Netko će ime Tončija Lalića vezati uz turizam, a netko uz Gorsku službu spašavanja; jedni ga najbolje poznaju kroz maškare, drugi kroz Zlatouste, a treći kroz ribarske večeri ili pak planinare. Dva i pol mandata vodio je Turističku zajednicu grada Makarske, a u ovoj instituciji radi već 25 godina. Tonči je stoga bio logičan izbor za Bez pituravanja. Bez uvijanja naš je sugovornik govorio o turizmu, ali i o obitelji, o smislu života, malim stvarima koje mu udahnjuju ljepotu i stvarima koje bi danas napravio drugačije. Njega samoga pitati gdje je našao svrhu je uistinu teško jer je godinama bio aktivan na puno društvenih područja. U jednom se trenutku ozbiljno zamislio koliko je to pametno.
No iskren kakvog ga ljudi poznaju kazat će da ne može protiv sebe. Zato nije odustao, uz mala preslagivanja prioriteta. I ako već nema smisla da našeg radišnog i požrtvovnog sugovornika pitamo gdje se najviše pronašao, možemo ga pitati koje bi se od silnih uloga najlakše odrekao, a koju nikad ne bi prekrižio. Što nam je otkrio, ali i mnoge druge stvari, poput teških trenutaka kroz koje je prolazio, čitajte u novom izdanju Bez pituravanja. No unatoč iskustvima koja nisu laka, Tonči ima svoju formulu za omjer radosti i tuge. Život je po njemu ipak – “šaka suza, vrića smija”
Aktivan si na toliko područja, ali ajmo se prvo vezati uz turizam. Dugo si bio direktor Turističke zajednice, općenito te ljudi nekako povezuju s ovom institucijom u kojoj još uvijek radiš.
U turizmu sam od srednje škole. Završio sam srednju turističku školu, a dok se nisam zaposlio u hotelskom, radio sam i kao konobar. Pet godina sam radio u ondašnjem hotelu Beograd, a kasnije u Meteoru. Zanimljivo je ispričati kako sam dobio stalni posao. Tadašnji direktor Hrvoje Urlić obećavao mi je posao, ali prolazilo je vrijeme. Jednog je dana došao po kosti za psa i pita me: “Mali, kako si?”. Odgovorio sam mu da sam nikako. Da sam već milijun godina sezonac u toj hotelskoj kući i da sam za nabit nogom. On se na to zacrvenio i nije ništa rekao. U ponedjeljak me zvala tajnica, a ja sam mislio da me čeka otkaz. Rekao sam joj da sve znam i da ću doći po knjižicu. A ona će na to da sam zaposlen za stalno. Kasnije mi je rekao da sam mu s pravom sve to izgovorio. I sjećam se da je uvijek vjerovao u mene.
Što ti je dao rad u turizmu, a što uzeo?
Doživio sam jako puno lijepih trenutaka. Rekao bih da je svijetlih bilo 70 naspram 30 posto onih koji su bili loši. U hotelima nije bila neka plaća, ali tim na recepciji je bio odličan. Nije vladala sterilna tišina kao danas, goste smo znali po imenu. Gajio se odnos s čovjekom što danas turističkim radnicima ne dozvoljavaju. Ovi loši trenuci uglavnom su se ticali ratova između dviju velikih stranaka, HDZ-a i SDP-a.
Dakle politika je najgori dio turizma?
Je, jer se uvijek miješala i jer je takav sustav. Neke stvari poželiš i zaboravit, ali kažem si da je valjda tako moralo biti. Najviše mi je žao atmosfere kakva je prije vladala. Bilo je više ljudskosti, zajedničkog rada, a i brzih dogovora. Bili smo prijatelji, a kad se išlo na sajam, nismo se vodili onom da guzica vidi puta. Stvarno smo radili i bili na sajmovima od 9 do 18.
