Iako gotovo uvijek društveno angažirana, Jadranka Gaće Beba samozatajna je žena koja nije od svjetala reflektora i od riječi nego spada u kategoriju ljudi koji preferiraju raditi. Zbog prirode njezine funkcije predsjednice Matice umirovljenika i dugogodišnje tajnice Tempeta naučila je na komunikaciju s novinarima, no na prvu se ipak malo snebivala oko jedne velike forme kao što je intervju. “Bez pituravanja” s Bebom, pod kojim nadimkom Makarani poznaju ovu modnu dizajnericu, dotaknuo se različitih tema, od obitelji i odnosa, preko starosti ili radije – izazova treće dobi, pa do laganijih tema kao što su hobiji i stil.
Kako naša sugovornica kroji i prekraja svoj “model” življenja, tvrdeći kako taj proces traje koliko život sam, čitajte u nastavku.
Dugi ste niz godina bili aktivni na puno područja. Bili ste tajnica FA Tempet, sad ste na čelu Udruge umirovljenika, viđamo vas kao domaćicu na ka Kulturi u tučepskim zaseocima, s umirovljenicama sudjelujete u kreiranju kulturnih sadržaja u gradu…Što smo preskočili?
Znam da zvuči lažno skromno, ali ne volim isticati svoj društveni angažman. Meni je to moj život, sastavni je dio mene…Već od srednje škole sam sudjelovala u raznim akcijama. Poslije sam se zaposlila u AD Plastik, a 1991. godine sam dala otkaz. To je bila velika prekretnica u mojem životu, čak i svojevrsno oslobođenje. Odabrala sam biti poduzetnica i u kasnijem razdoblju sam imala puno više odgovornosti, ali i mogućnosti da sudjelujem u životu zajednice.
Zašto ste dali otkaz?
Znala sam da mogu raditi i da znam raditi, to mi zaista nikad nije bio problem. Ali imala sam svoje razloge za otići nakon 15 godina, iako mi bivši direktor nije dao otkaz šest mjeseci. Govorio mi je da jesam li normalna, da gdje ću sad…Čak mi je trebalo vremena da vlastitom mužu objasnim da ću moći kao poduzetnica zaraditi plaću. Jer to su bile teške godine, počeo je rat, puno se toga događalo. Grad je bio pod uzbunama, došle su nam izbjeglice i prognanici…
Kako pamtite te ratne godine?
Puno sam ljudi upoznala, i puno svakakvih sudbina. Sve to negdje ostavi trag na tebi, ali i probudi zahvalnost. Budeš zahvalan Bogu što si ovdje, što te poštedio takvih gubitaka i što nisi prisiljen negdje otići s jednom jedinom vrećicom. Imala sam i ranjenike iz Biokovke i neke su priče bile jako bolne. Bilo je ružnoga, ali i lijepoga, kao i uvijek u životu. Bilo mi je bitno znati da i ja mogu pomoći. Uglavnom, što se mojeg salona tiče, u jednom se trenutku pojavila jedna novinarka, ne znam joj ime i pitala me može li me staviti u jedan članak. Nakon toga je krenula veća proizvodnja. Više nisam bila samo krojačica za popravke.
Uslijedile su godine, niti ne znam koliko jer mi nisu bitne, u kojima sam jednostavno uživala u onome što radim. To mi je jedini imperativ u životu, raditi ono što voliš. Ako imaš ne znam kakvu plaću, a ne voliš taj posao, ne možeš biti zadovoljan. Kad si privatnik, istina je da često nemaš za “zatvoriti” mjesec, ali kad pogledaš iza sebe, zadovoljan si s onim što si napravio.
Jeste li u salonu najmirniji?
Jesam. To me čak i nakon 40 godina puni. Odrasla sam sa šivaćom mašinom i zaista volim taj posao. Drugo što me ispunjava je moj balkon. Prije nego što su ga zagradile zgrade, imala sam jedan trokutić Svetog Petra i Brača. Taj mi je prozorčić sad zatvoren, ali imam krcato zelenila i to me puni pozitivnom energijom.
Ostali ste bez tog svog pogleda i napravili ste si novi. Znači, kad vam život da limune, napravite limunadu?
Tako je. Prije sam pijući svoju jutarnju kavu bila okrenuta na jednu stranu. Sad sam okrenuta na drugu stranu, prema zelenilu. Uživam i dalje, samo me sad puni to zelenilo.
Pričate li s biljkama?
