Da moramo birati maskotu za serijal “Bez pituravanja”, Lovrenco Laušić bi ju sjajno utjelovio. Lovru javnost (da, javnost, ne samo susjedi) poznaje kao glumca iz kazališne skupine Zlatousti, poznaje ga kao alfu i omegu prepoznatljivih krvavičkih maškara, i općenito kao čovjeka prisutnog u kulturno-društvenom životu. Lovre je bio pokretač festivala Kultura u Krvavici (KuK), a uloga spiritusa movensa ovom je energičnom i kreativnom Krvavičanu očito suđena.
Dakle, kod Lovre je, kako kaže, u stvarnom životu uglavnom sve “bez pituravanja”, pa svi znaju kad je sretan, kad je tužan, a kad je ljut. Ne libi se, kako veli, ni zaplakati. Možda mu zbog te emotivnosti nije teško stati na kazališne daske i uživjeti se u razne uloge. S Lovrom smo razgovarali o njegovim hobijima, ali i mnogočemu drugome. Nama je bilo zabavno, a vjerujemo da će biti i vama.
Počet ćemo od prvog filma Zlatoustih, filma “Konak” koji je nedavno prikazan. Kakvo je bilo iskustvo rada na filmu?
Drugačije. Uvijek postoji doza straha kako će ispasti film, i to film u 6,7 kvadrata, na dvije lokacije, s jednom kamerom. U predstavi dobiješ pljesak, reakciju, osmijeh…A ovdje ne znaš jesi li se uspio izraziti i nemaš percepciju sebe, nemaš povratnu informaciju istog trena. Davoru svaka čast, trebalo je to napisat, režirat, i odvažit se, jer smo svi mi ipak amateri. Pola moje konobe ovdje je bilo scenografija u filmu. Kad je Davor rekao “mini studio”, nismo znali kako, ali onda je krenulo…
Spominješ tu interakciju s publikom. Kako se osjećaš kad izađeš na pozornicu? Što dobiješ?
To sam ja, ukratko. Znam to nakon 25 godina glume i 30 godina maškara, da sam to ja, da je to moj teren, kad izađem na pozornicu. Dobijem jako puno kada ljudima vratim osmijeh i dobijem pozitivnu reakciju. I inače je neko moje životno uvjerenje i moto – vratiti osmijeh na lice sebi, i drugima. I to mi je najveće zadovoljstvo, nasmijati nekoga, pružiti ljudima vedrinu.
Ti si po prirodi energičan i vrckav, je li ti bilo teško “smiriti” karakter, primjerice, u predstavi “Čista srida”, gdje si imao mirniju ulogu?
Davor je tu odlučio transformirati me i baciti u drugačije uloge. I smirio me je, bila je to dobra odluka. Iako na sve ja to gledam kao neki izazov. Imao sam i prije toga iskustvo s predstavom “Žalosno”, ali i “Carevom večerom”. Tu sam sat i 40 minuta glumio glavnog lika s raznim transformacijama.
Je li teško naučiti toliki tekst?
Mislim da sami o sebi nepotrebno stvaramo neke predrasude. Da je nešto jako teško, da smo manje vrijedni, da nećemo uspjeti…Ja imam osjećaj da mi je sve to samo bio sve veći i veći izazov. S tekstom nije toliki problem, naučim, ali dosta toga i izmijenim. Ono što mi ne teče prirodno, prilagodim sebi, onako kako je meni lakše glumački se izraziti.
Rekao si da se na neki način podcjenjujemo. Imamo li generalno kompleks provincije pa mislimo da nešto vrijedno ne može doći odavde, iz ove mikrosredine?
To je moje iskustvo, a kako mi je to sad friško, i mojeg sina. Odvažio se s 20 godina otići na Aljasku i vidio je da si sami stvaramo granice. Iako, i ja sam ga pitao je li normalan kad je rekao da ide u Ameriku. Na kraju, išao je i na – Aljasku. Na kraj svijeta.
I što si mu nakon prvotnog šoka rekao? Podržao si ga?
Podržao sam ga, što ću. Svi mi imamo neka očekivanja da ćemo upravljati s djecom i da će igrati po našim pravilima. Ali ne ide to tako. Rekao sam mu: “vrati mi se živ i zdrav, valjda ćeš se vratit s većim iskustvom”. Znao sam da je vrijedno vidjeti svijeta i upoznati nove ljude. I tako se i vratio, puno zreliji. Mislim da mi sami sebe u maloj sredini podcjenjujemo. Evo za primjer ću opet Davora, piše za Zijada Gračića monodramu. Zijad je čak trebao glumiti u predstavi “Zašto baš sad”, ali se bio razbolio. Poznatom hrvatskom glumcu bio je izazov doći među nas. Kad profesor koji predaje glumu kaže da je nešto vrijedno, onda je valjda stvarno vrijedno. Mi to ovdje nekad ne vidimo.