Kao voditelj manifestacija na svakom si događaju, i to, kako se čini, od početka do kraja. Sve to preneseš i na društvene mreže. Je li ti naporno?
Ne, ja volim raditi i nije mi ništa teško. Uvijek mi je misao vodilja – radi stvari najbolje što možeš ili nemoj nikako. Bile to maškare, ribarske večeri, festivali…Uvijek sam se vodio time da budem zadovoljan i ja i gosti.
Puno si tih poslova radio i dok si bio direktor TZ-a. Koje su najbizarnije ili najneočekivanije stvari koje si radio dok si bio na toj funkciji?
Uvijek sam sve radio. Vukao sam i postavljao stolove i stolice, bavio se svim i svačim. Možda to nisam morao raditi, ali bio sam drugačiji od onoga kako ljudi zamišljaju direktora. Sjećam se kako nas je jednom posjetio slovenski novinar. Taman sam pituravao i gletovao ured koji se reaspadao, a on je došao razgovarati sa mnom. Tajnica Ada ga je poslala meni. Nekoliko puta je tražio direktora i ja sam mu nekoliko puta ponovio da sam to ja. Povjerovao je tek kad mu je to ponovila i Ada. Čudio se zašto to radim, pa sam mu objasnio da samo želim da to što prije završimo.
S obzirom da si ispratio sve moguće koncerte, je li Jakov Jozinović na prošlom Adventu premašio sve rekorde?
Bio je najjači na Kačićevom trgu. Najveći koncert ikad u gradu bio je nastup Prljavog Kazališta 2016. godine. Tu je večer na rivi bilo 20 tisuća ljudi i bilo je pravo ludilo. Na pjesmu Mojoj majci bilo je upaljeno 150 bengalki i svi su pjevali. Ali kad govorimo o trgu, Jozinović je uvjerljivo pobijedio sve. Prije njega je rekord držao Grše iz prethodne godine.
Kako se nosiš s tom ljetnom dinamikom? A kako tvoja obitelj?
Ispričat ću jednu priču. Kad je moj Nikola bio mali, imali su u školi zadatak da napišu sastav o tati. On je napisao da je njegov tata u GSS-u, u TZ-u, u maškarama, u ribarskim noćima, u glumcima…Završio je s riječima “Moj tata nikad nije kući, ali ja volim svog tatu”. To mi je dalo misliti, nije mi bilo svejedno. Uplašilo me i kad nije htio meni jer me u to vrijeme stvarno nikad nije bilo doma. Em koncerti, em spašavanje, em planinari…To me je zabrinulo i rekao sam si da moram biti više s djecom.
Jesi promijenio tada nešto?
Jesam, jer u tom sam se momentu baš duboko preispitao. To mi je bio jedan od najzahtjevnijih i najtežih perioda života s jako puno odgovornosti na raznim poljima. Bio sam predsjednik planinarskog društva, pročelnik GSS-a, direktor TZ-a i vodio sam maškare. Uz to sam bio i u Zlatoustima. Legao bih u 1 sat, a ujutro već trčao dalje. S djecom imam super odnos. Anda studira u Zagrebu i odlično joj ide, a Nikola je maturant. Sad mi preostaje njih školovati, to mi je životni cilj.
Koliko veze tvoj angažman u zajednici ima veze s tvojom osobnošću, a koliko s odgojem? I tko ti je u životu bio najupečatljivija figura?
Mater i ćaća su me odgojili da budem dobar i pošten. Odrastao sam u obitelji za koju je preteško reći da je bila siromašna, ali bila je to radnička obitelj i nismo imali para. Ćaća je bio profesor, a mater radnica u Amfori. Živjeli smo u stanu od 45 kvadrata. Brat i ja smo studirali u isto vrijeme i za mamu i tatu je to bilo jako teško. Ali snalazili su se. Godinama su jeli kupus i krumpir. Bila je to velika žrtva i ne mogu im nikad dovoljno zahvaliti na svemu što su nam dali. Ćaća je uvijek rado pomagao drugima, pa su mi i godinama poslije znali ljudi reći da im je pomogao oko maslina ili nečeg drugog. Jedan mi je na posao u TZ donio 10 litara maslinovog ulja i šanpjera i kad sam iznenađeno pitao što je to, rekao da odnesem ćaći.