Jesam, odavno. Djeca su bila mala kad sam imala afričke ljubičice, bile su ogromne kao salata. Kad smo preselili u novi stan, ja sam bila na putu i kad sam se vratila se doma, poslije dva dana, počela sam govoriti: jeste žive, kako ste…Djeca su najprije mislila da pričam s njima, onda su vidjeli da se obraćam – cvijeću.
I salon i balkon su na neki način odmaknuti od ljudi. Zna li rad s ljudima biti iscrpljujući?
Salon i nije toliko odmaknut od ljudi, ali balkon jest. Što se tiče odnosa s ljudima, ja sam po prirodi tolerantna. Ako si mi nešto ružno rekla, osjetit ću to, ali se za sat vremena vjerojatno neću sjećati. Nije uvijek bajno raditi s ljudima, ali kad ja znam da sam stvari napravila po ljudskim i božjim zakonima, to me čini mirnom. Ako će mi netko nešto ružno reći, ne uzimam to kao svoje nego njegovo. Samo se okrenem. Ma, ni s mužem se više ne raspravljam! Samo kažem da sam isključila ton i ne raspravljam dalje. I funkcionira! (smijeh)
Biste li voljeli da ste i ranije primjenjivali metodu isključivanja tona?
Bih. Ali očito, potrebni su životno iskustvo i edukacije. I pomažu, stvarno pomažu. Vjerujem da treba raditi na sebi cijeli život.
Što ste naučili o sebi?
Da volim ugađati drugima, da volim učiniti drugima što bih i ja za sebe voljela. Ne mogu objasniti zašto je to tako, ali jednostavno sam takva, veseli me to. Osim što volim davati, nemam problem s time da pitam i da i sama primim. I naučila sam da ne volim gubiti vrijeme na nekonstruktivne rasprave.
Ne nosite dugo negativne emocije?
Ne…Meni je žao ljudi koji siju samo negativu, jer ima toliko lijepih stvari u životu. Nije sve crno. Uvijek se može naći nešto lijepo, bila to knjiga, cvijet, izrada makaruna s mojim umirovljenicama…
To je ta lijepa dimenzija rada s ljudima?
Da, jer se radom s ljudima na nečemu zajedničkom uvijek puniš. Uvijek govorim da kad daješ, zapravo dobivaš. Griješim li, neću o tome, ali govorim o svojem iskustvu. Ja uvijek dobivam kad dajem, dobivam na kraju krajeva taj lijepi osjećaj zajedništva i druženja. Lijepo je kad znaš da imaš nešto što možeš podijeliti s drugima.
U salonu radite s kćeri i nevjestom. Kako funkcionirate?
Svaka od nas ima svoj program i svaka radi za sebe, ali imamo zajednički prostor i uvijek se dogovaramo. Na primjer, imamo jedan veliki krojački stol i dogovaramo se tko će kad raditi za njim. Kući isto tako, dogovor je ključ.
Sad ću se vratiti na onu rečenicu da volim ugađati drugima. Zapravo je ispravnije reći da dajem ljudima ono što bih voljela da meni drugi daju, ili ono što mi je nekad bilo potrebno, a nisam to imala. Kad sam rodila Anu, nije bilo jaslica. Kad sam rodila Matka, imali smo baku, ali kad je umrla, bilo je teško jer i dalje nije bilo jaslica. Moja je mama uskakala koliko je mogla, a Vele i ja smo radili od 6 sati. Sjećam se kako je teta Cvija dolazila otvoriti vrtić u 5,45 zbog Matka i još jednog dječaka, ali ako bi ona prespala, mi smo kasnili na posao. Bilo je to izazovno i teško razdoblje i onda ja volim drugima pomoći kako bih ih poštedjela tog stresa.
Onda volite biti na raspolaganju djeci?
Da, jer i ja volim kad dođem doma popodne da mi je ugrijano i servirano. Kad ja radim, Vele postavi stol, a kad sam ja kući, onda držim toplo jer Marija dolazi na ručak u 5 popodne. Nije mi to teško, tako funkcioniramo već 22 godine.
Ajmo malo o Matici umirovljenika. Što biste rekli, što pripadnike treće dobi načelno najviše čini sretnima?
Tribine su uvijek posjećene, nekad više, nekad manje. Kad je gostovao Denis Beroš na temu prehrane, bilo je preko 200 ljudi. To je nešto što ljude zanima, ali najviše ih vesele putovanja. Moram spomenuti i Zlatni kišobran koji nudi razne aktivnosti. Stotinjak ljudi, mahom žena, dolazi vježbati dvaput tjedno. Projekt dr. Džamonje za oboljele od neurodegenerativnih bolesti je postigao fantastičan uspjeh, tu je uključeno do 40 ljudi.
