom Šakićem, Vjekoslavom Ivaniševićem, studentima koji su, zajedno s gimnazijskim profesorom Josipom Baračem, nadjenuli ime klubu Hajduk – donosi Slobodna.Antunović je, naime, rođeni brat Ivanina djeda pa su pisma, odlikovanja i drugi predmeti iz Josipove ostavštine sačuvani u njezinoj obitelji. Njezin otac Josip, koji je upravo po našem junaku i dobio ime, kao i sestre Jasenka i Mirica, sačuvali su i dio predaje o pretku koji se prvenstveno iskazao kao sudionik u Velikom ratu.
– Rođen je 18. prosinca 1891. u Makarskoj u građanskoj dobrostojećoj obitelji. Naši su imali prvu kavanu u Makarskoj – kaže nam Ivana, novinarka HRT-a.Bio je izvrstan gimnastičar, osvajao je medalje s tadašnjim klubom Sokol. Postoje podaci da se Josip družio s mladićima koji su bili za ujedinjenje južnih Slavena, što je kasnije bilo presudno u njegovu životnom putu, iako se nije politički previše aktivirao.
Početkom 1914. je mobiliziran u austro-ugarsku vojsku, ali je već nakon nekoliko mjeseci prebjegao na stranu sila Antante vojsci Kraljevine Srbije, i to preplivavši Drinu. Budući da je govorio nekoliko jezika, nadređeni ga ubrzo šalju na školovanje za pilota u francuski Chartres. Nakon toga ratuje na Solunskom frontu, gdje je čak devet puta bio ranjavan. Predaja kaže da je letio u avionu kojemu su krila bila obojana u crno kako bi bio noću manje primjetan.Kako piše Slobodna, u Solunu Antunović susreće Ivu Tijardovića, koji je kasnije, inspiriran njime, u operetu “Mala Floramye” uveo lik Mirka. U drugom činu opere netko kaže: “Evo junak s kote 212”, što je Josip i bio.Za podatak da je riječ o njezinu prastricu, kako nam govori Ivana, znala je i redateljica Nenni Delmestre, koja je 1995. godine postavila operetu.
A sam Tijardović je više puta potvrdio da je riječ o Josipu, pričajući o “svom prijatelju pilotu”. Tako je prepričao i zgodu prilikom upoznavanja, a to je bilo u Solunu na dan dodjele visokog francuskog odličja za hrabrost “Ratni križ s palmama”, koje je Josip primio među prvim strancima u povijesti. Odličje mu je osobno uručio general Lois Franchet d’Espèrey.
Tijardović je Josipa dotad poznavao iz Splita iz viđenja i na ratištu su se počeli družiti. Kasnije je znao prepričavati i kako mu je jednom prilikom rekao da je dobar Splićanin, ali mu je Antunović odvratio: “Nije istina, ja sam Makaranin!”Tijardović je “Malu Floramye” skladao 1926., kad Josip više nije bio među živima. No život nije izgubio na ratištu, iako je bio veliki avanturist i neustrašivi borac, a u vojnim publikacijama zabilježeno je da je bio strah i trepet neprijateljskim vojnicima.
Njegova požrtvovnost i odvažnost se opisuju u zgodi kada je nakon devetog ranjavanja odbio odlazak na liječenje i nastavak školovanja u Švicarsku.Kako piše Slobodna, Antunović je za zasluge u 1.Svjetskom ratu dobio i Karađorđevu zvijezdu s mačetama i medalju za hrabrost Miloša Obilića. Nakon završetka rata raspoređen je na službu u Novi Sad odakle je, što je vidljivo iz pisama obitelji, žudio za Makarskom. Nažalost, do svog rodnog grada više nije stigao jer je poginuo, ali ne na ratištu već u kavani, i to zbog pjesme i djevojaka.
– U jednoj novosadskoj kavani, okružen ženama, pjevao je dalmatinske i talijanske pjesme, ali čuo ga je crnogorski istražitelj. Kako je to bilo svježe nakon rata, u kolovozu 1919., talijanske pjesme su se doživljavale kao neprijateljska propaganda. Crnogorac je, navodno, pojurio kući po pištolj, vratio se i došlo je do naguravanja. Kobni metak je u 28-godišnjeg Josipa ispaljen u tom naguravanju – prenosi nam Ivana obiteljska sjećanja – piše Slobodna.
U vojvođanskoj prijestolnici Antunović je uz sve počasti pokopan, ali je u Drugom svjetskom ratu vojno groblje uništila mađarska vojska. U Makarskoj je za Josipa održana svečana komemoracija, na kojoj je njegov prijatelj Marcel Barbieri rekao da je Makarska izgubila velikog heroja.- Inače, o pokopu je izvijestio tadašnji Jutarnji list, imamo i slike, i velika želja obitelji i prijatelja bila je da se tijelo prebaci u Makarsku, ali do toga ipak nije došlo. Jutarnji je pisao: “Ovo tužno javljanje završavamo s molbom da ga se ne ostavi u ravnici, da ga se prenese u njegovu Makarsku i suro Biokovo, koje će ga podsjećati na gudure arbanaške i svijetle vrleti Kajmakčalana, gdje se borio” – kazala je Slobodnoj Dalmaciji Ivana Antunović Jović.
Zahvaljujemo se Ivani, koja nam je dozvolila objavu obiteljskih fotografija, a originalni tekst možete pročitati OVDJE
M.D. / foto privatni album obitelji Antunović