Imao si dakle kredit na račun tate, hoće li i tvoja djeca na tvoj račun, što misliš? Ili su prošla vremena u kojima se cijenila ljudskost?
Nadam se da hoće, jer nisam nikad nikome nažao učinio. Nekidan sam sjedio s prijateljem i računali smo koliko smo godina proveli u GSS-u, ali aktivno, u akcijama ili vježbama. Radi se o cijelih četiri godine života koje smo proveli u spašavanju. Ali sretan sam. Iako malo ljudi poznaje taj osjećaj, jer nisu u tome, stvarno je istina da nema tih para koje mogu vrijediti kao osjećaj kad nekome spasiš život. Nikada nam nitko nije umro tijekom akcije. Ili je već umro ranije, ili je, u velikoj većini slučajeva, bio spašen 100 posto.
Znaš li koliko si života spasio?
Zadnjih sam godina manje aktivan, ali prije smo imali po 35 akcija godišnje i u svima sam sudjelovao. Sad sam manje aktivan jer su došli mlađi koji su dobri. Prije je bilo i teže ući, jer je bilo kao da ulaziš u specijalne jedinice ametičke vojske.
Kako si ti ušao u GSS?
Ušao sam 1984. godine. 80-tih sam godina i sam nastradao, razbio sam glavu na Biokovu i onesvijestio se. Spašavao me GSS, kao i mojeg brata koji je zamalo poginuo sa Slobodanom Ravlićem. Kad nas je, kasnije, Drago Erceg pitao bismo li se uključili, rekao sam “naravno”, jer ti su ljudi spašavali i mog brata i mene. Obojica smo se pridružili. Bilo je strašnih akcija. Padalo je kamenje, pucali gromovi oko nas, svašta je bilo…Iako općenito se smatram srećkovićem u životu. U ratu su tik do mene padale granate, a zamalo sam ugazio na minu. Tako sam imao sreće i u GSS-u.
Kakav je osjećaj spasiti nekome život?
Super, ali i teško opisiv. Velika je radost kad nekoga spasimo i veliko je olakšanje, pa se poslije nagradimo odlaskom na pivo. Najgore je kad netko pogine, a kad sam bio pročelnik na meni je bilo da to priopćim obitelji. Sjećam se akcije spašavanja čovjeka koji je otišao u puževe, ali nažalost smo ga našli mrtvog. Ususret nam je išla njegova žena sa sretnim izrazom lica, uvjerena da je živ. A ja sam joj morao reći istinu. Ili kad smo pronašli Poljakinju, nažalost mrtvu. I onda moraš smoći snage njenom mužu i djevojčici uvjerenima da je živa reći da je poginula. Ne znaš kako to reći, ali znaš da je to tvoj zadatak.
Srećom, ipak je puno više sretnih trenutaka. Kada spasimo nekoga, obavezno proslavimo i kroz taj nastavak druženja produžimo taj osjećaj sreće.
Radi se o zahtjevnim akcijama. Koliko moraš biti fizički spreman, ali i mentalno stabilan i otporan?
Kad vlada žega od plus 40, stvarno trebaš biti u fizičkoj kondiciji, ali i čvrst u glavi. Gori glava, čuješ svoje srce u uhu, nema zraka i za poludit je. Ali znaš da nekome trebaš, da netko možda umire. I onda ideš dalje. U sve te godine ipak imamo pet akcija koje su završile tako da nismo našli ljude. Uvijek se pitamo gdje su. Naći će se jednog dana.