Misliš li da se izgubilo dosta talenata u sredini koja je često uskogrudna i poklapa pojedinca u realizaciji njegovih ideja?
Da, iako s druge strane, nekad imaš i ovih egogtripera koji misle da su vrjedniji nego što jesu. Da nisam u maškarama, da mi nije rekao netko da sam zabavan, ne bih možda ni završio u glumi, tako da je bitno dobiti povratnu informaciju u svojoj sredini, da znaš da ljudi nešto prihvaćaju. Tako da nije poticajna stalna kritika za one koji su jako samokritični, a ja to najbolje vidim u maškarama. Koliko samo ljudi ima različite talente, a boje se izbaciti to na površinu, od scenografije pa do šivanja i izrade kostima. To mi je žao.
Gluma kao umjetnost nas oplemenjuje. Ima li s druge strane previše glume oko nas u stvarnom životu?
Ima. Po meni je najveći problem općenito taj nekontrolirani ego. A meni osobno – prevelika iskrenost. Žena Dragica mi zna reći, pa znaš li ti nešto sakriti. Ne znam valjda, takav sam, kod mene se sve vidi kako se osjećam. I koliko se dajem obitelji i prijateljima, tako mi je i s publikom.
Ima jedna anegdota koju rado pričam. Ušao sam jednom u osiguravajuću kuću, nešto mi je trebalo, a zaposlenica ustaje, salutira kao vojnik i kaže: gospodine Laušić, velika mi je čast upoznati vas. Ja u čudu kažem: ja sam Lovre, iz Krvavice. Ali ona mi je htjela na simpatičan način reći koliko cijeni to što radimo mi Zlatousti i to što ju kao amaterski glumac razveselim. Kad znam da sam uspio u toj misiji, onda sam još sretniji.
Baviš se vespama, glumiš, temperamentan si, zoveš se Lovrenco… Jesi li se mogao rodit u Italiji? Je li ti bliskija?
Puno mi je ljudi reklo da sam talijanski tip. Uvijek sam bio šminker kao tinejdžer, Italija mi je uvijek bila inspriracija, s modom, stilom života, poviješću. Može pored mene proći motor od 100 kubika, i neću ga ni pogledati. Ali moja vespa…To je ljubav.
Reci mi nešto o vespama. Kako si počeo s tim hobijem?
Vozim svoju vespu 35 godina i nisam je mijenjao. Ukupno ih imam četiri, od čega je jedna sinova. Najstarija je iz 1955. od pokojnog dr. Petkovića, inače i prva što je došla u Makarsku. Nju sam restaurirao. Druga je 1961. godište, treća 1966. a ova zadnja 1992. Privlači me kad nije sve standardizirano, volim kroz to izraziti svoju osobnost i stil. Neki će reći da sam lud, jer što će mi četiri vespe. Ali jednostavno uđe u krv i zavoliš…
Koliko si uložio u vespe?
Ne pitaj. Moglo bi se i auto kupit.
Da ne bi Dragica pročitala na Makarska danas?
Ma ne. Dragica mi je najveća podrška, i u glumi, i maškarama i vespama. Da nije Dragice, ne bih se ja svim tim hobijima bavio, niti bio uspješan u tome. A osim toga, vidi ona koliko sam lud za tim, pa ne možeš ni zaustavit. Kaže mi: jel’ ti gušt? Kupi, nećemo bit gladni ni žedni. Jesam li pretjerao, jesam sigurno. Iako, sve ih mogu prodati, tako da nije spiskan novac.Inače općenito, najviše smo skupa angažirani oko gostiju. Skupa iznajmljujemo od 1999.
Kakav odnos imate s gostima?
Moji gosti Gottfried i Annelie Fink dolaze već 27. godinu. Svake su godine tu, a ja sam pet puta bio kod njih u Njemačkoj. Kad je slavio 70. rođendan, unajmio je DJ-a, ali kad je Lovre uzeo mikrofon, 70 Nijemaca je plesalo kako ja diktiram. Bio je to pravi kroatische party. A od tih 70 Nijemaca, njih 50 je bilo kod mene u kući. Vodim ja mog Nijemca na utakmice, na derneke, na rođendane, a kad sam išao u Berlin na utakmicu, iz istočne je Njemačke vozio 370 kilometara, doveo me kod sebe doma, ugostio, i sutradan vratio u Berlin. Kao i uvijek, rastali smo se u suzama.