Ljudi nisu svjesni koliko tjelovježba znači. Znaju reći da nemaju snage, ali najteže je ustati sa stolice ili kreveta. Ja sam 15 godina plesala folklor, a 17 godina vježbam jogu. Pokazalo se koliko mi je to pomoglo jer imala sam osteoporozu, sad imam osteopeniju. Voljela bih da što više ljudi vježba.
Kad ste spomenuli putovanja, vjerujem da je uz upoznavanje novih mjesta presudna socijalna aktivnost. Koliko su ljudi generalno svjesni tih dobrobiti?
Nikad dovoljno edukacije. Meni osobno i kao predsjednici Matice cilj je da se u projekt Zaželi uključuju osobe koje su same i osobe s blagom demencijom. Planiramo produžiti i rad udruge s četiri sata na dulje, kako bismo radili do popodne, upravo kako bi ljudi mogli svratiti. Da dođu ovdje, popričaju, gledaju televiziju, riješe koju križaljku…Poanta je da budu u društvu. S tim krećemo od 1. rujna.
Taj dnevni boravak je bitan jer ima ljudi koji imaju djecu i unuke, no svi su oni zaposleni. Ima ljudi koji su i situirani, ali su jako puno sami. Ako se usamljenost protegne na jako dugi period, onda je to deprimirajuće. Zato je bitno omogućiti to druženje u zajednici.
Susrećete li se s ljudima koji su zaboravljeni čak i od najbližih?
Ne mogu reći jer nemam takve informacije. Ali sigurno ima ljudi čija su djeca možda otišla vani. Imamo članicu koja inače dolazi, ali sad kad je ugrijalo, nje nema. Znam da je doma sama, a mi nažalost nemamo službu koja bi otišla po nju i dovela je ovdje. Vjerujem da ima takvih ljudi.Krive drine ne možemo ispravljati, ali možemo postavljat nekakve temelje za umirovljenike koji sad imaju 60 ili 70, da do 80-te već steknu naviku druženja ovdje, igranja tombole…
Kažu da je važno izgraditi hobije i imati neke društvene kontakte kako s odlaskom u mirovinu ljudi ne bi pali u depresiju?
Točno. Ja spadam u grupu sretnika koji su svoj hobi komercijalizirali. Sjećam se da sam, kad sam otišla u penziju, naišla na članak u kojem su istaknuli kako ljudi već s 50 godina moraju razmišljati o hobijima kako bi, kad odu u mirovinu, samo nastavili raditi. Ja, recimo, čitam, ali to je sjedilački hobi i tu si sam. Treba se kretati i treba biti među ljudima.
Spomenuli ste jogu, kako se inače još brinete o svojoj vitalnosti i mentalnom zdravlju?
Ostavim si prostor za pražnjenje. Ne treba mi previše, ja dnevno riješim 2-3 križaljke uz kavu i to mi puno znači. Mali predah mi je dovoljan i od posla, moji ukućani doma imaju niz fotografija radnog naziva “popodnevni pižolet”, gdje sam ja sa stolici spuštene glave. (smijeh)
Jeste li bar u menopauzi imali pad energije?
Meni je uvijek bilo hladno, uvijek su mi noge bile ledene i radovala sam se menopauzi zbog tih čuvenih valunga. Mene su zaobišli, noge su mi ostale ledene. Pad energije isto nisam imala, radila sam svo vrijeme, bila aktivna i mislim da mi je to pomoglo. Bitno je da žena ima obavezu, kada žene u 50-tima ostanu bez posla, javljaju se strahoviti problemi.
Što mislite o konceptu 24 hours mom koji baš nije izoliran u gradovima poput Makarske gdje se živi od turizma?
Što poslije kad djeca odu, a otići će? Ljudi se ljeti slome, a kad dođe zima, što tad. Kad smo tražili nekoga za dnevni boravak imali smo nekoliko obrazovanih žena, ali rekle su da će radije čistiti apartmane. Ja sam sretna što radim i što imam svoje hobije, od kuhanja i cvijeća, pa do Matice…Naravno da ne moram biti ovdje gdje jesam; čak sam nakon Tempeta imala odmor koji mi je odgovarao, ali iako je to obveza, opet ne shvaćam svoju funkciju predsjednice udruge kao “moranje”. Sve što radiš, tvoj je izbor, i onda plivaš u tome.