Imaš li neke svoje rituale, neki sistem uz pomoć kojeg održavaš razinu stresa podnošljivom, a emocionalnu otpornost na dovoljno visokoj razini?
Normalno je da razmišljaš o svemu. I naravno da je teško kad nađeš nekoga mrtvog. Ali s vremenom ojačaš, ne mogu reći da “oguglaš”, ali razviješ neki svoj način. Nastojim to brzo zaboraviti, iako je nekad teško pobjeći od slika. Sada se, s pravom, čak uvodi psihološka podrška za spašavatelje. Kao u ratu, vidiš svašta, ali ideš dalje. Lakše je kad imaš prijatelje u tim ljudima s kojima ideš na akcije.
Mislim da je teško i roditeljima ljudi koji su u GSS-u. Kad se sjetim svoje matere kad sam sa 16 ili 17 godina išao po jamama, sigurno joj je bilo teško. Jedna od jama Stara škola bila je duboka 570 metara i tu smo se zadržali sedam dana. I nije bilo mobitela. Ja ne znam što bih sad da mi tako odu sin ili kćer. Poludio bih od straha.
Godinama si bio aktivni planinar, a neke od tvojih ekspedicija su odlazak na Anconcaguu u Južnoj Americi te odlazak na Ararat.
To mi je bila velika avantura 1999. godine. Prije toga smo, 1988. godine, išli na Ararat. Ta planina nije toliko tehnički teška, ali u to su vrijeme tamo bile ratne okolnosti Sjećam se kako smo skupljali novac za put i kako su nam svi davali po sto maraka, a kad nam je Crveni križ dao auto, mislili su da ćemo do iza Biokova. Jer tako im je pok. Gula rekao. Kasnije s tim furgonom četiri dana je vozio sve do granice s Iranom. Po meni je to bila i veća avantura nego Acongaua. Upoznali smo puno ljudi, i općenito su Turci bili ljubazni. Auto nam je crklo i doveli su nam mehaničara, počastili nas čajem i kolačima i nisu htjeli ništa uzeti.
Ali bila je jedna dionica gdje smo prošli pored sela gdje su živjeli jako siromašni ljudi. Htjeli su nam sve otkinuti, skakali su za nama pokušavajući nam oteti stvari, a mi smo bacali iz kamiona kutije cigareta, bombone i WC papir samo da nas puste i da ne čupaju prikolicu. Uspjeli smo proći. Što se tiče rata između Kurda i Turaka, tu smo prošli “lišo”. Naime, iako je uoči našeg putovanja bilo jako opasno za ići, odlučili smo se na putovanje. I na povratku s vrha krenula je pucnjava. Mi smo u šatoru, na sigurnom, pili pivo i slavili svoj pothvat. Vojska je bila okolo i čudili su se odakle smo došli i komentirali su kako rijetko sreću ikoga da prolazi tim opasnim dijelom planine.
A Aconcagua, kakvo je to bilo iskustvo?
Bila je opasna. Dan poslije nas poginuo je kolega iz Šibenika. Bušo i ja smo imali dogovor – ako ne možeš, odustani. Ante Šarić je na 5800 metara rekao da ostaje. I prva pomisao je stvarno bila da bježimo dolje, jer gore je i hladno i opasno. Ali nastavili smo. Na 5800 metara je Bušo, sjećam se kao danas, kuhao ananas, a ja ga nisam mogao jesti jer su mi usne bile potpuno ispucale. Dan poslije je umro jedan Korejac, a tih je dana ukupno poginulo četvoro ljudi. Sljedećeg smo dana ugledali groblje planinara. Veličine je našeg makarskog i iako to nije Mont Everest, ljudi ginu. Po groblju je trčao veliki crni konj i scena je bila jezovita, kao iz Hitchkokovog filma.