Je li u izumiranju takav oblik iznajmljivanja? Danas se sve češće niti ne vide domaćin i gost.
Mene to jako ispunjava. Čini me širim i većim čovjekom. Iako se to izvorno sve više gubi. Tako odgajam i sina. Moja poruka je – budi svoj, poštuj tuđe i voli svoje. A ne pada jabuka daleko od stabla. Uvijek se sjetim pokojne matere kad bi rekla “što si takav, smij se, budi među ljudima, budi živ, veseli se životu”. I to negdje ostane, poput nekih materinih pikamera koji te udaraju kroz život.
Misliš li nekad da si preintenzivan i predramatičan za našu sredinu?
Emocije su zeznute. Plačem kad je film tužan, plačem kad je veseo, plačem kad je pobjeda…
Na što si zadnje plakao?
Sin me moj uvijek razgali. Studirao je u Zadru, pa kad bih ga odveo i ostavio, vikao bi: “ćaća stop, nemoj plakat.” Jer već zna da sam gotov. Ja kažem – pusti me, ja ću svoje isplakat, jer to su suze od sreće, zadovoljstva, ljubavi.
U jednoj knjizi nedavno sam pročitala usporedbu kako su Dalmatinci kao rakovi. Izvana tvrdi, s oklopom, iznutra meki. Ti si onda i bez tog oklopa?
Ma ja sam premek. I izvana. Rekli bi Dalmatinci – plačipizda.
Znači ne možeš glumiti u svakodnevnom životu, ali na pozornici to ide lako?
Vidiš, možda mi te emocije na pozornici pomažu. Ja ne bih mogao bit novinar, komunalni redar…Treba to otrpjet.
Ne bi mogao slušat gluposti i ne reć što misliš?
Ma imao sam ja kratak izlet u lokalnu politiku i odmah shvatio da to nije za mene. Bio sam i predsjednik Mjesnog odbora Krvavica. Ušao sam u to iz ljubavi prema mjestu i ljudima, ali nisam mogao. Volim Krvavicu, ali isto tako sam ja odrastao u neko drugo vrijeme kada ti je svaka kuća bila otvorena i kad ti je svaki susjed bio kao brat. Nije to više ta Krvavica. Ali na spomen Krvavice meni je srce neizmjerno veliko. I u organizaciju festivala KuK sam ušao iz ljubavi prema mjestu. Htio sam nešto drugačije, da ne budem klasični Dalmatinac uz kojeg se vežu motivi masline, more, riba i Hajduk. Dobro, jesam na Hajduku. Ali htio sam pokazati da ne vrijede ti stereotipi.
Što je s Kulturom u Krvavici?
Mislim da će se ovu treću godinu ugasiti, nema budžeta, odnosno nedovoljan je. Imamo malo nerazumijevanje Općine i TZ-a. Što je, tu je.
Nas je tu pet entuzijasta koji smo voljni radit. Bila mi je neizmjerna sreća okupiti toliko ljudi, po tri-četiri generacije obitelji koje žive u Splitu ili Zagreba i kojima je porijeklo iz Krvavice. Završna večer bila je posebno dirljiva – 500 ljudi, mladi, stari, svi na okupu, i svi su se osjećali važnima jer su tada – Krvavičani.
Slažemo se oko toga da je materijalizam podcijenjen u smislu da ne jamči sreću, ali opet, s druge strane, neke tako dobre stvari ne mogu opstati bez love. I politike.
Ne mogu. To je brutalna istina. Politika odlučuje o budžetu. Krvavica je mala i prema tom kriteriju nam se dodjeljuju sredstva. Tako je kako je.
Kad govorimo o društvenom angažmanu, prisutan si na puno područja. Jesu li obično isti ljudi ti koji pokreću stvari? Je li tako i u Krvavici?
Krenulo je to s maškarama, nas par obitelji. Uz nas tu su od početka Mario, Davor, Tonči, i Boro sa svojima. Ja sam bio mašina za pokretanje, uvijek bi ih napalio za akciju. I uspjeli smo, jer Krvavicu danas ne znaš po krnjavaluku nego umjetnosti. Svake godine gledam da budemo drugačiji na maškarama. I nikad nije bilo političke maske niti smo ikad ikoga dirnuli. Jedino smo imali Kolindu, kad je bila Formula 1, a kako je 2015. bila inauguracija, povezali smo. Unajmili smo limuzinu koju smo platili 300 eura i kad je iz nje izašla Marica Skako, to je bio show. Ljudi su bili uvjereni za Maricu da je Kolinda.