Ako nije moranje i obaveza, što je onda?
Ljubav, jer sve što radim, radim iz ljubavi, prema obitelji, poslu, udruzi…Svaka žena sa 71 godinu ima iza sebe život, postignuća, djecu, svaka je uspješna na svoj način, i tu nema uspoređivanja. Bitno je samo voljeti to što radiš i za što se zauzmeš. Smrtna je kazna raditi što ne voliš i ne želiš. Ja sam probala, i za mene je to bio grop u želucu i muka. Poanta je da svak od nas zna što voli, i ako se netko odluči živjeti izolirano, u šumi, to je njegova odluka, to je okruženje u kojem se on puni. Moje je ovako kako sam odabrala.
Tanka je linija između izbora i onoga što nam je nametnuto kao neko transgeneracijsko naslijeđe, pa ljudi, posebno žene, znaju nositi i osjećaj krivnje jer nisu dovoljno dale. Jeste li se vi riješili tog “pečata”?
To je jedna strana medalje koju zovemo odgoj, nazvala bih to prokletstvom odgoja. Iskreno, ja s tim “pečatom”nisam uspjela raskrstiti, iako sam pokušavala. Ali rješenje je uvijek u tome da ljudi rade na sebi. Obje strane, sve strane, sve generacije…Tu dolazimo do one pozitivne strane odgoja, kad majka i otac odgoje dijete da bude odgovorno, i kad je nebitno radi li se o dječaku ili djevojčici. Ali preduvjet je i da ta djeca budu spremna raditi na sebi dalje…Zašto bi itko bio bogomdan, zašto bih ja bila bogomdana i rekla da sam takva kakva jesam i da se ne moram truditi? Čak štoviše, kad me krenu tetošiti, meni je to strano, nisam navikla.
Ne volite da vas se razmazi?
Ne, ja sam od onih koji će razmaziti druge. Ja se tada punim. Prihvatila sam da je to tako.
Plaši li vas starost?
Pa ne starost kao starost…Najteži oblik po meni je gospodin Nijemac; za osobu koja oboli od Alzheimera možda I ne, ali za obitelj je jako težak. Strah me i nekog duljeg perioda patnje i boli. Iako čovjek nikad ne zna što nam je suđeno. Bitno je davati dobro. I čak i ako se ne vrati, znati da je i noga u guzicu – korak naprijed.
Prijeđimo sad na lakše teme. Kad govorimo o hobijima, navodno ste bili odlični u streličarstvu?
Da, bila sam strijelac Rivijere. Imam pehare; nisu veliki, ali su pehari. U jednom je trenutku Vele slagao neke stvari i mislio ih je baciti. Rekla sam da neće baciti moju povijest, nego da će to unuke bacati kad mi odemo.
Onda se ne treba šaliti s vama?
Moram ispričati anegdotu s krštenja moje Mare prije 16, 17 godina u Zagvozdu. Domaćin je imao zračnu pušku koju do tog trenutka nisam uzela u ruke 30 godina. Dao mi je, namjestio čep od pive, i ja sam pogodila. On je bio u čudu, jer čep je pogodila ipak – baba. A valjda imam dobro oko i mirnu ruku…
Moram primijetiti da imate mladenački izgled, stil i energiju za baku od 71 godinu.
Mislim da jedno prati drugo. I mislim da je važno biti pozitivac i raditi na toj pozitivnoj energiji, ona donosi mladenačku energiju. Svi je imamo, samo što ju neki ljudi koče. Ljudi nisu rođeni zločesti, ali s vremenom se iskvare.
Kad smo spomenuli stil, što vam se čini, imaju li ljudi oko vas stila?
Stil je sam čovjek, čovjekova osobnost; ili imaš taj stil ili nemaš. Moj stil sam ja. Najteže mi je raditi s maturanticama baš zato što one sebe još nisu upoznale, pa najprije moram s njima definirati što neće, da bismo došli do toga što hoće. Jedan mi je tata jednom rekao kako bih trebala naplaćivati po satima jer je vidio koliko sam vremena provela s njegovom kćeri. Ali ako to voliš, sve to ide u paketu, a ako ti je teško, onda radije – traži nešto drugo.
I za kraj, recite nam što ste danas napravili za sebe, a da vas je razveselilo?
Popila sam čaj s mužem i zaigrali smo na karte. Naravno, na našem balkonu, u društvu cvijeća.
Razgovarala Ivona Ćirak /foto Ozren Franić