Poslije naše avanture napravili smo feštu i to u Santiago de Chile, u klubu Estudio de Croata. Bila je to, kako su nam rekli, najveća fešta ikad. Čak su me htjeli oženiti kćeri vlasnika industrijalca bogatog porijekla. On, dakle njezin tata bio je poslovni partner pok. Andronica Lukšića i kao obitelj nepojmljivo su bogati. Mama me je uvjeravala da ostanem i da će me po mene poslati avion.
I, što si rekao? I jesi li ikad požalio?
Nasmijao sam se i rekao da ne mogu bez moje domovine. Mogao sam biti bogati povratnik, ali naravno da mi nije žao. To je samo šala. A kasnije sam upoznao moju današnju ženu Jelenu.
Reci mi kako ste se općenito pripremali za planinu?
Jurica Bajić nas je mjesec dana tjerao kao bičem. Bili smo jaki kao bikovi, imali smo ludu snagu i shvatili smo planinu ozbiljno, sa strahopoštovanjem i spremnošću. Sjećam se kad smo došli na 6000 metara kako su pored nas prošli planinari koji su se uspuhali. Ja sam se šalio i izveo sam kazačok, a oni su me pitali na kojoj sam drogi.
Prošao si razne planine, što te se najviše dojmilo?
Ipak sam najljepše trenutke doživio na Biokovu, na Lokvi. Radio sam do 3 popodne, a onda išao gore i radio s meštrima. Ta kuća na Lokvi vrijedi milijun eura i po trudu i po muci. Napravilo ju je nas pet blekova koji smo se satrali, uz pomoć Hrvatske vojske i helikoptera. Iako je bilo iscpljujuće, sad se baš tih trenutaka sjećam kao najposebnijih. Jer baš smo uživali u tome.
Jesi li sazreo za nominaciju za nagradu grada? Jer doprinos je mjerljiv, a bogme i širok.
Nekidan sam zbrajao sve te godine i došao do 132 godine koje sam dao zajednici. 47 kroz planinarenje, 40 kroz gorsku, 20 kroz Zlatouste, pa kad tome pribrojimo maškare i ribarske, dođe se do 132.
Koje je tvoje gorivo?
Uživam u tome. Da ne uživam, ne bih to radio. Tu obavezno moram spomenuti Zlatouste. Kad sam služio vojsku u Mariboru, ja sam pobjegao iz JNA kako bih otišao na prijemni za glumu. Nisam prošao na Akademiji, tada je bio i Filip Šovagović. Ali kad me Davor poslije puno godina pitao bih li se uključio, rekao sam: Kad nisam prošao u glumi, onda ću bar glumiti kao amater. Super smo ekipa i jako se dobro radi.
Uvijek si okružen ljudima. Voliš li ti ikad biti sam?
Ajme, ne volim. Nisam ja vuk samotnjak. Ni popodne kad sam kući sam neću piti kavu nego odem s ekipom. Kad sam kući sam, uvijek je sa mnom mačka. Medo je kao čovjek i pravi mi društvo. Takav sam, društveno sam biće i nikad ne bih na putovanje išao sam. Moj brat je drugačiji, on voli biti sam.
Cijeli život radiš s ljudima, a kroz planinarenje i turizam si upoznavao različite ljude. Što im je zajedničko?
Mislim da svi cijene prijateljstvo. I ljudima je općenito važno povjerenje. Na planini moraš vjerovati čovjeku koji ti priveže konop na kojem visiš. Najbolji pročelnik speleološkog odsjeka Biokovoa i ujedno njegov osnivač Željko Klarić je rekao da je prijateljstvo jače od mraka i čvršće od užeta. Bio je prava legenda. I to je tako a povjerenjem, kao i u ratu. Kad sam bio u ratu, znaš da ti netko čuva leđa i moraš vjerovati da će te paziti da te ne ubiju.
Naš GSS je uvijek imao i prijateljstvo i povjerenje kao temeljne stavke. Splićani su bili tehnički jači, ali su bili ljubomorni. Jer oni su bili samo poznanici, a mi prijatelji.