Kako ste nalazili ideje?
Nije bilo lako 30 godina biti drugačiji. Obišli smo, kako se kaže, cijeli svijet, brojne kulture, kulturne pokrete…Imali smo kočiju i englesku kraljicu, Veneciju, bili smo svi Mišo Kovač…Kad sam to prvi put predložio, svi su se čudili kako ćemo to izvest. Kažem ja – obuć ćete se u Mišu, napravit ćemo Mišine transparente, stavite brkove, dignite ruke i to je to. A za Italiju, inspirirao me spot. Kad sam vidio fiata 110, pomislio sam, imam vespe, ajmo bit San Remo.
Dosadi li nakon 30 godina?
Svake godine kažem da je dosta, i onda dođe ideja i kažem, idemo dalje. Ako neće ovaj ili onaj, ja hoću, bacit ću ideju. I ispuhat se. A osjećaj kad realiziramo ideju i kad dođemo na makarsku rivu neopisiv je. Hodam kao Napoleon po gradu, toliko sam ponosan.
Onda je tvoj posao da uvučeš druge u posao?
Slušaju me, isto kao što mi u Zlatoustima slušamo Davora. Mi smo svi njegovi vojnici. Možemo se slagati, ne slagati, ali on je redatelj i skidam mu kapu i njegov sam vojnik. Tako i ja u maškarama. Slušaju me. Ali moram reći da se najgluplje osjećam u trenutku kad predložim ideju. Gledaju me tad sa sumnjom. A kad završe maškare, svi me ljube, grle…
Znači najteže je progurat ideju?
Je, tad se osjećam najtuplje i najgluplje. Pita me svaki put žena kako je bilo na sastanku. Kažem ja svaki put – nikako. Kad kažem Indija, šta ćemo bit Indija. Kad kažem da ćemo bit Bavarci, kažu mi da je to samo narodna nošnja. I tako, uvijek isto.
Ali izgurao si Bavarce?
Kako ne, oni su mi najdraži. Kad sam 1999. bio na Oktoberfestu i ušao u taj šator s 10 tisuća ljudi, oduševio sam se. Netko voli mir i samoću, a ja volim glamur, šušur, volim sto tisuća ljudi, volim utakmicu, volim koncert…Rekao sam tad da ću napravit maškare i bili su najbolji. Imali smo vrtuljak, točili smo pivo, a u Rijeci se i dalje vrti spot s tog karnevala.
Ima li još neka ideja koja je bila uvrnuta i teško izvediva?
“Ko to tamo peva”. Stari autobus koji je prevozio putnike je 30 godina stajao u šumi kraj stare Prime i odlućio sam ga iskoristiti. Trebalo se u to vrijeme dovesti na rivu priču inspiriranu srpskim filmom. Bio je to rad od tri mjeseca, od dva autobusa smo sastavili jedan. Jednom smo prepilali šasiju, drugog popola, rastavili i produžili mu kardan za metar da se mogu poklopit kola. Imali smo dva volana.
Rekao si da voliš gužvu i mjesta s puno ljudi. Želiš li ikad biti sam? Postoje li neka mjesta na koja odlaziš biti sam sa sobom?
Kad prijatelji kažu da idu na Bali, ja se mislim, što ću tamo. Daj ti meni Pariz, London, New York. Daj mi živost, jer ja nisam od samoće. Ne mogu ni zamisliti ići lovit lignju sam, k’o budala.Žena mi se često čudi da odakle mi tolika energija. Ja kažem da sam kao akubušilica. Dođem doma, promijenim bateriju i idem dalje.
Da možeš birati živjeti u nekom vremenskom razdoblju u prošlosti, kad bi živio?
Vratio bih se u svoje tinejdžerske godine, 80-te. Kao što kaže u Dalekoj obali – 80-te su bile godine. Rock’n roll, Riblja čorba, Azra…Bio sam na 30 Azrinih koncerata. A pod stare dane sam prolupao pa sam s prijateljem Tončem išao dvaput na AC/DC. Lani smo bili u Bratislavi, to je bio doživljaj, sa 110 tisuća ljudi.
Razgovarala: Ivona Ćirak, foto: O. Franić