Da se moraš odreći jedne od brojnih uloga, koja bi to bila? Ili ako ti je lakše, koje bi se najteže odrekao?
Najlakše bih se odrekao TZ-a. To je prirodno, zasitiš se. U GSS nisam više, kako sam rekao, toliko uključen i to je isto prirodni tijek. Ali Zlatouste neću prekrižiti dok god mogu. To mi je super i tu stvarno uživam. Odlična je zezancija, a već sam rekao da je gluma moja nesuđena ljubav.
Maloprije si spomenuo zahtjevnost rada u GSS-u, a spomenuo si i Domovinski rat u kojem si bio dragovoljac i čak si se javio za Vukovar. Danas je s jedne strane populariziran domoljubni narativ, a s druge strane mnogi od njegovih glasnika su djeca vremena u kojem se gaji sebični individualizam. Što ti misliš o novim generacijama?
Hrvatsku nije branio ni HDZ ni SDP, ni bilo koja stranka, branili su je obični ljudi. Po meni mladi ljudi moraju to cijeniti, ali isto tako mi nije drago gledati vremena u kojima živimo. U kojim se ne zvecka oružjem nego nuklearnim bombama. I nije mi svejedno. Što se tiče naših generacija i ovih novih, pa mi smo u svemu bili pokusni kunići. Uveli su Šuvarov školski sustav, bili smo zadnja generacija u kojoj se JNA služila 15 mjeseci, uhvatio nas je rat…
Koliko te dijeli od penzije?
Četiri, pet godina. S vremenom sazriješ i nađeš mir. Ne želiš više trčati nego uživaš u onome što imaš. Ako si sretan, imaš neki hobi, afitaješ nešto, ideš u masline…Evo, sad ću poslije maškara s Riđom i Zlatkom čistit masline i veselim se tome. Poanta života je uživati u malim stvarima. Jer velikih je malo. Pusti ti to hoćeš li dobiti loto i hoćemo li dobiti Svjetsko prvenstvo. Ako možeš, uživaj u piću s prijateljima, u maškarama, u gledanju utakmice, odlasku na ribu…Ako se tome veseliš, onda si uspio. Ako patiš od velikih stvari, tresneš glavom o pod i nećeš biti sretan.
Obilje kojim se danas zasipaju djeca zapravo ih onemogućuje da nađu jednostavnu sreću?
Da, to pomislim kad vidim momke koji voze aute od 80 tisuća eura. Teško da su to zaradili na čist način, a ako su im to kupili tate, onda je to kao da su im dali bombu. Ne sviđa mi se to. S time djeca ne dobivaju ono što im je potrebno za život.
Da možeš nešto promijeniti u svom životu, bilo profesionalno ili osobno, što bi to bilo?
Probao bih nešto raditi sam.
I, isplati li se biti skroman i pošten?
Ne znam, u Hrvatskoj se ne isplati. Ali promijenit sebe ne možeš. Ne možeš reći “postajem lopov u ponedjeljak”. Ili to jesi ili nisi. Neki su mi znali reći da sam glupan kad bih išao na akcije spašavanja, jer sam mogao “ubit” dnevnicu od 100 eura. Ali što da radim kad ne gledam tako na život. Naravno da ne možeš živjeti bez para, ali to ne smije biti jedini cilj.
Što ti služi kao korektiv u svakodnevnom životu? Savjest, odgoj, iskustvo…?
Uvijek razmišljam što sam napravio i što sam mogao bolje. Ako sam pogriješio, težim tome da ispravim. Tako ću lakše zaspati. I ne podnosim kad netko drugome nanosi bol i zlo, bio to čovjek ili životinja. Tada se osjećam kao lav. Planem, ali se isto tako brzo ugasim.
Razgovarala Ivona Ćirak/snimio Ozren Franić, privatni album
